Moj sokole, sine od
zakletve,
nemoj jahat konja kraj
Neretve.
Neretvu je mnoga majka
klela,
što joj sina, momka,
zanijela.
„Dobra majko, ne brini
se za me,
dok je meni moj vranac
uza me.
Da se rijeka na Velež
propela,
ne bi moga vranca
zanijela.
Draga mi je hamajliju
dala,
ispod grla tri bisera
mala.
Dva pramena kose nam
uzela
pa ih vrancu u grivu
uplela.
Prvi, kad se Neretva
zamuti,
da mi vranca sreća
dobru puti.
Drugi biser da se vina
prođem.
Treći, majko, da joj
često dođem!“
/Safet Kafedžić/
Noć pojačava, možda je moguće da čak i zalutamo.
Ne sumnjam u Ismeta, ali ne znam koliko je računao s ovako mrklim mrakom. Dok
je objašnjavao, jednostavno je zvučalo. Odavde nam je par kilometara sve
naviše, još malo desno, do onih muslimanskih kuća, gdje bi trebali odmoriti, i
tek početi potpuno zahvaljivati sudbini...
Iz čizama sam istresao litar-dva vode, imam
Neretve i po džepovima, jednu sam manju čašu izlio je i iz puške... Ko će, sad,
ovakav još i Musu da nosi!?
Čolo, Leha, Sajo i Šeks su svoje obavili. Tako je
dogovoreno, tako je i pošteno. Iako se nikad ne zna, sad će uvijek da nose oni
koji još mogu.
Taj sam, odmah se javljam. Tu su Mirso Komar i
Dževad Ćerimagić. Trebamo četvrtog, neko se mora povratiti. Iako je iscrpljen,
prvog dozivamo Salema. Plaši se da neće moći dugo, ali i svakako svi nosimo
koliko možemo.
Što je sad najgore, na začelju smo. Do sada su
nosači uvijek išli odmah iza Pačarizovih, diktirali tempo, priznavali premor,
tražili zamjenu. Sada su smjene nesigurne, mi jedva slijedimo ove ispred.
Po gubljenju snage, već smo davno trebali nosila
prepustiti drugima. Ovako, nemamo kome. Iz nade da će se neko konačno sjetiti
Muse, i nas, izvlačimo snagu za još koji korak. Molimo mrak da nam otkrije novu
četvoricu, koji se savjesno vraćaju.
Savjest je zatajila, a naša se snaga predaje.
Znam da nismo, ali mi se čini kako smo nosili dionicu dužu nego što na početku
bijahoše. Uglavnom, ako nas se uskoro ne zamijeni, dalje će trebati i nas
nositi.
- Halo! Jebem li vam nebesa... Hoćel iko da nas
zamijeni!? – iako se Salemov glas prolomio mrakom, iz njegovih smo usta
govorila sva četvorica.
Mrak se odmah otvara, Redžo i Avdo se prvi
pojavljuju. Druga dvojica su Pohara i Koja. Nije mjesto da galamimo na ikoga
više, i tako nismo nosili više nego što smo mogli. Ipak, pobrinuli smo se da
nosači ponovo pređu na čelo...
Svi smo iscrpljeni, ali znam da ćemo izdržati.
Samo trebamo najpoštenije rasporediti preostali napor.
Ne ide lahko, kod svake je smjene novi problem.
Džaba što se sad smjenjujemo svakih tri-četiri minuta, uvijek se i ne nađu sva
četvorica. Nekad duplu dionicu nosi jedan, nekad i dvojica. Ja sam, još jednom
toliko stisnuo zube. Halalio sam, ali treći put mi neće na um pasti!
Ne znam, možda poslije odmora kod onih kuća.
Zapravo, ponovo sam prežednio. Imam osjećaj da će me gutljaj-dva vode povratiti,
da ću odmah Musi ponovo obećati da ću ga nositi do iznemoglosti!
Ulazimo u zaselak. Prija nam tišina, Ismetovi su
već provjerili - sasvim je prazno. Tišina prija i zbog česme, jasno je čujemo i
hrlimo njoj. Zaslužili smo ovakav odmor. A i smijemo ga priuštiti, Ismetu sad
još više vjerujemo.
Neki hladan vjetar puše, ali nam ni najmanje nije
hladno. Neretvu pregazismo, smokrismo se do gole kože, istovremeno se znojismo
i isparavasmo, u znoju kupasmo i sušismo. Još jednom se uvjerismo kako se
odjeća najbolje suši - na čovjeku.
I voda je hladna. Takva baš godi, nahladiti se ne
možemo. Jedino, ne smijemo se odmah ni napiti koliko bi željeli. Gutljaj-dva,
pa na zemlju. Nešto da se pojede, opet koji gutljaj, ispuši cigara, pa opet na
česmu.
Nije ni žurbe. Odavde je do naših linija tek sat
vremena, da nismo ovako iscrpljeni bilo bi upola manje. Svejedno, važno je da
smo uspjeli. Uspjeli, jer računam da Musu imamo nositi još po desetak minuta. A
za toliko, svi imamo snage.
Svakog momenta će nas Ismet pozvati da nastavimo,
moram se još kojiput napiti vode. Jedva i čekam da nastavimo, sve se bojim da
će me san prevariti. Hladno je, ne bi mi nikako godilo. Bojim se kako tada ne
bih ni sebe mogao nositi.
- Ja, Učo, više ne mogu kile – Šeks mi pogađa misli
– halal bilo ovo, teglio sam više nego iko. Jeba me ova voda, prepih se. Vjeruj
da ne znam kako ću sebe iznijeti gore!
- Teglio sam i ja, i od mene halal. Ali, reko sam,
tegliću do iznemoglosti. Dokle mognem sebe nositi, nosiću i Musu!
Osjećam i ja propuh kroz kosti, ali sam uvjeren
kako će proći čim ustanem.
- Momci, vjerujem da smo se svi dobro odmorili –
konačno se Admir i Ismet pridižu – i nemamo još puno, a sad nije ni onoliko
uzbrdo, ja mislim da bi najbolje bilo da se izdvoje osmorica najjačih, da oni
probaju iznijeti do kraja. Da ne zastajkujemo stalno, a nećemo ići prebrzo, da
se ne preznojavamo i hladimo.
Odvažnih će uvijek biti. Koliko vidim, šestorica
izlaze odmah. Uz Čola i Saja, sad su tu i Fudo i Hamdo, te dvojica Ismetovih.
Eh, onda ovo ne može bez mene proći. Ustajem, da
me ne čekaju.
Ustajem, ali se ne odvajam od zemlje. Ne mogu!
Tek shvatam prazninu svojih kostiju, tek razumijem šta je Šeks maloprije
govorio, odnosno šta je osjećao. Ako mi ko ne pomogne da ustanem, ostaću ovdje do zore.
Naći će se već neko, kao što se nađoše još
dvojica Musu da nose. Ne viđoh koji su, ali svaka im čast. A i ja sam svoje
obećanje održao, nosio sam do iznemoglosti!
Glavatičevo,
župa, pogled sa Žljebine
