Niko
nije svu noć spavao. Sve spavaone su tiho vrvile od uspomena. Tiho, zbog onih
kojima je noćas neutješno teško.
I
nisu svi gubitke najdražih podnosili jednako. Brat je svakome brat, reći će
mnogi. Složit ću se, ali sam još nekada ranije govorio kako su sve ljubavi
iste, samo su tuge različite.
Onda
i nije čudno što neko bježi u samoću, što je nekome lakše kada ga se razgovara,
kao i što su neki pod nadzorom bolničara.
U
jednome smo svi isti, ovo se nije smjelo dogoditi. Dogodilo se, donoseći
pitanja kako, zašto. Pitanja koja traže, čekaju odgovore.
Nije
smjelo, ali se dogodilo. Zato, neko treba odgovarati, ne smije ostati na priči
o nesporazumu.
U
jedno nismo ni sumnjali, naše krivice nema. Onda, misli same hrle Goraždanima.
Tačnije, momcima koji su se vraćali iz Goražda, nakon uspješno obavljenog
dotura kapisli. Misli hrle toj grupi, ali se kovitlaju. Znamo koliko se
pažljivo biraju za takve zadatke, čujemo i ko ih je predvodio, već čuveni i legendarni
Peda, potvrđeni su i gubitci među njima...
Ako
je tačno što Goraždani tvrde, a nema razloga da sumnjamo kako oni nisu znali da
je Jabuka u našim rukama, s obzirom da je prošlo više od mjesec dana, puno je
onih koji su to dakako znali.
Zbog
poginulih, njihovih najdražih, sve više jača priča da istrajemo u otkrivanju
kompletne, i prave istine.
Najprije
nam je saznati ono što je poznato. S obzirom na sve, i činjenicu da će ubrzo
biti i dženaza, s položaja su vraćeni i ostali.
Na
njihovim licima, pokretima, doslućivalo se puno toga. Također, i neraspoloženje
od dugih i čestih prepričavanja.
Kako
to obično bude svjesno se podijeliše u grupice, svaka uz sebe privlačeći dio
nas.
***
Želio
sam prvu priču čuti od Fadila ali je suđeno bilo da ne stignem na vrijeme biti
dovoljno blizu, tako da sam se prebacio do Semira Kovača i Amira Habula.
- Umorni
smo i došli – Semir kreće s pričom – valjalo je pješke s Bradine, preko Džepa.
Stigli smo pokasno, ipak smo sjeli ondje ručati, pojesti što smo ponijeli. I to
je sve što smo odmorili. Ali hajde, rekoše da moramo zavida zaposjesti taj
položaj. A to je neki dio, koji kao Slavna nije mogla pokriti. I valjda su
kontali kako će, pa pošto je najbliže bilo da zovnu nas...
- Uvijek
po nama! – uobičajeno i da se slične priče često prekidaju ovakvim upadicama
nekoga od onih što slušaju.
- I
hajde, šta ćemo, i došli smo na liniju, krenemo mi kako su nas opravili. Rekli
nam „Samo tuda, naići ćete na Slavnu, oni će vam reći gdje treba da budete“. I
stvarno, naiđosmo na njih. Oni su se već utemeljili, napravili zemunice,
rovove. Drže oni jedan čitav plato, ima ondje više od kilometra, a i njih je
jedno pedeset do sedamdeset. Kad smo došli do njihovog zadnjeg rova rečeno nam
je da mi trebamo držati resto, tako da imamo fizički pogled s njima. A tamam je
tada i veče padala, i to baš onako lijepa. Dolje u logoru nam je tako i rečeno,
sad samo da obiđemo, i pokrijemo prostor koji treba da pokrivamo, a naredni dan
da počnemo s ukopavanjem položaja. Znači, tek sutra ćemo se utvrđivati, a noćas
samo da se rasporedimo na najpovoljnija mjesta za odbranu. I obišli smo
kompletnu zonu, bilo nam je rečeno da je desno od nas Deveta brdska, ali da
