Kad ja moram s jadom
svojim
zbog kamenog srca
tvoga
čaše gorkih suza liti;
Ostaj zbogom, moja
draga,
nek sve ide do
bestraga,
naša ljubav i ja i ti.
Ja u klin, ti u ploču, ti nećeš a ja hoću,
hoću, hoću da te ljubim danju, noću.
16 - 19. juni 1993.
Kad znaš da te silno
volim,
zašto moram da te
molim,
da mirišem tvoje
cvijeće.
Mjesto da mi sreću
kuješ,
ti me u grob
sahranjuješ, a meni se mrijet neće.
Ja u klin, ti u ploču, ti nećeš a ja hoću,
hoću, hoću da te ljubim danju, noću.
Kad ne mogu da te
ljubim,
što da zalud dane
gubim
u te željno gledajući.
Ostaj zbogom, moja
draga,
nek sve ide do
bestraga,
odoh drugoj pjevajući.
Ja u klin, ti u ploču, ti nećeš a ja hoću,
hoću, hoću da te ljubim danju, noću.
/Safet Kafedžić/
Da mogoh, radije bih na položaj otišao s
Trošnjanima. Samo da nisam ovdje. Dok se ovo nekako ne završi.
Imamo dva komandanta. Ne znam kako, ali se
uspjelo odgovoriti na akt Brigade. Sve je još jučer sa Šemsom dogovoreno, samo
je trebalo javiti ime.
Tako je već predvečer stigla naredba o Admirovom
postavljenju. Zakašnjela, i vjerovatno nevažeća. Zuhdija je sa sobom donio
drugu, iz Korpusa, koji je valjda i nadležan za postavljanje komandanata
bataljona. Vjerovatno je i sasvim u pravu, smijenjen je mimo propisa, ali mu i
oni kojima je najmrže što se vratio jedno moraju priznati, bio je dosta brz.
Nama preostaje da se čudimo, u sebi radujemo ili
tugujemo, ali glasno da ne držimo niti jednu stranu. Ako smo ćutali kada je
Admir dolazio a Zuhdija odlazio, smisla nema ni da sada glumimo neke simpatije.
Sem toga, poznavajući Admira, upoznavši Zuhdiju,
možemo biti sigurni i da će to oni riješiti između sebe.
Prvi je na potezu Admir. Nije dugo čekao da
sazove sve nas komandire, odnosno članove Komande bataljona. Nisam imao dilema
da li doći, sudjelovao sam u biranju njega, odnosno Zuhdijinog nasljednika. A i
svi smo se iskupili.
- U redu je, provjerili smo, Zuhdija je ispravan –
Admir je iznenadio prvom rečenicom, očito neće biti razloga za dužu priču, ali
se i na izrazu lica vidjelo da se ne misli držati kao neko ko je poražen – ima
podršku Korpusa, oni su ga ovamo i prvi put doveli. A ja nisam ovdje ni došo da
se gambam za nekakve funkcije, ja sam došo da ratujem. Samo čekam signal. Zbog
vas sam se htio prihvatiti, što ne znači da sam odustao. Odnosno, svi ne
trebamo odustati. Vrijeme će svoje donijeti, a sada nam se baviti prečim
stvarima. Kad ovo završimo, stvari će se i same mijenjati.
Toliko je imao o ovome reći, a narednih je pola
sata govorio o onome što je znao da ćemo još pažljivije slušati. Svako
pominjanje Sutjeske, Trebove, Zelengore i Vučeva dira ravno u dušu, makar sve i ne
razumjeli. Poludirektno je najavio da je to pravac akcije čiji signal očekuje,
a uvijeno je zadobijao našu naklonost. Trebamo poštovati Zuhdiju kao
komandanta, ali i biti spremni da vremenom dobijemo boljeg.
Ono što nije mogao ni proizvesti, ali niti
spriječiti, što više ova situacija bude trajala to će se bataljon više dijeliti
na dva dijela. Odmah po završetku sastanka, neki su ostali s njim.
Ono što je mene posve začudilo jeste da se Šeks i
Ćuza razdvojiše. I dok je Šeks ostao, Ćuza nije odmah otišao svojoj vikendici.
Prvi je otišao porazgovarati sa Zuhdijom!?
Sat vremena sam proveo pred našom vikendicom, ni
jedan nisu bili gotovi. Ni na večeri ih nisam vidio, pa ću i cijelu noć samo o
tome razmišljati. Koliko sam se ranije želio pridružiti Trošnjanima, toliko mi
sada to nije padalo na pamet.
