Sabah-zora je, sad je
svanulo,
a moj mio, đe si sinoć
bio?
„Đe sam bio, dobro mi
je bilo,
vidio sam gizdavu
đevojku.
Na glavi joj fesić
medžidija, 27/28. juni 1993.
a za fesom kita asizija.
Po fesiću kićeni
dukati,
a za uvom lale od
bisera.
Okreće se, nasmija se
na me,
čini mi se da bi pošla
za me!“
Noć je ostajala za nama. I Odžaci,
Ježeprosina, Argud, Ljuta, Tušila, Bjelašnica... Pred nama su Neretva, Morine,
Zelengora...
Na čelu je Ismet s još petoricom svojih
momaka. Šemso je ostao, a negdje u bjelimićkoj noći ostali su i Eko, Koja,
Pohara i Čop. Čini se i Dževad Vejo. Drago mi je, siguran sam da je u potrazi
za ovima.
Upravo je tako, vrlo brzo ih svu petoricu
osjetih iza leđa. Malo me iznenađuje što njihovim primicanjem nismo više onako
tihi. Predzadnji sam, jasno ih čujem. Nije mi problem pogoditi razloge, pa
odlučujem biti i zadnji. Bećo ne pije, a oni nose pune čuture!
Dževad mi pojašnjava detalje. Sinoć je i on
bio s njima na istom mjestu. Tada je Nijaz bio zadužen da ih zove za slučaj
pokreta. Dževadu se noćas nije išlo, a ovi su se izvukli još oko devet.
Objašnjava da su rakiju kupili, nekim zlatnim lančićem. Bio je protiv, muče ga
slutnje.
Razmišljam o tome. I zlato je prokleto, ali
dijelim Dževadove slutnje. Rakija može biti još prokletija.
Međutim, njih ne krivim kao Admira. I ja sam
od onih što mislimo kako do ovoga ne bi došlo da je Admir vodio računa o našim
mjerama kada je akšamluk u pitanju. Da je bilo još par litara niko ne bi
poželio tražiti više, a niko se, opet, ne bi napio! Što se naspavanosti tiče,
možda bi i bolje bilo da nismo ni lijegali.
Mijenjam i ukupno mišljenje o Ekovoj grupi.
Sad mi je nekako običnije, čini mi se da smo bili pošli previše bojažljivo. Kao
da smo se plašili samog mraka. Jer, još uvijek smo duboko u našoj teritoriji.
Ja sam se već oslobodio. Kada smo tek krenuli
nisam čuo ni svoje korake, sada iza mene zvoni. A i rakija grije. Šaljemo
vijest da smo ponovo kompletni. Ostalo prešućujemo, dovoljno je ono što ostali
već slute.
Noć je izuzetno hladna, posebno kako se
primičemo Neretvi. U tijelu se samo zadržava tek popijeni alkohol, onaj ranije
popijen već lapi.
Tako se meni čini, ali osjećam kako će za
Ekove biti bolje što preostale rakije prije nestane. Najbolje bi bilo odmah
prekinuti, tamo će nam biti korisnija. Ali, ni meni ne pada na pamet, to im
predložiti...
Još jedno selo ostaje za nama, posljednje s
ove strane. Sasvim smo blizu Neretve...
Spuštamo se niz kamenitu stazu, huk rijeke je
sve čujniji. Mi znamo kuda idemo, valjda i Ismet zna kuda nas vodi...
***
Most. Osjećam, a i došla je potvrda. Samo,
nekako mi presporo ide.
Evo i mjesečine. Možda je poranila, most mi
izgleda prestrašno. Nije mjesečina toliko jaka da bih se odmah prepao visine,
ali mi je dovoljno što vidim da je viseći.
Sad mi je i jasno što ovako sporo idemo, Ismet
je objasnio, kolonom je prenešeno, da je najsigurnije da prelazimo jedan po
jedan.
Odmaram se iščekujući. Ubrzo se počinjem i
preznojavati. Vidio sam i visinu, sad mi se sve doima još strašnije. Inače me i
manjih visina strah, pa se već ježim kad god sebe zamislim na mostu.
Pokušavam se hrabriti prisjećajući se mostova
na Bistrici, ali znam da su poređenja neprimjerena. Ispod Neretvinog mosta bi
moglo teći, bar desetak Bistrica. Širinom. A visinom, ne usuđujem se ni
računati.
Ali, izdržaću! Kad su to prije mene uspjeli
njih trideset i dva, znam da mogu i ja. A ne sumnjam ni u ove iza mene, oni su
trenutno otporni na sve strahove.
Izdržaću, ali - jedva. Prvo što mi strah
pojača je ograda mosta. Nije deblja od prsta, tako meni izgleda. Međutim, to je
ono na šta se ne može uticati, kada to nije prepalo ove prije - zanemariću i
ja.
Više me zabrinu ono što se moglo izbjeći. Tek
sam stigao do sredine mosta, ovi iza - već zaboravili šta sam prenio da je
Ismet naredio.
Još jedna prilika da se sjetim vage, ne našeg
mjerenja - nego naših rančeva. Moj je četvrti masom, trideset dva kilograma.