vizuelnog kontakta između njih i nas nema. Oni su na drugoj strani, između nas
je velika kotlina... U tom dođe i večera. Fina bi, i halve je bilo, kō treći je
dan bajrama, dobro se najedesmo, baš ono skroz umrtvljeni bismo... Posmatramo, pričamo gdje su četnici na
suprotnoj strani, udaljeni su dovoljno... Noć pada, mi se zezamo. Zezamo, i to
baš nekako nenormalno – Semir prvi put duboko uzdahnu, iako se osjećalo kako
sve vrijeme pričanja i nanovo preživljava određene trenutke, gdje bježi od
uplitanja podsvijesti sa svojim pitanjima je li se nešto moglo drukčije desiti,
držeći da je svijesti trenutno jedino bitno ono što se, kako i zašto desilo – i
to negdje do deset sati, ono umorni smo, sutra valja kopati, vakat je leći
spavati. Suljo Kršo govori da je najbolje da se sami podijelimo u grupice. Tako
smo i uradili. Mandžur i Šemić se prijavljuju da idu na vrh, da budu veza sa
Slavnom – ovdje Semir nije zastajao, nije bilo potrebe, rijetki smo Ismetu
znali ime, češće ga slovili s Mandžurov brat, katkad i samim bratovljevim
nadimkom – a sto metara do njih odlaze Ragib, Fućo, Šućrija i Rele. Mi ostali
ostajemo, čekamo da se oni rasporede, hoćemo da se bar možemo čuti, motorolu
imamo samo jednu. Zato Suljo i konta da je najbolje da on bude u sredini. S
njime ćemo biti nas dvojica, a odmah malo niže će, pošto je tu jedan
brježuljčić, Ramo s pe-emom. I naravno, Ferid Beširević je s njim. Ostala
petorica su ispod tog brežuljka, tako smo pokrili koliko smo mogli... Dok je
Suljo i njih kao raspoređiv'o, ja i Amir se smještamo uz jednu veliku bukvu
koja je tu blizu. Skinuli smo čizme, jer ćemo, fala bogu, spavati u vrećama...
Ovdje
Semir drugi put duboko uzdahnu, dok Amir spusti pogled ka zemlji. Bilo je
nečega u tome, nikako krivice već čiste sudbine. Iako se čuje lagano mrmoljenje
istina je da bi najveća većina nas upravo isto postupila.
- Jebiga,
znate i vi Fadila – nastavlja Semir – znate da će on cijelu noć biti budan, a i
mi ostali ćemo se bezbeli buditi. Na goloj si ledini, prsni rap pod glavu umjesto
jastuka, da te uvijek žulja, puška isto uza... I tamam se ja tako i namjestio,
i Amir, i Suljo se vratio, čujemo dolazi od Fadilovih miris duhana. Viče Amir
da i mi zapalimo još po jednu pa onda da spavamo. Meni mrsko bi, samo sam
pogled'o na sat, tačno pola dvanaest. U sebi kontam da bi mi bilo žao da mi se
san raskopa, kako sam umoran od pješačenja s Bradine, pa i zvrljanja tuda,
osjećam - samo da mi je zaspati. Nećete vjerovati, to kad sam pogled'o na sat, to
je i zadnje čega sam se sjeć'o... tako je mene san svlad'o. Kada sam čuo da me
neko zove nisam mog'o odmah sebi doći. Valjda, prvi san. Ono, sekund-dva ne
znaš ni gdje si, s kim... I prvo sam prepozn'o da je Amirov glas. Tek tad se
sjećam gdje smo.
- Ja
se skoro derem „Ustaj, puca!“ – Amir ovdje prvi put uskače – on ni habera, dig'o
je glavu ali samo bulji u mene.
- Toliko
je mene bilo safatalo da ja nisam uopšte čuo pucnje... A i prvo mu govorim „Šta
znaš ko puca, možda neko - onako“. Tada me on ščepa za prsa i dobro razdrma –
ovdje su obojica to demonstrirali – tada sam i ja čuo taj drugi val pucnjave.
