Ako
je to tako trebalo značiti, jutros mi je laknulo. Pročitan je spisak nas
osmorice, dakle s Adilom Kovačevićem. Nemam namjeru popustiti, sačekati mogu,
ali ako se već dijelimo hoću s njim u isti bataljon.
Možda
sam samo ružno spavao. Početak dana je potvrđivao suprotno, naš bataljon živi!
Jest nas nekako malo u logoru, ali se ponašamo kao da je to sasvim normalno. Ne
priča se o onima što su se trebali a nisu vratili, ako ko dođe - dođe. Čak bi
isto moglo da važi i za ove što su tek otišli.
Glavna
briga u cijelom logoru smo mi, odnosno naš ispraćaj. Odmah smo pozvani da
podignemo nešto opreme.
Nije
bogzna šta, ali brzo učimo kako se u ovim vremenima ništa ne odbija. I ljetnjeg
i zimskog veša ne može biti viška, kao ni majica ili košulja, makar bile i
bivše JNA. A našlo se i nešto čemu se posebno obradovasmo. Stigli su
kombenizoni, na njima su još grbovi njemačke vojske, što samo dovoljno govori o
kvalitetu. Boja jeste između svjetlosmeđe i sivomaslinaste, podsjećaju malo i na
JNA, izgledaju priličniji kakvim mehaničarima ili sličnim radnicima, ali su, i
pored toga, svakako naočiti. Kao dijete se radujem da se što prije uvučem u
jedan, sad će tek ona beretka da legne, uz one čizme, opasač, čuturicu...
kompletan vojnik!
Naravno,
kad se još doda ono najvažnije, prestala je da važi naredba po kojoj artiljerci
zadužuju samo lovačko naoružanje. Sad kada ih ima dovoljno, grijeh je da
automati leže. Zapravo je Omer Beširević jedini zadužio papovku, uz Tita, mi
svi ostali automate. Neko je birao ciganku, neko kalašnjikov s drvenim
kundakom, jedino sam ja ponovo uzeo crnu ružu, odnosno malu istočnonjemicu.
Najlakša je za nositi, a i priliči komandiru grupe.
Za
hranu, rekoše, ne trebamo brinuti. Odmah nam se dalo koliko je dovoljno za
jedan dan. Konzerve, ono na šta smo bili počeli zaboravljati. Za dalje, u
Mojkovićima je jedno naše istureno logističko odjeljenje, tačnije pekara, uvezaćemo
se s njima, radi nas će i kuhinju oformiti, ili se ujediniti s onom koja tamo
već postoji zbog voda mještana. Nama svejedno, važno da je pekara naša!
Dodijeljen
nam je i konj. Bez konjovodca, kažu da je Mustafa Čolpa Kuko dovoljno vješt
tome. Tim konjem ćemo transportovati minobacač i mine, a ostaje nam i dalje na
raspolaganju, za naše daljnje potrebe. Značajno, s obzirom da bataljon od
brigade i nije dobio puno grla.
Isto
važi i za motorolu. Problem veze je ponovo najteži, dobili smo ih svega šest.
Jedna je ostala u Centru veze, druga je kod komandanta, po jedna je data
diverzantima i pješadiji, pri čemu ovi drugi svoju smjenjuju na položaju, tako
da bi trebali poštovati što smo i Sutko i ja dobili po jednu.
Ne
znam koliko sam pogriješio bocnuvši naše Jelečake Omera i Ferida pitanjem mogu
li doista na njih računati, odnosno da li oni razmišljaju, poslije najnovijih
dešavanja, možda ipak otići za Fahrom, ali sam jasno osjetio da im se
raspoloženja donekle razlikuju. Ferid je makar žalio što je do toga uopšte
došlo, dok je Omer bio kategoričan da oni s Fahrom nemaju ništa, da su
artiljerci kao i svi mi.
Uglavnom,
za put smo bili spremni za manje od sat i po, uključujući i najkraću obuku rada
na motoroli koju sam dobio od Loja Sulejmena, a koja bi trebala biti sasvim
dovoljna dok me on narednih dana, s tim ciljem ne posjeti.
Ne
mogu reći da se ne prisjetih nedavnog ispraćaja na Vučevo, ali je malo toga
sličnog. Pošavši od ljudstva, jedino sam ja pripadao objema grupama. Ono je bilo
s padom mraka, i sa zebnjom, a ovo je opuštenije, kao da idemo na neki izlet,
na neko egzotično mjesto na kojem prije nikad nismo bili.
