Sedamdeset i dva dana
na mom srcu leži rana.
Nije rana od bolesti,
već od tuge i žalosti.
Ova rana srca moga
pratiće me sve do
groba.
27. oktobar 1994.
Znaš li šta si
govorila,
kad si meni dolazila.
Da ćeš meni vjerna
biti,
da me nećeš ostaviti.
A sada me ti
ostavljaš,
našu ljubav
zaboravljaš.
Uzmi pušku pa me ubi,
ne daj drugoj da me
ljubi.
Na Gluhači smo. Živo je, veselo, sve izgleda kao
da se spremamo krenuti u akciju. Razmišljam o tome, postaje mi žao što istina
ide u drugome pravcu.
Kada je ofanziva počela, pošli smo s pjesmom.
Prvih dana izdurali mnoge nepredviđene nedaće, kao i one predviđene, potom u
nastavku pokazali kako neuspjeh nije naša krivica. Na kraju se sretno završila
i priča o Mustafi Hodžiću. Sad se osjeća da smo poslije uspješnog opstanka na
rubu, potpuno spremni ići dublje u plato Treskavice. Siguran sam da će to
Armija izvesti, bit će mi žao ako to bez nas prođe.
Zuhdija je učinio što je mogao. Slično kao na
samome početku. Vojsci je predočio što je iz Korpusa rečeno, tamo stav koji
vojska drži. I opet, ni jedni ni drugi nemaju razumijevanja u oba smjera. S
razlikom da je sada čisto koje prethodno prevaren.
Kažu da prevareni ne vjeruju više. Korpus je ponovio
naredbu, ali vojska je već krenula!
***
Čim je i na naš dio Gluhače stigla informacija da
je pješadija samovoljno napustila položaje, a nakon što je prošlo tri puta po
dva dana u kojima je pristajala na ostanak, uz izigranu nadu da slijedi
regularni, zasluženi odmor, nikako me nije iznenadio poziv na hitan sastanak.
Uz pitanje, ako je već vojska krenula, o čemu nam je sastančiti.
Bili smo u toku svih dešavanja, i nismo
iznenađeni. Ni u dijelu da je u konačnom prelamanju izraženiji bio naš
bataljon. Koji je ovdje, ipak, petnaest dana duže.
Jakub i ja također nismo željeli posebno uticati
na ikoga od naših vojnika, ne praveći smetnju ikome ko je želio krenuti za
pješadijom. Iako smo mi, i Lutvova polovina brigadnih artiljeraca tu od kada i
naš bataljon, tek su viši stepen nezadovoljstva iskazala samo četvorica iz
Jakubove polovine. Voljeli bismo da smo i sada iskazali puno jedinstvo,
svejedno smo znali da postupak naše četvorice nije uopšte izmijenio nastalu
situaciju.
Od našeg do glavnog logora nije duže od deset
minuta, u kojima se brzo osjetio prijelaz iz jednog u drugo raspoloženje.
Turobnost trenutka se prepoznavala pogledima po praznome logoru.
Nekoliko je vojnika bilo ispred svojih šatora,
tek kao potvrda kako nisu svi otišli, dok su njihove glave okrenute uglavnom ka
zemlji, ili nebu, upućivale na nešto drugo. Većina njih se nije mogla tek tako
odlučiti na pješačenje odavde do Tarčina, dok su to željeli jednako kao ostali.
Tišina je izbijala i iz šatora Komande, makar smo
znali da je on pun. Ljudi, dovedenih u ovu turobnost, koji samo čekaju i nas
dvojicu, pa da zajedno konstatujemo kako nismo ništa krivi. Nemoralno su
pretpostavljeni tražili da spriječimo vojsku, u moralnom potezu, koja je duže
od dva mjeseca besprijekorno bila poslušna, izvršavajući uredno dobijane
zadatke, a trpeći neuvažavanje.
Ako ikad, danas sam sretan što nisam dio same
Komande brigade. Ili, što komandujem sa samo nekoliko vojnika, i to kakvi su
Sedo, Lato, Salja, Glibo i Nane. Svi oni su tu, ja s njima.
Razmišljam o drugim komandirima. Zašto oni nisu s
većinom svojih vojnika? Mislim da je na djelu dvostruka odgovornost. Nekada ne
možeš poštovati i potčinjene, i pretpostavljene. Nisu sprječavali svoje
vojnike, ali su razmišljali i o najodgovornijima, o Galibu, Zuhdiji...
Galiba ne vidim unutra, ne trebamo pitati, on je
išao direktno razgovarati s vojskom. Ne vidim ga, ali sam ga dobro upoznao.
Nije on čovjek koji naređuje. Osim, kada je na čelu.
Ne vidim tu ni Zuhdiju, kakvog poznajem. I Eko i
Ćasara su neprepoznatljivi. Svi ostali, nimalo raspoloženiji. Ne znam šta bi se
moglo desiti pa da se neko osmijehne.
Jakub i ja bismo sjeli, ali i niko drugi ne
sjedi. Ćuti se, čeka. Ćutnjom se odobrava postupak vojske, čekanjem se potvrđuje
odgovornost. Misli svima stalno idu unazad, na pjesmu s kojom smo krenuli, čeka
se naredni potez pretpostavljenih, bez nade da će biti pravičniji od prethodnih.