***
Međutim, nisam mogao ni pretpostaviti koliko ću
se početi i kajati zbog toga. Još jedan tmuran dan je prošao brzo, bilo je
vrijeme čitati spisak smjene s nama bacačlijama. Nešto od onoga što je Zuhdija
radio, uporno zatvoren u svojoj vikendici, tek sada svima postaje vidljivo. U
sastav smjene su uvršteni i Admir i Fako!
Ovaj dan bi mogao biti najteži od svih ovih. Ne
samo da smo svjesni kako se Admir neće pomiriti s takvim ponižavanjem, odnosno
da neće pristati ni na drugu opciju koja podrazumijeva da mora, ukoliko odbije
ići na položaj, odmah i napustiti logor, već i zbog činjenice da sad ovakva
situacija definitvno bataljon dijeli na tri dijela. Jedni su stali otvoreno uz
Zuhdiju, drugi uz Admira, dok se treći predstavljaju neutralnima. Među tima je
onih što se dodvoravaju prvima ili drugima, što šuruju s oba klana, kao i
iskreno neopredijeljenih. Sebe sam ponašanjem tjerao biti među tim najrjeđima,
iako sam iznutra opredijeljen još prvog momenta.
Nisam siguran da se to sasvim može skrivati, pa
mi nije u prilog išlo što sam sutra komandir zemunice u kojoj bi trebao i Admir
biti!
Nekako sam navijao da Admir ponovo bude mudar, da
se negdje skloni dok taj signal, koji kao čeka, ne dođe. Cijeli je logor trubio
kako će više od pola odbiti ići, ako i on ne pođe.
Poslije večere sam otišao do Šeksa, i bio i
obradovan i ponovo zabrinut. Nađeno je trenutno rješenje, Admir i Fako neće ni
na položaj ni iz logora, raspoređeni su u diverzantski vod. Kao obični
strijelci, obični diverzanti.
Taj plan predviđa da to sutra na postrojavanju
Ćuza, a kao novi bezbjednjak, što je jedna od novih naredbi koje je Zuhdija u
ova dva dana pripremio, i objasni vojsci. Možda da će neki iskoristiti
situaciju da eskiviraju ovu jednu smjenu, ali opet vjerujem da broj njih neće
biti preveliki, odnosno da se tako situacija u bataljonu neće učiniti još
gorom.
Ono što me je, s druge strane zabrinulo je
informacija kako na položaj neću ni ja, a pošto sam pristao biti dio ekipe koja
čeka taj neki zadatak. Samo sam još, uz sve predao i formalno komandu nad bacačlijama
Latu Kršu.
***
Na postrojavanju je bilo burnije nego je plan
predviđao. Admira nije ni bilo, pa su neki predlagali da se natjera odraditi
jednu smjenu, i tek poslije da se naredbom prebaci u diverzante. Sticao sam
dojam kako su ti tako i nagovoreni, od samoga Zuhdije, kojeg također nije bilo
na postrojavanju. Ćuza je pokušavao preuzeti kontrolu, kao rješenje je nudio da
Šeks uzme izjavu od Admira zbog odbijanja odlaska na položaj, ali je to ono što
je većina vidjela kao čistu prevaru, samo prikrivenu.
Pitanje je kako bi se sve, i kada završilo, da
sudbina još jednom ne podsjeti na svoje postojanje. U logor je stigao kombi - s
logistikom, naslovljenom na Admirovo ime!
Bilo je tu nešto dopunskog naoružanja, preciznije
bombi i tromblona, par osa i zolja, zatim nešto opreme, kao i izvjesne količine
hrane, navodno specijalno namijenjene za zadatke slične našem. Ono što je meni
još draže bilo, jeste potvrda da Admir i nije izmišljao, pričao u prazno. Iako
još o tome Admir neće govoriti, sada je vidljivo da sam zadatak nije bez svog,
posebnog značaja.
Osjetio je to i Zuhdija. Tek što je smjena
ispraćena na Varize, naravno bez Admira, pisana je još jedna naredba. O
pripremama diverzantske grupe za upućivanje u dubinu neprijateljske teritorije,
koju će predvoditi Šeks!
I tek što pomislih kako je Zuhdija u međuvremenu
sa svime upoznat, dođe informacija kako ova njegova naredba nema nikakve veze s
onim što Admir sprema! Navodno ga je neko nasavjetovao da na ovaj način reaguje
na pojavu onog vozila.
Vjerujem i u to, kod Zuhdije sam poodavno otkrio
tu jednu manu. Pretjerano, i neoprezno je povjerljiv prema drugima.
Jednostavno, ko god da mu dođe i o nekom kaže nešto, on to odmah prihvata.
Makar se sutra situacija sasvim izokretala, sada onaj drugi govorio o prvome. I
uvijek je važeća ona novija istina.
