Pređi Bosnu i prebrodi Drinu,
nećeš naći ravna mom dorinu.
U dorata griva je do tala,
ne boji se uroka ni zala.
Na čelu mu ben bijel k'o srma,
ne plaši se zasjede ni grma,
niti vuka, niti li hajduka,
niti puške, niti vike muške!
Pređi Bosnu i prebrodi Drinu,
nećeš naći ravna mom dorinu.
Da mi dadu Čengijića slavnih,
svi Zagorje i pet sela ravnih,
i još blago nebroj'no i mlogo,
ja ga ne bih pregorjeti mog'o.
Jer otkako dobrog jašem doru,
svaki hair u mome je dvoru.
Sam ga vađam i s njime jaranim,
sve ga travom djetelinom hranim.
A đuls lijem pa mu grivu mijem.
Biser biram, sitne nižem grane
na obođe dori na sve strane.
Jer sam junak isprosio blago,
kakvo blago što je srcu drago!
Pa će skoro putovati doro
mjestu ravnom, Nevesinju slavnom,
pred kapijom Ljubovića dvora
da zarže, da dô haber dora:
Evo svatâ, evo bajraktara,
dajte ljubu moga gospodara!
Bio sam zadovoljan što mi ni današnja rubrika u dnevniku neće ostati prazna. Ne zbog onih izdajnika, koliko zbog mudrosti tog i takvog Seja Bajrovića.
Mogao sam i ne otići u Zamrštenski katun, ali željeh konačno probati tu toliko hvaljenu vodu.
Zalutati nisam mogao, pravac su mi pokazali a i na vidiku je uvijek neko ko ide tamo, ili otud. Prijevoji nisu naporni, istina meni se nekoliko puta proklizalo. Što nije samo po sebi problem, brinulo me što opet počeh osjećati breckanje po nogama. Strah da bi se alergija mogla povratiti postaje izraženiji, niko ne pominje da voda ima ikakva ljekovita svojstva ali ima nada da će mi i njena hladnoća goditi.
Želio sam žuriti, zbog nogu to nisam mogao. Strpljivo dočekah radost koja se javi na zadnjem prijevoju, onog s kojeg se vidi gornji kraj Tođevačkog katuna.
Ubrzo ugledah grupu okupljenu oko nečega, znao sam da to mora biti to. Lagano sam prilazio, a svjesno zastao na zaravni iznad samog izvora.
Sam pogled je dovoljno govorio. Nekoliko česama, iz svake jaki mlazovi. Ledenost se i pogledom mogla osjetiti. U koritu se ona ogledala. Sve do sada sam mislio da je Koprevina jedinstvena.
Osjeća se da je ovdje uvijek gužva. Zato se i ne začudih što nađoh i jedno poznato lice. S Mustafom Kukom Čolpom sam se znao još iz srednje škole.
- Kuko, ti li si!?
- O... đe si, druže stari!?
Izgrlismo se, srdačno i nekoliko puta, odmah dobih poziv i da svratim:
- Hajde, uvrći. Da se ispričamo. Živ si, vidim. Razmišlj'o sam ja, čim sam čuo, ali kontam red je da se ti prvi javiš. A i ja sam ti uvijek u nekak'om poslu. Jebaiga... Hajde, moraš svratiti!
- Hvala, u zavadi sam s vremenom. Samo sam se doš'o vode napiti. Žao bi mi bilo poginuti da je nisam prob'o. Drugi ću put, samo mi pokaži gdje ti je koliba. Da znam. Važi?
- Dobro, neću te goniti. Ali si mog'o makar malo svratiti. Znaš da mi je milo da te viđeh...
- Nisi se nimalo izmijenio! Veseo k'o i uvijek. Na tebe nije puno uticalo što Majora nema!?
- Jebati ga. Ne sikira se ni on kad ja odem u šumu. Čuj!
- To, baška. Ali, garant, i ti razmišljaš kako ćeš što prije utrpati svoje u konvoje.
- Jok, vala! Možda će mi najstariji brat spremiti ženu i djecu, ali majka i sestra, ja i Meša, ostajemo do zadnjega ovdje.
- Čekaj, ti ono nemaš oca?
- Nemam, druže. Babo mi je rahmetli. To ti i jeste razlog bio pa ja srednju nisam završio. Preče mi je bilo pomagati majci, braća išla drugim poslom. A i jebo školu, gledaj ove ljepote - ovdje se očekivano grohotom nasmija, usputno rukama kružeći kao da grli cijelu Trebovu, te dodade - kažem ti, ja sam već pet godina domaćin kuće, glava porodice!
- Hoće li Major dati da, ko hoće, ostane?
- Ko njega jebe, nije on vlastan mojom porodicom. Hrane imam, ne mere mi zafaliti. Što bih ja, bogati, iš'o u svijet. Da gledam ko će mi koru hljeba dati? Nije problem, ne bojim se ja, nosiću ja i pušku čim je nabavimo...
- Dobro, ne bojiš se ti za se, ali zar te nije strah za njih. Pomisli samo na avione... Eh, da su moji, bogdo, izašli ovdje. Ja se ne bih sekunde mislio!
- Šalim se – Kuko mi priđe i zagrli me – Majoru svaka čast. Da nije njega, mi bi davno svoje završili. Samo da četnici znaju kad njega nije ovdje, pa da nas napadnu. Misliš da bi neko metka ispalio? Al' u kurcu, sve bi se to razbježalo. Sreća pa je on tu. Uostalom, za to je škole i učio. Ne zna ni on konja pripeti ko ja, je li - bogati! Nego, znaš mene, volim ja malo ovako se zajebavati. Ne vodim ti ja brigu o njemu, ja ti samo znam tegliti, rintačiti. Život me natjero. Rano osto bez baba, ona mi braća neradnici... Ama, gonimo i ja i Meša majku da ide, ona neće... Ama, hajde svrni malo, nismo se viđeli sto godina!
- Hvala, idem. Drugi put. Kad natjeraš majku da ode!?
- Daj Bože!
- Ti, sigurno, znaš Seja Bajrovića?
- Kako neću znati onu blentovinu. Ko njega ne zna... Da mi je samo malo njegovu pamet, da odmorim koji dan. Ono, nije ni moja bogzna šta...
- Ja ga ne znam, ali sam čuo jednu njegovu pametnu. Kada bi svi razmišljali ko on...
- Gluho bilo! Šta li je to sad provalio?
- „Zaim je kao Bog, tamo je gdje ga zamisliš“!
- Tobe jarabi...
Kuko se još jednom grohotom nasmija, zagrli me i pozva da dođem kad budem imao više vremena, te ode katunu.
Ja, ipak, nisam odmah krenuo nazad. Odvojih se na obližnje uzvišenje, gdje sam iz kanistera hladio noge. Ostao
sam imun na nekoliko upitnih pogleda, važno mi je bilo da se ja, barem privremeno osjećam bolje.
Iako se vraćah s punim kanisterom prevladao je osjećaj kako je put nazad lakši, odnosno da sam se brže vratio.
Dijelom zbog neupitnog olakšanja, dijelom zbog zaključka koji slobodno izvodim. Razlika je hoditi putem koji se
upoznao.
izvor
Palučak (rijetka situacija da skoro presuši)