Sad mi se čini još težim. A ja lakši, svakim korakom gubim ponekih grama.
A na sredini mosta, kad zatutnja iza mene,
biće da s mene počeše spadati cijeli kilogrami.
Razmišljam da potrčim. Da rizikujem, kao što
sam želio glasajući za Obalj. Malo straha, pa šta bude. Samo da mi je učiniti
prvi korak!?
Dignem nogu desetak centimetara, most se
zakreće u drugu stranu. Vratim je, most na suprotnu. Sve u ritmu Čopa i
društva.
Nemam izbora, moram ostati pripijen uz most.
Sve dok me ne stignu. Ne smijem nastranu gledati, osjećam da bi me Neretva sama
povukla.
Da sam i bolji plivač, pod ovakvim teretom ne
bih imao nikakvih izgleda protiv brze i duboke Neretve. Čak i kada bih živ u
nju pao!
Smirujem se malo, tek kada osjetih Čopa iza.
-
Šta je bilo? –
most se smirio, a Čop bi ozbiljan.
-
Ništa! – suzdržah
se od pripremljenih psovki.
Sad je po mom. Dalje moramo polako, korak po
korak.
Most se ponovo ljulja, ali se sada da nekako
trpiti.
Više ne mogu pasti, sad se zakreće samo do
visine cjevanica. Spram onog „do preko koljena“ još i romantično izgleda.
Padam pod dojam da ću se ovoga rado
prisjećati, djeci i unucima često prepričavati. Ako doživim.
***
Imam šansi, konačno smo na tvrdom. Uz dovoljno
izgubljenog vremena, niko ne pominje Eka i ove, nikome ne pada na pamet da im
ovdje drži neka predavanja. O tome ćemo na Zelengori, sada nam je dalje. A ako
stignemo na Zelengoru, ovo će im se lahko oprostiti!
Dobro je, put nije toliko loš. Sličan je onom
s druge strane, prilično komotan i tvrd. Očito da negdje u blizini ima neko
selo. Mora biti, nije ovakav most ovdje, samo radi spajanja dvaju obala.
Sela ima, ali nećemo na njih nailaziti.
Vjerujem Ismetu. Kao što vjerujem i da su ova najbliža pod ničijom kontrolom.
Nadati se da ih noćas samo mi koristimo.
Oprezni smo, i ne žurimo previše. Počinjemo se
sve češće nakratko zaustavljati, radi Ismetovih izviđanja.
Bio je prije četiri noći na ovom istom putu,
prevodio Nevesinjce. Ali, za svaki slučaj! Mada, ako je kakvih mina nanovo
stavljano, morale bi biti lahke za uočiti.
Odmičemo u noć. Ali je Neretva još uz nas. Samo
je tako moguće, tako smo odabrali.
Sreća pa je Ismet sa svojima ispred, inače bih
davno počeo sumnjati. Ovako, znam da sve ide po planu. Znam da neko tačno zna
koliko i gdje trebamo zastati, kada malo požuriti.
Znam, i kada shvatam da smo prvi dio uspjeli.
Sa svitanjem se počinjemo odvajati od Neretve. Vjerovali smo u Ismeta, on je
bio siguran u nas, nije se ni moglo dogoditi da ne stignemo na vrijeme.
Put je i dalje dobar. Već je i vidljiv, sve
manje su izviđanja potrebna. Nema teorije da se na ovako tvrdom putu može mina
postaviti a da bude neprimjetna.
***
Skoro je sasvim svanulo, a mi stigosmo do prve
ozbiljnije prijepreke, ako ne računam most. Moramo skakati. Nije ni previše
strašno, ni punih metar i po.
Ovo je prva velika korist od toga što se
razdanilo, nije teško procijeniti gdje tačno treba doskočiti. Za to je dovoljno
pogledati i onoga prije.
Bećo je to izveo savršeno. Ni ja ne bih trebao
imati problema, sem što će se noge malo „ubiti“. Još jedna cijena teških
ruksaka.
Ne bole noge puno, a dok ih malo razdrmam
pogledaću i Ekov skok. Ne predosjećam ništa, nego...
Uh! Nije imao sreće. Težina i nazgrapnost
ruksaka su učinili svoje, pripomoglo što rakija nije sva izlapila. Nezgodno je
doskočio. Pobusio je na glavu, s ruksakom preko sebe.
Priskačem mu pomoći, podići i njega i ruksak.
Ne pada mi na pamet da se smijem, svakome se moglo dogoditi.
Njemu se ne nasmijah, ali sam Koji morao.
Vidjevši kako je Eko završio, osjećajući se još neotrjeznjenijim, skoro
ozbiljno sam sebe zapita:
-
Auh, majko moja... Šta li tek mene čeka!?
Srećom, njegov skok se nije razlikovao od
većine, malo gruvanje je svakome bilo neizbježno. Isto su prošli i Dževad, Čop
i Pohara.
Ostaje samo, sjećanje na Ekov skok i Kojine
riječi. Ali ću ih prepričavati tek kada bude vrijeme za to. Sada imamo prječih
stvari.
