Mene majka poslala
da naberem bostana.
U bostanu dragi bio
pa me poljubio.
Mene majka poslala
u livadu ovcama.
Pa me gleda sa visine
da ne stojim s kime.
20. oktobar 1995.
Ja se, majko, ne bojim,
s kime hoću ja stojim.
Jer i ti si bila mlada
kao i ja sada.
Vidi, majko, eno ga,
jaše konja bijeloga.
Pod kopitom trava vene,
umire za mene.
Primirje je. Tako vijesti počinju. A onda slijede javljanja ratnih
reportera.
Nešto se ne poklapa. I ta javljanja kreću s podsjećanjem na
potpisano primirje, ali već u drugoj rečenici čujemo da neprijatelj isto ne
poštuje. Ovo je kada slušamo naše naše vijesti, a znamo i šta ćemo čuti kada
prebacimo na neprijateljske. Matrica slična, uloge promijenjene.
Logično je da bismo mi trebali biti i sada, kao i ranije,
neopterećeni slušanjem. Tu smo, još smo na linijama, trebalo bi da smo upućeni
makar u ono što se ovdje dešava.
No i u vezi s tim stičem utisak da nešto ne štima. Sve Komande su
jasno opredijeljene, primirje poštujmo ali čuvajmo spremnost. Iako nema
vidljivog neprijateljskog ofanzivnog djelovanja, razni izviđači javljaju o
njihovim manevrima. Više nego prije, prozujava i ona krilatica da je napad
najbolja odbrana.
Apsurd situacije je kompletan kada razumijemo ono što izostaje. Nema
euforičnih javljanja o oslobađanjima, samo o odbrambenim uspjesima. Iako bi u
stvarnosti, po zakonima vjerovatnoće, moralo biti i jednog i drugog. Međutim u
uporedbi s vremenom prije ovakve ratne propagande smatramo umjerenijima.
Ako je tačno da su četnici negdje nas napadali, posve je normalno da
im uzvratimo. A razumljivo što će se to prešutjeti.
Barem je naša aktivnost smanjenog intenziteta. Spremnost ostaje na
nivou. Vriejme upražnjavamo, sem slušanjem radija i stanice, igranjem jamba ili
karti. Podsjećanjem na neke preživljene događaje, čujemo tako i neku
zanimljivu, nepoznatu nam priču.
***
Galib je od onih ljudi koje teško možeš upoznati.
Ne znam koji je Suvadov razlog bio da mi ispriča tu priču ali znam
da sam se najprije nasmijao, odmahnuo glavom, odnosno uradio sve ono što je on
i očekivao. Tek poslije sam se, kad ostadoh sam, bolje zamislio nad tom kratkom
pričom.
Jutro je u našoj Komandi
bilo uobičajeno. Ko je navikao biti malo mahmuran bio je, ko je imao pametnijeg
posla time se i bavio. Bezbrižnost na licu i jednih i drugih je bila vidljiva.
Nije ju je poremetila ni neočekivana zvonjava telefona.
Iz Korpusa su zvali Galiba.
Razgovor je bio kratak, i na prvu jasan i precizan. Galib je samo mirno
ponavljao da razumije sve što mu se govori.
Vratio se praznom razgovoru
s ostatkom naše Komande. Tek pošto je upitan objasnio je da se poziv odnosio na
naredbu da mi uputimo diverzantsko-izviđačku grupu koja će izviditi pravac
napada kojim će uskoro da napada Bošnjačka. Izgovorio je to ozbiljinijim tonom
nego što neki od prisutnih ispratiše. Bilo je i nekoliko komentara. Ali onako,
svako ko je komentarisao činio je to više za se.
Dan je nastavljen istim onim
uobičajenim tokom. Možda je Suvadu nešta promaklo, može biti da je Galib s
nekim imao neke izdvojene razgovore, izvjesno je da je Suvad primjećivao kako
su svi ostali zaboravili na jutarnji poziv.
Večer je vrijeme kada se
prošli mahmurluk već zaboravlja i kada se bezbrižni pripremaju za novi. Do
akcije ima nekoliko dana, mi svoje zadatke znamo, tu smo i spremni smo. U ratu
se uvijek može pehirati, nekome svaka akcija može biti posljednja.
Nije Galibu trebao alkohol
da se oslobodi, a ni podsjetnik na obaveze. Tačno kada je planirao nazvao je
Korpus i javio im da je zadatak obavljen. Da je prilaz kojim će Bošnjačka ići
trenutno čist.
Suvad nije pomenuo taj
detalj ali sam siguran da ga je baš on priupitao u vezi tog izviđanja.
Iako Galiba ne poznajem,
niti ću ikada dovoljno upoznati, znam kako ga je u tom momentu prostrijelio
očima. Znam da je zadržao i onaj ozbiljni ton, kao i čvrst izraz lica. Sad
kontam, bio je apsolutno u pravu.
Mislim da Galib, kao i niti
jedan pravi komandant ne bi nikada dozvolio da mu neko iz druge jedinice izviđa
pravac kojim će on napadati.
potok Glibovac, Treskavica
