Mene majka u Rožaje
dala,
u Rožaje, preko
Turijaka;
Da na Obrov konja mi
vodiše,
i đeveri uz mene
hodiše.
Sa Obrova granu mi
dadoše:
„Tjeraj snaho, da
stignemo rano: 21. oktobar 1992.
Kuća nam je na
Bandžovom brdu,
oko kuće kleče i
jeleče;
Gora gusta a planina
pusta,
mogu vuci a mogu
hajduci,
može nam se Zajku
uzdužiti!“
Iskreno, odlazak druge grupe me činio vrlo
skeptičnim. Počeo sam sumnjati u naš bataljon, u njegovo postojanje, borio se s
mislima kako ćemo ubrzo biti razdijeljeni između druga dva bataljona. Tako mi
je i Sutkova priča o odlasku jedne naše grupe u Mojkoviće, najviše ličila na
volju sudbine da ovome ne prisustvujem direktno.
Ako je to tako trebalo značiti, jutros mi je
laknulo. Pročitan je spisak nas osmorice, dakle s Adilom Kovačevićem. Nemam
namjeru popustiti, sačekati mogu, ali ako se već dijelimo hoću s njim u isti
bataljon.
Možda sam samo ružno spavao. Početak dana je
potvrđivao suprotno, naš bataljon živi! Jest nas nekako malo u logoru, ali se
ponašamo kao da je to sasvim normalno. Ne priča se o onima što su se trebali a
nisu vratili, ako ko dođe - dođe. Čak bi isto moglo da važi i za ove što su tek
otišli.
Glavna briga u cijelom logoru smo mi, odnosno naš
ispraćaj. Odmah smo pozvani da podignemo nešto opreme.
Nije bogzna šta, ali
brzo učimo kako se u ovim vremenima ništa ne odbija. I ljetnjeg i zimskog veša
ne može biti viška, kao ni majica ili košulja, makar bile i bivše JNA. A našlo
se i nešto čemu se posebno obradovasmo. Stigli su kombenizoni, na njima su još
grbovi njemačke vojske, što samo dovoljno govori o kvalitetu. Boja jeste između
svjetlosmeđe i sivomaslinaste, podsjećaju malo i na JNA, izgledaju priličniji
kakvim mehaničarima ili sličnim radnicima, ali su, i pored toga, svakako
naočiti. Kao dijete se radujem da se što prije uvučem u jedan, sad će tek ona
beretka da legne, uz one čizme, opasač, čuturicu... kompletan vojnik!
Naravno, kad se još doda ono najvažnije, prestala
je da važi naredba po kojoj artiljerci zadužuju samo lovačko naoružanje. Sad
kada ih ima dovoljno, grijeh je da automati leže. Zapravo je Omer Beširević jedini
zadužio papovku, uz Tita, mi svi ostali automate. Neko je birao ciganku, neko
kalašnjikov s drvenim kundakom, jedino sam ja ponovo uzeo crnu ružu, odnosno
malu istočnonjemicu. Najlakša je za nositi, a i priliči komandiru grupe.
Za hranu, rekoše, ne trebamo brinuti. Odmah nam
se dalo koliko je dovoljno za jedan dan. Konzerve, ono na šta smo bili počeli
zaboravljati. Za dalje, u Mojkovićima je jedno naše istureno logističko
odjeljenje, tačnije pekara, uvezaćemo se s njima, radi nas će i kuhinju
oformiti, ili se ujediniti s onom koja tamo već postoji zbog voda mještana.
Nama svejedno, važno da je pekara naša!
Dodijeljen nam je i konj. Bez konjovodca, kažu da
je Mustafa Čolpa Kuko dovoljno vješt tome. Tim konjem ćemo transportovati
minobacač i mine, a ostaje nam i dalje na raspolaganju, za naše daljnje
potrebe. Značajno, s obzirom da bataljon od brigade i nije dobio puno grla.
Isto važi i za motorolu. Problem veze je ponovo
najteži, dobili smo ih svega šest. Jedna je ostala u Centru veze, druga je kod
komandanta, po jedna je data diverzantima i pješadiji, pri čemu ovi drugi svoju
smjenjuju na položaju, tako da bi trebali poštovati što smo i Sutko i ja dobili
po jednu.
