Duhni vjetre sa Golije,
te očisti blato sa jalije.
Gdje se konjske košije
trkaju,
gdje se momci kamena bacaju.
Međ' njima je momče Mustaf-aga,
na njemu je morajli dolama.
Na dolami srmajli pucati,
u dolami sahat njemu kuca,
za njime mi mlado srce
puca.
Još svi nisu ni pošli...
Šta to bi!?
Znam, vidio sam... Samo ne mogu sebi da
vjerujem. Zar se ovo moglo desiti!?
Mnogi su još manje svjesni. Koji ovo nisu ni
vidjeli.
Dim se razilazi. Bećo je sjeo, i sjedi.
Izgleda skroz izgubljen. Znači, nije on.
Vraća mi se sjećanje.
Musa! On je stao na minu, sjećam se, vratila
mi se cijela slika.
A nije onako bilo kako sam ja to prije
zamišljao. Kako na filmovima prikazuju. Tamo, uvijek mina diže ravno u zrak.
Odigla je i Musu, i to prilično. Pola metra
bar. Ali, nije ga odmah vratila na tlo. Okrenula ga je u zraku. Jednom,
vjerovatno. Iako se meni učinilo najmanje tri-četiri puta. I to u skoro
vodoravnom položaju. Tako se je okretao, tako je i pao na zemlju.
Vrisnuo je. Ali, ne - jako. Sasvim
prirodno.
Dim se potpuno razišao.
Nema noge. Zapravo, ima je, ali nema od nje
ništa. Zavraćena je, samo što ne otpadne.
Prišao bih... Ne mogu od Beća, on ne dolazi
sebi. U ruci stišće bombu, vjerovatno se neće sjećati kako ju je, i zbog čega
izvadio iz džepa.
Hoću ga razumjeti, bliže njemu se to dogodilo.
Vidio je Musu, vidio ga kako se pred njim okreće. Vidio je i krv na Lehi, i
nije mogao odmah znati da je to Musina krv.
I Leha je stajao ukočeno, kao da je i sam
vjerovao da je i njega zakačilo. Njega mi je još lakše razumjeti, bio je samo
korak iza Muse. Da je Musa prošao, možda bi on nagazio.
Salem je posljednji koji je imao sreće. Osmi
koji nije tu stao nogom. A neko je morao... Niko se sada neće pitati zbog čega
Šeksovo odjeljenje nije pošlo kako uvijek ide, osmi je trebao biti Admir,
deveti Fako...
Svejedno je, nagazio je kome je bilo suđeno,
koga je sreća danas ostavila.
Salem se nema čega plašiti, da je sudbina
htjela... Kleknuo je, vidjeti šta je s Musom.
-
Ko je? – i Šeks
je već tu.
-
Musa – Salem
odgovara tiho.
-
Dajte, šaljite
ljude sa strana. Obezbijedimo bokove! – zato Ismet dreči, iskustvo govori iz
njega.
-
Je li živ?
– neko iz kolone pita.
Umjesto odgovora čuje se Musino teško disanje.
Čuje se i Admirov glas, Ekove šalje na jednu, Šefine na drugu stranu. Ismet
svoju petoricu pogledom raspoređuje...
-
Dajte
velikih zavoja... Kod koga je jod? – Šeks mora biti glasan, možda je nešto od
ovoga kod onih što kreću na bokove.
Ja se sjećam kutije s lijekovima koja je u mom
rancu, i počinjem roviti po njemu, bez obzira što nemam pojma da li je to ono
što Šeks traži.
Neko me gura, prolazi pored mene. Sajo! A i ko
bi drugi, kod njega i jeste najviše lijekova. Koliko ga poznajem, mogu se
kladiti da ima svih mogućih zavoja, baš kao i joda.
Nosim i ja svoju kutiju, obilazim i ja Beća.
Sklonio se da prođem, znači da je svjestan. I da je dobro, biće da ga je
detonacija samo malo ošamutila. Ja sam artiljerac, mogu to shvatiti. Vjerovatno
je hodao zatvorenih usta.
Još neki prilaze, svi da pomognemo. Sajo nam
rukom pokazuje da nismo potrebni, i išaretom objašnjava da trebamo praviti
kakva nosila.
Leha pita kod koga su sjekire, ko ima dobra
šatorska krila. Odmah sam ponovo u rancu, pripremam svoje šatorsko krilo, a
vidim da Hamdo vadi sjekiru...
Strah je sasvim iščezao. Nas se desetak već
penje ka grabićima u blizini...
Mene odmah vraćaju, treba što prije pokušati
vezu uspostaviti. Admir je već pokupio dijelove prcovke koji su bili kod Saja i
Šeksa, nas dvojica ćemo je postaviti.
-
Učo! Daj onaj
tvoj nož!? – Sajo galami.
Ne odgovaram, pušćam stanicu, može sačekati, a
još jednom se zavlačim u ruksak.
Predajem nož Saju, ali se ne vraćam odmah Admiru.
Zanima me zbog čega je tražio baš moj, zavoje su mogli i rukama pootvarati.
-
Šta ćeš to? – i
Šeks je zbunjen.
-
Moramo mu nogu
sjeći! – u Sajovom je glasu bila sva ozbiljnost kojom je on raspolagao.
-
Ti si lud,
šta ti pada na pamet – ne dadoh se odmah složiti s njim – đe ćeš mu nogu sjeći,
još nožem!?
-
A šta ćemo drugo?
Vidiš da je ne možemo spasiti, samo se na koži drži.
-
Vidim... ali,
zbog krvarenja...
-
Ti nemaš pojma,
ne može iskrvariti na članku... polahko ću mu je odsijeći...
Nema se kad ljutiti na moje neznanje, ni
baviti njime, već se žuri uraditi što je rekao, namjestio je Šeksove i Salemove
ruke - kako će držati.
Za sve vrijeme Ismet čvrsto drži Musinu glavu
podignutu koliko treba.
Ona zuri u nebo. Molećivo. Blijedo, kao da u
njoj kapi krvi nema. Ali nema ni bolnog izraza, samo - molećivog.
-
Nećete me
ostaviti!? – ja ga čujem prvi put, možda je to već kojiput šaputao.
-
Ne brini se,
stari druže – Šeks mu obećava u ime svih.
-
Hej, Sajo, nemoj
rezati – iako čujem Admira kako galami na mene, pokušavam još jednom –
zavratite je uz cjevanicu, pa zamotajte. Kao voćku. A neka doktori, poslije
režu.
-
U pravu je – od
Ismeta dočekah da se neko složi sa mnom.
Sajo i Šeks se zgledaše, pa zajedno pogledima
odoše do Muse.
Više ni oni nemaju srca za to. Nije bitno što
sam ja predložio, ni što se Ismet složio, presudno je kako i Musin pogled
traži.
Bili su brzi, ali i pažljivi i spretni. Musina
noga je za minut-dva postala spremna za transport. I to tako, da mi se čini
kako je brže, i bolje ne bi spremili ni školovani ljekari. U međuvremenu je
Salem Musi dao par kapi vode. Musa nije ni tražio više, postaje sve svjesniji
svoje rane.
-
Hvala vam, braćo –
ovim riječima Musa zadržava bolne suze.
Krupne suze. Čini mi se da mu tek kroz glavu
prođe kako nikad više neće stati na obje noge, nikada više poigrati fudbala...
Toliko krupne, da ih ja više ne mogoh gledati.
A i Admir me nestrpljivo čeka.