On mi dodaje čizme, govori da se obujem, da su nas četnici napali. Ja čučeći
nekako nabrzinu obuvam čizme, a onda se spuštamo dolje do Fadilovih. Tu smo se
sad rasporedili kao u krug, jer se pucnjava čula sa sviju strana. Nema druge,
kontamo da smo opkoljeni. O tome i pričamo, došaptavamo se, nije nam jasno
kako. Fadil tvrdi da je bio budan, da se nije ništa čulo dok nije zapucalo. A
kad je zapucalo kugle su fijukale i oko nas. Najprije ispred, sada i ispred i
iza. Zapucali smo i mi. Najviše bezveze, čak je neko govorio da se nismo
trebali javljati, otkrivati, ali jebiga. Trajalo je to dvadesetak minuta...
- Sveukupno
jeste i više – Amir daje svoje razmišljanje – teško je to ocijeniti, prva
pucnjava je bila kratka, druga isto, tek kada sam Semira probudio onda je
zagrmilo, pucali su sad valjda i iz Slavne, pucamo i mi, to u valovima ide.
Bile su nekolike pauze od deset-petnaest sekundi kad svi utihnu, a onda se
zatalasa, ne znaš odakle sve puca, samo čuješ da kugle padaju oko tebe.
Normalno je da smo i mi pucali, nije to samo iz straha, ako su četnici - nekog
su napali, možda Slavnu, pucamo u tom pravcu da njima pomognemo...
- Dok
jednom ne nasta onaj duži mukli tajac – Amir je tvrđe govorio, pa Semir ponovo
preuzima – tek negdje, sada skroz dalje, bar petsto metara, još se čuje poneki
pucanj. Ne kontamo ni to, ali lagano ustajemo jedan po jedan i raširujemo se u
veći krug. Sad, kako smo se raširili, nas četvorica, mi i Ramo Kršo i Ferid
Beširević, došli smo ispod te jedne livade gore. Livada je čista, i mi
odlučujemo imenima dozivati ove gore. Ja sam Ragiba doziv'o, školski smo
jarani... Poslije smo zvali i „Rele“, „Fućo“... Niko se ne odaziva. Odjednom,
čovjek ispred nas, u pravcu gdje su ovi bili. Pomislismo jedan od njih, opet ja
zovnuh „Ragibe“... Ta sjenka nestade. Ramo odmah za tom sjenkom strese rafal. I
ja kontam, ako ga je pogodio - „nije mako“, ipak je to osamdesetčetvorka. Ali,
opet tišina. Kratko, ubrzo se začuše jauci. Ali na suprotnoj strani, nije kud
je Ramo puco. Slutimo, neko jauče. Nenormalni su to jauci. I ja sad opet zovem
„Ragibe“, ali ne odgovara...
- Zaboravio
je pomenuti – Amir se pribrao, i ponovo uskače – da se čulo još dozivanja. Neko
je zvao „Suljo“, ali čujemo i kō „Mujo“, pa „Zijo“, tako nekako, a takav nema
među nama. Pa kontamo da to četnici namjerno...
- Jeste
bilo još dozivanja, ali kasnije... Sad, kako se niko ne odazva ja vičem Feridu
da idemo polahko vidjeti ko je. Noć je, ipak. Puzali smo dvadesetak metara, i
imamo još nekol'ka metra, ja poznah jauk i govorim Feridu „Ovo je Rele“. Složi
se i Ferid da jeste on. I sad ga dozivamo, on samo ječi. Priđosmo sad brzo,
slabo on išta zna za sebe, boli ga. Raširimo ruke da ga nosimo između sebe, ne
može ni da sjedne. Kažem Feridu da mu raširi noge pa da ga ja nosim na leđima.
Tako smo i uradili. Nosio sam ga pedesetak metara, ne mogu dalje. Težak, nekako
nema osjećaja, obaliješćen, samo jadi. Spustim ga kod jedne bukve, malo iznad
gdje smo mi bili kod one livade. Da ga previjemo. Pogledamo, ima nekoliko rana.
Na nogama, i leđima. Ova na nozi kō najveća pa nju prvo previjam. Kako mu
stegoh nogu, osjetim puna mu čizma krvi. On se k'o i gubi, i dalje jadi. I ja
se počeh gubiti, hem noć ne vidi se, hem nemamo više zavoja. U RAP-u imam i
neku krpu, mala, pa hoću RAP da iskaišam, tvrd ne može, Ferid trga postavu od
jakne... Imamo mi kontrolu nad sobom ali nas zbunjuje što neće ništa da kaže
šta je bilo. A dolazi sebi, stalno ječi, i poče da moli da ga neko ubije. Boli
ga...