Bilo kako bilo, diverzantska će grupa krenuti s
pripremama. Bez obzira što se do samog polaska, možebiti neće znati gdje i na
kakav zadatak će se ići. Pokušavajući da dokučim najvjerovatniji razvoj događaja
pretpostavljah kako će pripreme trajati nesmetano, a da će Zuhdija strpljivo
čekati da sazna vrijeme Admirove akcije. Tada će ga preduhitriti, napisati
svoju naredbu.
Meni sve dolazi kao loš predznak, ali i da mogu –
ne da mi se sad nazad. Ako bih nekako mogao, najrađe bih izbrisao sve dane od
Admirova dolaska!
Šeks je onaj kome je najteže. Odmah je prihvatio
Admirov poziv da mu se pridruži, odnosno da izabere ekipu, ili kako su to
zamislili - sve koji se jave, a sada isto od njega očekuje i Zuhdija. Jedino mu
preostaje da se ponaša kako i sama situacija.
Onaj prvi dio privodi kraju. Gotovo da i nema
vojnika u bataljonu s kim nije već razgovarao. Pomalo sam se plašio da su
Trošnjani zbog smjene zakasnili. I prije nego sam došao do njihovih
razmišljanja u vezi akcije koja se sprema, želio sam kod Šeksa vidjeti kako je
prošao s ostalima:
- Hoće li imati ko čuvati liniju?
- Nije to problem, nego - hoće li nas biti dovoljno
za Zelengore!
- Zar nas neće biti više nego jesenas!?
- Jesenas je bilo drugo, jesenas su se neki
javljali radi zlata i koječega, sad se ide samo da bi se „radilo“!
- Jah. Mada, ima i do toga što se sve ovako
poklopi. Nemoj me pogrešno razumiti, ali ni ja nisam baš načisto koliko je ovo
sve regularno, odnosno legalno.
- Hajde, bolan, pa ko bi bio lud da nelegalno ide
pedeset kilometara u dubinu, da mu se tamo nešta „nedajbože desi“. Sem toga,
nije zar da misliš da je Admir sve ovo kupio svojim parama! Prema tome, nije se
ni za Zuhdiju sikirati. Samo je bitno da nas bude što više, a lahko ćemo mi sa
Zuhdijom! Nego, ima još nešto... samo ne znam kako da ti kažem...
- Jednostavno, slobodno. Tako je najbolje.
- Znam, ali ne znam koliko je pošteno. Prošli si
put nosio stanicu, a ova je još i teža. Zapravo je i ne može jedan sam nositi.
Nego, potreban mi je jedan koji će biti zadužen za vezu.
- Nije problem. Koja je stanica?
- Pe-er-ce, ili prcovka - kako je još zovu.
- Nikad čuo, iskreno.
- Ima uputstvo uz nju, ja sam ga nešto već gledo,
nije kao obična rupovka, ali nije ni previše komplikovana. Ima malo posla oko
nje, uostalom vidjećeš, ugrabićemo negdje malo vremena da je dobro istabirimo.
- Nemaš brige, nego - kolko reče da će nas biti?
- Tridesetak. Ma, to je i taman, jedino me brine
što se baš niko od bolničara ne javi. Hajde, eto, znao sam da ćemo vezistu
riješiti, ali sad nekog brzo obučavati za bolničara, još bi bilo i da
slutimo...
Poslije ovog razgovora prešli smo u našu
vikendicu. S nama su još pošli Salem i Šefa Kovačević, a činilo se kako sam ja
jedini iznenađen što se ovaj put nije više Trošnjana prijavilo.
Posebno je Šefa bio raspoložen to pojasniti:
- Ja se Trošnjanima i dalje najviše divim. I ovo je
dokaz, uvijek jedinstveni. Ne ko moji, najrađe bi se nekad isklali među se.
Znam da i među vama ponekad bude kaka sitna trzavica, ali to uvijek ostane
unutar vas. A da neko sa strane pođe na bilo koga od vas, svi biste skočili,
nebitno da je i taj vaš kriv. Ne mislim ništa ružno, ali mi pravo dođete ko
šiptari, ko za njih što se pričalo. Da nisam u diverzantima, ja bih... majke mi
bih tražio da sam s vama!
- Jeste to tako – dijelom se slagah s njim – ali je
i pitanje bismo li mi ovakvi bili da selo nije stradalo koliko je stradalo.
Osim toga, evo smo i spali na nas petnaest. Od čega, sve više i lakše pojedinci
nalazimo razloge da nam se tamo ne ide.
- A i šta bi još neko? Zar je malo što idete vas petorica!?
Koliko je većih sela, a manje se ljudi javilo!
rijeka
Sutjeska