Ne znam koliko sam pogriješio bocnuvši naše
Jelečake Omera i Ferida pitanjem mogu li doista na njih računati, odnosno da li
oni razmišljaju, poslije najnovijih dešavanja, možda ipak otići za Fahrom, ali
sam jasno osjetio da im se raspoloženja donekle razlikuju. Ferid je makar žalio
što je do toga uopšte došlo, dok je Omer bio kategoričan da oni s Fahrom nemaju
ništa, da su artiljerci kao i svi mi.
Uglavnom, za put smo bili spremni za manje od sat
i po, uključujući i najkraću obuku rada na motoroli koju sam dobio od Loja
Sulejmena, a koja bi trebala biti sasvim dovoljna dok me on narednih dana, s
tim ciljem ne posjeti.
Ne mogu reći da se ne prisjetih nedavnog
ispraćaja na Vučevo, ali je malo toga sličnog. Pošavši od ljudstva, jedino sam
ja pripadao objema grupama. Ono je bilo s padom mraka, i sa zebnjom, a ovo je
opuštenije, kao da idemo na neki izlet, na neko egzotično mjesto na kojem prije
nikad nismo bili.
Takvi su i osjećaji. Niti se ko od nas buni, niti
nam se ko iza leđa podsmjehuje. Nema razloga ni da nam se zavidi, ali ni da mi
previše razmišljamo o tome šta nas tamo čeka.
Trebali smo prijeći potok pa da neko progovori:
-
Hoćemo li, šefe,
mi tamo imati gdje spavati? – Saljević upita, a pošto sam ja u toku priprema zaboravio
ostale upoznati s onim što mi je u vezi toga rečeno.
-
Vidiš, to je
pametno pitanje, bez obzira što nemate razloga da brinete. Pela mi reče da tamo
ima jedna prazna kuća, a valjda nije u međuvremenu naseljena. Iskren da budem,
taman se privikao na zidove pa mi baš i ne bi odgovaralo ako bih ponovo morao u
kakvu štalu, jali kolibu, šator, ili, ne daj Bože, pod vedro nebo.
-
Ko!? Ne bude li
tako, ja se samo okrenem i via nazad – Kuko ni ovaj put nije prećutao svoje šeretsko rpromišljanje.
Do sela smo pričali „onako“, o svemu pomalo. Bez
želje da puno nagađamo, iznosili smo svoja očekivanja u vezi minobacača i
njegovih karakteristika, našeg samog zadatka, mogućeg prijema od strane
mještana, do odnosa koje trebamo praviti sami unutar nas. U jednoj rečenici,
bili smo raspoloženi, uvjereni kako nam tamo nikako ne bi trebalo biti loše, s obzirom
na odvojenost od Komande, odnosno našu samostalnost. Tačnije, očekivati je da
nam tamo bude onako kako se sami postaramo, snađemo. Upravo, i zbog toga što mi
idemo zadatku a ne on nama.
Sam naš ulazak me kao nikad podsjeti na scenu iz
nekog partiznaskog filma. Kao da mi se sve ovo još ne doima dovoljno stvarno.
Kao da mi stvarnost samo glumimo. Ja na čelu, odvažan i siguran, poput Ljubiše
Samardžića ili Bate Živojinovića, s tako dobro naučenom ulogom i ubjeđenjem
kako nam se ništa nepredviđeno ne može desiti. Ništa izvan scenarija. Jednako
me i ostali podsjećaju na Borisa Dvornika, Voju Brajovića, Mustafu Nadarevića,
ili recimo Žarka Radića, koji u ovoj sceni jedino imaju samo vješto držati
koncentraciju i ne kvariti ono što ja budem radio.
Prema tom, zamišljanom scenariju, negdje na
sredini sela nam je zastati i malo se primijetno čuditi što je selo još manje
nego li nam je prethodno rečeno. Samim tim smo mogli zastati ispred bilo koje
od ovih, jedva pet ili šest kuća.
Selo malo, ali osjećajno živo. Ne trebasmo dugo
čekati a da se pojavi neko, začuđen što nas vidi. Ako su nekog i očekivali,
ovakve glumce nisu!