Ovdje
je Semir duže zastao. I to tako, da ni Amir nije mogao odmah nastaviti. Trenutak
je to prisjećanja koji se mora preživljavati iznova, ali ne može brzo.
Trenutak
i kada neki sumnjaju u istinitost baš svake riječi, gdje priča o moljenju za
smrt djeluje otrcanom. Ja sam gledao u Semira, njegovo preživljavanje, i
dojmilo me da govori istinu. Osim toga i dalje se držim uvjerenja kako su prva
pričanja nakon događaja najiskrenija. Zato jedva čekah da nastavi priču.
- Tu
smo se sad svi prikupili. Puštam Fadila da priča s njim, ipak je on s njim i
najbolji, najviše su vremena skupa provodili. I on ga moli da kaže šta je
bilo... I odjednom, progovori Rele, to da ni on ne zna šta je bilo, ništa nisu
mogli vidjeti, noć je, a i, jebiga, spavali su, ali misli da su četnici.
Privukli im se i zasuli rafalima... Pitamo ga za Ragiba, Fuća i Šućriju, kaže
da su svi mrtvi i da ih ne zovemo više. Čuo je on kada smo i njega zvali ali on
nije mogao da se javi. A da je neko od njih živ javio bi se... ako njemu ne
vjerujemo... Ja mu vjerovah, i tada me obuzela velika jeza. Sad nije bilo
dileme da smo opkoljeni, on je bio potvrda svega...
Ovdje
je došla ona kraća, pauza čija je uloga da se samo potvrdi kako govori o
razmišljanjima u tim trenutcima. A nakon koje će i lakše prepričavati događaje
što slijede.
- Odlučismo
ga pomjeriti na malo bolje mjesto, položiti na stomak, tako mu odgovara...
Motorola koju imamo, ništa od nje. Ne možemo ni s kim vezu uspostaviti. Nema
nam druge nego pomoć tražiti umanjenim kapacitetom. Još se iznad nas puca, ali
osjetimo da smo sad dosta niže i da kugle lete visoko iznad nas. Šta smo drugo
mogli skontati nego da se neko proba probiti do logora. To nas sad i najviše
buni, počelo je oko pola jedan, već je pola četiri, zašto nam niko ne dolazi
pomoći. Nije logor toliko daleko da nisu čuli pucnjavu. Grmjelo je to...
Dogovorismo se da idemo ja i Suljo. Još je noć, ali orijentir nam je Puzim, onakav
kakav je vidi se jasno. Ostāli su ostâli s Reletom, pa šta bude. Nas dvojica se
ustajemo, idemo u pravcu iz kojeg je pucalo na nas, oni s Reletom ostaju, svima
nam je teško, ne možeš znati šta je gore, ići ili čekati...
- To
je baš tako – Amir potvrđuje – znam kad se povela priča šta ćemo da sam i ja
vik'o da je najgore čekati. A kontaš ne možeš Releta ostaviti, valja ga opet
nositi, biti spreman za borbu, šta je nas desetak... Znači, jedino i jeste da
jedni idu, drugi da ostanu, ali skontaj je li malo da dvojica sama idu, mogu
naletjeti na četnike... i daj skontaj je li bolje biti gdje je više ljudi, a
uvijek je dosadnije čekati... Ja nisam mog'o biti pametan, mozak mi skroz stao,
hiljadu glasova čujem, jedni viču da se javim da idem, drugi da šutim pa kako
odluče...
