Moj sokole, sine od
zakletve,
nemoj jahat' konja kraj
Neretve.
Neretvu je mnoga majka
klela,
što joj sina, momka,
zanijela.
„Dobra majko, ne brini
se za me,
dok je meni moj vranac
uza me.
Da se r'jeka na Velež
propela,
ne bi moga vranca
zanijela.
Draga mi je hamajliju
dala,
ispod grla tri bisera
mala.
Dva pramena kose nam
uzela
pa ih vrancu u grivu
uplela.
Prvi, kad se Neretva
zamuti,
da mi vranca sreća
dobru puti.
Drugi biser da se vina
prođem.
Treći, majko, da joj
često dođem!“
/Safet Kafedžić/
Noć pojačava, možda je moguće da čak i
zalutamo. Ne sumnjam u Ismeta, ali ne znam koliko je računao s ovako mrklim
mrakom. Dok je objašnjavao, jednostavno je zvučalo. Odavde nam je par
kilometara sve naviše, još malo desno, do onih muslimanskih kuća, gdje bi trebali
odmoriti, i tek početi potpuno zahvaljivati sudbini...
Iz čizama sam istresao litar-dva vode, imam
Neretve i po džepovima, jednu sam manju čašu izlio je i iz puške... Ko će, sad,
ovakav još i Musu da nosi!?
Čolo, Leha, Sajo i Šeks su svoje obavili. Tako
je dogovoreno, tako je i pošteno. Iako se nikad ne zna, sad će uvijek da nose
oni koji još mogu.
Taj sam, odmah se javljam. Tu su Mirso Komar i
Dževad Ćerimagić. Trebamo četvrtog, neko se mora povratiti. Iako je iscrpljen,
prvog dozivamo Salema. Plaši se da neće moći dugo, ali i svakako svi nosimo
koliko možemo.
Što je sad najgore, na začelju smo. Do sada su
nosači uvijek išli odmah iza Pačarizovih, diktirali tempo, priznavali premor,
tražili zamjenu. Sada su smjene nesigurne, mi jedva slijedimo ove ispred.
Po gubljenju snage, već smo davno trebali
nosila prepustiti drugima. Ovako, nemamo kome. Iz nade da će se neko konačno
sjetiti Muse, i nas, izvlačimo snagu za još koji korak. Molimo mrak da nam
otkrije novu četvoricu, koji se savjesno vraćaju.
Savjest je zatajila, a naša se snaga predaje.
Znam da nismo, ali mi se čini kako smo nosili dionicu dužu nego što na početku
bijahoše. Uglavnom, ako nas se uskoro ne zamijeni, dalje će trebati i nas
nositi.
-
Halo! Jebem li
vam nebesa... Hoće l' iko da nas zamijeni!? – iako se Salemov glas prolomio
mrakom, iz njegovih smo usta govorila sva četvorica.
Mrak se odmah otvara, Redžo i Avdo se prvi
pojavljuju. Druga dvojica su Pohara i Koja. Nije mjesto da galamimo na ikoga
više, i tako nismo nosili više nego što smo mogli. Ipak, pobrinuli smo se da
nosači ponovo pređu na čelo...
Svi smo iscrpljeni, ali znam da ćemo izdržati.
Samo trebamo najpoštenije rasporediti preostali napor.
Ne ide lako, kod svake je smjene novi problem.
Džaba što se sad smjenjujemo svakih tri-četiri minuta, uvijek se i ne nađu sva
četvorica. Nekad duplu dionicu nosi jedan, nekad i dvojica.
Ja sam, još jednom toliko stisnuo zube.
Halalio sam, ali treći put mi neće na um pasti!
Ne znam, možda poslije odmora kod onih kuća.
Zapravo, ponovo sam prežednio. Imam osjećaj da će me gutljaj-dva vode
povratiti, da ću odmah Musi ponovo obećati da ću ga nositi do iznemoglosti!
Ulazimo u zaselak. Prija nam tišina, Ismetovi
su već provjerili - sasvim je prazno. Tišina prija i zbog česme, jasno je
čujemo i hrlimo njoj. Zaslužili smo ovakav odmor. A i smijemo ga priuštiti,
Ismetu sad još više vjerujemo.
Neki hladan vjetar puše, ali nam ni najmanje
nije hladno. Neretvu pregazismo, smokrismo se do gole kože, istovremeno se
znojismo i isparavasmo, u znoju kupasmo i sušismo. Još jednom se uvjerismo kako
se odjeća najbolje suši - na čovjeku.
I voda je hladna. Takva baš godi, nahladiti se
ne možemo. Jedino, ne smijemo se odmah ni napiti koliko bi željeli.
Gutljaj-dva, pa na zemlju. Nešto da se pojede, opet koji gutljaj, ispuši
cigara, pa opet na česmu.
Nije ni žurbe. Odavde je do naših linija tek
sat vremena, da nismo ovako iscrpljeni bilo bi upola manje. Svejedno, važno je
da smo uspjeli. Uspjeli, jer računam da Musu imamo nositi još po desetak
minuta. A za toliko, svi imamo snage.
Svakog momenta će nas Ismet pozvati da
nastavimo, moram se još kojiput napiti vode. Jedva i čekam da nastavimo, sve se
bojim da će me san prevariti. Hladno je, ne bi mi nikako godilo. Bojim se kako
tada ne bih ni sebe mogao nositi.
-
Ja, Učo, više ne mogu kile – Šeks mi pogađa
misli – halal bilo ovo, teglio sam više nego iko. Jeba me ova voda, prepih se.
Vjeruj da ne znam kako ću sebe iznijeti gore!
-
Teglio sam i ja,
i od mene halal. Ali, rek'o sam, tegliću do iznemoglosti. Dokle mognem sebe
nositi, nosiću i Musu!
Osjećam i ja propuh kroz kosti, ali sam
uvjeren kako će proći čim ustanem.
-
Momci, vjerujem
da smo se svi dobro odmorili – konačno se Admir i Ismet pridižu – i nemamo još
puno, a sad nije ni onoliko uzbrdo, ja mislim da bi najbolje bilo da se izdvoje
osmorica najjačih, da oni probaju iznijeti do kraja. Da ne zastajkujemo stalno,
a nećemo ići prebrzo, da se ne preznojavamo i hladimo.
Odvažnih će uvijek biti. Koliko vidim,
šestorica izlaze odmah. Uz Čola i Saja, sad su tu i Fudo i Hamdo, te dvojica
Ismetovih.
Eh, onda ovo ne može bez mene proći. Ustajem,
da me ne čekaju.
Ustajem, ali se ne odvajam od zemlje. Ne mogu!
Tek shvatam prazninu svojih kostiju, tek razumijem šta je Šeks maloprije
govorio, odnosno šta je osjećao. Ako mi ko ne pomogne da ustanem, ostaću
ovdje do zore.
Naći će se već neko, kao što se nađoše još
dvojica Musu da nose. Ne viđoh koji su, ali svaka im čast. A i ja sam svoje
obećanje održao, nosio sam do iznemoglosti!