Nakon sevag par sekundi u kojima razmijenismo
nekoliko pogleda, a koji su više skrivali nego kazivali, obratih se krupnom
momku koji je stajao ispred:
-
Izvini, momčino,
mi bi se trebali javiti nekome ko je ovdje kao glavni.
-
Žao mi je, Džeki
nije tu.
-
Ima, valjda,
neko ko ga mijenja.
-
To može biti
svako od nas. Sve zavisi, šta vama treba.
-
Šta nam treba?
Da se javimo da smo stigli. Odnosno, najprije da se negdje smjestimo. A kasnije
bi nam valjo neko i da nam pomogne oko odabira položaja, osmatračnice i to. Ja
se prilično razumim u kartu, ali nekako više vjerujem ljudima koji se bez nje
snalaze.
-
Kakvog položaja?
Je li to minobacač, šta li je?
-
Ja mislim da bi
trebalo da vam je javljeno. Ovdje u rejonu Mojkovića, tako doslovno piše u ovom
naređenju, trebamo postaviti minobacač 81mm – vadim papir iz džepa i nastavljam
čitajući stavku koja se odnosi na logističku podršku kojom smo oslonjeni na
njih, posebno naglašavajući kako to uključuje i brigu za smještaj.
-
Ne znam stvarno,
što se tog položaja i toga tiče, možda bih i ja mogo nešto predložiti, ali vam
je svakako sačekati da se Džeki vrati. Mada, nisam siguran da vam i on u vezi
smještaja može bilo kako pomoći, sve vam je ovdje prepunjeno. Ne znam da li je
on šta dogovarao s vašim komandantom, pa je možda konto da će vas doći dvojica, jal
trojica.
Ovdje je momak već pokazivao spremnost da se
vrati nazad, a ja sam se pokušavao uvjeriti kako se samo radi o grešci u
scenariju a nikako da smo mi previše loši glumci.
Držah
pogled na momku, a šest istih osjećah na svojim leđima. Učini mi se da sam,
ipak, ja zaboravio tekst, i da ga nikako ne smijem pustiti da tek tako ode.
-
Meni rekoše da
ima jedna prazna kuća. Nije zar i ona časprije naseljena?
-
Prazna kuća? –
momak otpuhnu, pojačavši nam najprije slutnju, ali se potom i okrenu vrhu sela
te nam tako dade nadu da neko rješenje postoji – ima, to je tačno, samo... ne mislim
kako je baš useljiva. Jedino može biti da su mislili na onu gore pod limenim
krovom, druge nema, jedino je ona prazna. Ne znam...
Dok je ovo izgovorio, tri puta je slegnuo
ramenima. Nas je to zbunjivalo jer su nam misli išle ka tome da je u tako
jadnom stanju da se svakog momenta očekuje da se sama sruši, a opet ono što se
s ovog mjesta vidjelo ni izbliza nije tako izgledalo. Misli smo potom pružali
ka tome, da je vlasništvo nekog ko je nije raspoložen ustupiti. Ne znam, možda
su neki od nas pomislili kako trebamo u nastavku čuti kojekakvu priču o
duhovima. To je posljednje što bi nas moglo odbiti.
-
Šta li je tako
strašno pa nam ne želiš reći. Nije zar minirana – ja sam razmišljao o još
jednoj mogućnosti.
-
Nije minirana. Mislim,
nemojte se toga plašiti. Mada je najbolje da odete i pogledate. Znate, u njoj
već deset godina niko nije stanovao, a kad je ovo počelo nama nije ni bila potrebna.
Neko je uspio u nju provaliti, mada nije imo bogzna šta u njoj naći. Poslije je
stoka išla u nju. Kažem, ne znam, ali druge prazne u selu nema.
-
Hoćeš reći da
ima balege u njoj – Saljević je već stajao pored mene – i to bi trebao biti
problem što u njoj sad nema nikoga!?
-
Ima balege.
Kažem.
-
Mora da niko
nije probao ni očistiti je. A balega je zdrava, samo je važno da ima vode u
selu.
Aladža džamija, do temelja srušena 1992.