- Nije
se ni bilo lahko razdvojiti, krenuti. Ono, svjesni smo mi da nije san ali k'o
da se još nadamo da će se iznenada nešta desiti. I tako se par minuta mi
dogovaramo kuda i kako ćemo, oni kako da se još bolje rasporede tu... I tako,
krenusmo ja i Suljo, nema nam druge. Držimo se lijeve strane, prebacujemo se,
jedan drugog pokrivamo svakih par metara, idemo sve mic-po-mic. Pokušavamo biti
tihi dok idemo, n'āk'o jebeno ono lišće, šušti dobro pod nogama. Svakih pedeset
metara stanemo jedan do drugog. Osluškujemo. Govorimo, ako ima blizu četnika
više ih je, moramo im čuti korake, ili lomljenje grana, šuma je. I noć,
tišina... Čini mi se da nam je najteže bilo krenuti, sada imamo potpunu
kontrolu nad sobom. I idemo tako lagano, prebacujemo se, dok na onom jednom
mjestu osjetismo nešta sumnjivo. A to nas je ufatilo u raskoraku, bio je Suljo
tri-četiri metra ispred mene, ukopali smo se u mjestu. On je samo nešto čuo, ja
sam vidio i sjenku. Ispod nas. Tog momenta se ta sjenka kao survala naniže. A
čuli smo i malo dalje da još neko trči. Fino se čuje lomljenje grana, i po tome
skontajemo da se udaljavaju. Što mi je čudno i ne vidimo se, ne možemo ni
išaretom da komuniciramo, ali se razumijemo. Ostali smo mirni, a bili smo
spremni da ih pokosimo da su krenuli prema nama... Nakon nekog vremena, možda
deset minuta, više se ništa ne čuje, ni metak nigdje da opali, i zora već
dolazi, mi krećemo dalje. Sad nam je nekako mnogo lakše, razgledamo oko sebe,
kontamo se gdje smo, pokušavamo se uhvatiti jednog brijega, odnosno platoa. I
izverasmo se polahko na njega. I tamam tad čujemo ljudski govor, na nekih sto
metara ispod nas. Ja mislim da su u mene oči tad bile kao u kurjaka! Šta ako su
četnici? Znamo da je puno naših ljudi u bazi, da su morali čuti pucnjavu, ali
šta su do sad čekali! Ali ako su četnici, kako je moguće da su sišli čak dolje,
to bi značilo da su zauzeli logor. Gledam ja u Sulja, Suljo u mene, nemoguće
nam je da su četnici ušli u bazu jer se iz baze nije ni metak čuo. Samo što to
rekosmo već raspoznajemo i govor ispod. I kako sad pogledasmo tamo ne možemo da
vjerujemo, naši iz baze idu prema našoj liniji otvoreno, ne osmatraju, kao da
se ništa nije desilo... kao da oni četnike nisu ni čuli, ni vidjeli, ni
pucnjavu čuli, ništa... I tako, čujemo šta pričaju, raspoznajemo lica, i mi sad
izlazimo lagano, idemo s platoa prema njima. I sretosmo se, gledamo se oči u
oči, oni prvi pitaše otkud nas dvojica sami. Brzo im stadosmo pričati, oni nas
prekidoše kazavši da to nisu bili četnici nego naši iz Goražda, s Pedom na
čelu. Da su oni udarili na nas jer su mislili da smo mi četnici. I da su
provalili na jednoj liniji, našoj liniji. Jer, kada su krenuli iz Goražda oni
su imali informaciju da na tom mjestu gdje smo mi da su tu četnici...
Na
ovom mjestu je i najočekivanije, i najrazumljivije da je Semir još jednom duže zastao,
uzdahnuo par puta, da ga je slično ispratio i Amir, i većina nas. Tako će biti
dok god budu ovu priču prepričavali. Jer to je uzrok svemu, jer to je jedini
misterij, misterij koji to ne bi smio ostati.
- Kada
smo se vraćali – znatno težim glasom Semir svoju priču privodi kraju – prošli
smo pored poginulih... A kad smo došli do livade ja sam baš doziv'o Amira, on
se odazv'o i prvo što nam je rek'o jeste da je Rele živ... A kad smo i ostalima
ispričali kako je nast'o nesporazum, to da je nama trebalo biti javljeno, iz
Sarajeva, da ovi iz Goražda idu, tek tada niko ne zna kako da se osjećamo.
Sretni smo što smo preživjeli, tužni što nam četvorica poginuše, dvojica
ranjena, a ljuti, bijesni, ne znam ni kako to da opišem, što... što... Ne znam,
nikad mi neće biti jasno da... Znam samo da tu noć nikad neću zaboraviti... A
čini mi se i da ona još nije rasvanula...