***
Telefon zvoni. Iz Korpusa hitno zovu Zuhdiju.
S olakšanjem se hvata slušalice. Zna da slijedi
neprijatan razgovor, ali je iščekivanje teže. Sem toga, upoznali smo i njega.
Ne može biti neprijatno koliko on ne može podnijeti.
Tako smo i razumjeli smiješak koji mu se pojavio
kada je spuštao slušalicu.
- Eko, Limane, Menso, idete sa mnom. Ti, Limane,
ponesi pištolj, i ubaci unutra četiri metka – očekivano je ostao miran,
raspoložen.
- Tri. Jedan izbaci – Eko je prihvatio ovaj crni
humor, pri čemu se istovremeno držao hladno, ozbiljno.
Ja, kao i većina ostalih članova proširene
Komande brigade smo se držali suzdržano, iščekujući ono što znamo da slijedi.
Većina brigade je prije sat krenula iz logora,
imaju motorolu i postoji ta mala nada da bi ih se nekako moglo vratiti.
Međutim, teško da takav autoritet postoji.
Galib nije nikada ni težio autoritetu, drukčijem
od ličnog primjera. Ako je nekada i radio nešto mimo volje, to je izbjegavanje
rasprava s onima iznad, čisto zbog one narodne po kojoj se kusat s rogatim ne
može bosti. I nije on išao ubjeđivati vojsku, samo se svjesno uklonio ovih
neprijatnosti.
Bešović je nešto već sam radio na svoju ruku,
trenutno je i stvarno prehlađen pa ni on nije najraspoloženiji miješati se. Opet,
znam da on ovakav postupak ne bi ni odobrio. Ne bi dao da vojska se sama
pokreće, komandiri bi to trebali spriječiti, ili predvoditi. Možda je njegovo
nemiješanje i otuda, ne želi da iskušava autoritet u ovakvoj situaciji...
Zuhdija se sam uvalio, u startu je naklonjeniji
vojsci nego pretpostavljenima, a onda tu i ne može biti autoriteta.
Slijediće, vjerovatno, njegova smjena. S
dužnosti, koju zvanično obnaša, većina nas i ne zna koja je, pa ni to nije
problem. Problem će biti koga će umjesto njega postaviti, odnosno što ni taj
neće moći ništa promijeniti.
Krivo mi je, žao zbog Zuhdije. Lično sam vjerovao
da će biti više onih koji će shvatiti i njega, a i to šta bi za nas značila
njegova smjena.
Iako sam se držao suzdržano, više sam bio za onu
varijantu kada se neposlušnost iskazuje ovdje. Time bi se dobijalo na vremenu,
kao što su pretpostavljeni radili. Ako nam je vrijeme potrebno. Možda i jeste,
zbog Zuhdije...
Razmišljajući o Zuhdiji, zaboravljam jedno. Ipak
je nama bilo lakše nego pješadiji. Od kojih, nije ostalo više od dvadesetak, uz
par logističara.
Naravno, trebalo bi da je skoro kompletna Komanda
tu. Sve u svemu, premalo da bismo na bilo koji način sudjelovali u nastavku
akcije, odnosno da Zuhdija, možda još neki ne bi bili smijenjeni. I to je ono
što mene najviše brine, strah me je kako je Korpus ovo i isprovocirao da bi
poslije Mense Džananovića u brigadu uvalili još nekoliko starješina iz grada,
koji će u budućnosti imati samo sluh za ono što od pretpostavljenih dolazi.
S te sam strane zadovoljan sobom, ponosan na
postupak koji nije jednak postupku većine.
Nisam zadovoljan nemoći koju sada pokazujemo. Na
način da tražimo riječi kojima nanovo opravdamo postupak vojske, a nismo ih
predvodili. Kasno je da žalimo Zuhdiju, ni njega nismo slijedili. Zadržavam ovo
u sebi, s obzirom da i meni nedostaje pameti šta smo mogli drukčije uraditi.
Kada je tako, iskustvo mi i nalaže da je najbolje
čekati. Možda se na kraju sve bolje završi nego trenutno izgleda.
Do tada, polusvjesno svi pogled često pružimo ka Bešoviću.
Koji iz postelje, uprkos našim željama, očekivanjima, cijelo vrijeme nije držao
ni jednu stranu.
- Kakvi borci!? – i bilo je vrijeme da Bešović otvorenije
progovori, da tišinu, odnosno tiho šaputanje koje je trajalo par minuta od ispraćaja
Zuhdije i ostalih prekine glasnim i oštrim razmišljanjem – to su borci, koji su
ostali. A pičke su koji su otišli... Đe je Sajo?
- Sajo? – Fudo Kovačević uspijeva prvi da odgovori
– on je na čelu ovih što su otišli. Da on nije onoliko galamio i huško vojsku,
možda bi ih se nekako i ubijedilo...
- Sajo na čelu? Sajo otišo!? Pa ja, tako i treba,
niko ne smije vojnika da ponižava. To i jesu borci, koji su otišli. Pičke su
ostale! – ne znam koliko ozbiljnog, ali prvi put slušah Bešovića kolebljiva.
Glibavac