Takvi
su i osjećaji. Niti se ko od nas buni, niti nam se ko iza leđa podsmjehuje.
Nema razloga ni da nam se zavidi, ali ni da mi previše razmišljamo o tome šta
nas tamo čeka.
Trebali
smo prijeći potok pa da neko progovori:
-
Hoćemo li, šefe, mi tamo imati gdje spavati? –
Saljević upita, a pošto sam ja u toku priprema zaboravio ostale upoznati s onim
što mi je u vezi toga rečeno.
-
Vidiš, to je pametno pitanje, bez obzira što
nemate razloga da brinete. Pela mi reče da tamo ima jedna prazna kuća, a valjda
nije u međuvremenu naseljena. Iskren da budem, taman se privikao na zidove pa
mi baš i ne bi odgovaralo ako bih ponovo morao u kakvu štalu, jali kolibu,
šator, ili, ne daj Bože, pod vedro nebo.
-
Ko!? Ne bude li tako, ja se samo okrenem i via
nazad – Kuko ni ovaj put nije prećutao svoje šeretsko promišljanje.
Do
sela smo pričali „onako“, o svemu pomalo. Bez želje da puno nagađamo, iznosili
smo svoja očekivanja u vezi minobacača i njegovih karakteristika, našeg samog
zadatka, mogućeg prijema od strane mještana, do odnosa koje trebamo praviti
sami unutar nas. U jednoj rečenici, bili smo raspoloženi, uvjereni kako nam
tamo nikako ne bi trebalo biti loše, s obzirom na odvojenost od Komande,
odnosno našu samostalnost. Tačnije, očekivati je da nam tamo bude onako kako se
sami postaramo, snađemo. Upravo, i zbog toga što mi idemo zadatku a ne on nama.
Sam
naš ulazak me kao nikad podsjeti na scenu iz nekog partiznaskog filma. Kao da
mi se sve ovo još ne doima dovoljno stvarno. Kao da mi stvarnost samo glumimo.
Ja na čelu, odvažan i siguran, poput Ljubiše Samardžića ili Bate Živojinovića,
s tako dobro naučenom ulogom i ubjeđenjem kako nam se ništa nepredviđeno ne
može desiti. Ništa izvan scenarija. Jednako me i ostali podsjećaju na Borisa
Dvornika, Voju Brajovića, Mustafu Nadarevića, ili recimo Žarka Radića, koji u
ovoj sceni jedino imaju samo vješto držati koncentraciju i ne kvariti ono što
ja budem radio.
Prema
tom, zamišljanom scenariju, negdje na sredini sela nam je zastati i malo se
primijetno čuditi što je selo još manje nego li nam je prethodno rečeno. Samim
tim smo mogli zastati ispred bilo koje od ovih, jedva pet ili šest kuća.
Selo
malo, ali osjećajno živo. Ne trebasmo dugo čekati a da se pojavi neko, začuđen
što nas vidi. Ako su nekog i očekivali, ovakve glumce nisu!
Nakon
svega par sekundi u kojima razmijenismo nekoliko pogleda, a koji su više
skrivali nego kazivali, obratih se krupnom momku koji je stajao ispred:
-
Izvini, momčino, mi bi se trebali javiti nekome
ko je ovdje kao glavni.
-
Žao mi je, Džeki nije tu.
-
Ima, valjda, neko ko ga mijenja.
-
To može biti svako od nas. Sve zavisi, šta vama
treba.
-
Šta nam treba? Da se javimo da smo stigli.
Odnosno, najprije da se negdje smjestimo. A kasnije bi nam valj'o neko i da nam
pomogne oko odabira položaja, osmatračnice i to. Ja se prilično razumim u
kartu, ali nekako više vjerujem ljudima koji se bez nje snalaze.
-
Kakvog položaja? Je li to minobacač, šta li je?
-
Ja mislim da bi trebalo da vam je javljeno. Ovdje
u rejonu Mojkovića, tako doslovno piše u ovom naređenju, trebamo postaviti
minobacač 81mm – vadim papir iz džepa i nastavljam čitajući stavku koja se
odnosi na logističku podršku kojom smo oslonjeni na njih, posebno naglašavajući
kako to uključuje i brigu za smještaj.
-
Ne znam stvarno, što se tog položaja i toga tiče,
možda bih i ja mog'o nešto predložiti, ali vam je svakako sačekati da se Džeki
vrati. Mada, nisam siguran da vam i on u vezi smještaja može bilo kako pomoći,
sve vam je ovdje prepunjeno. Ne znam da li je on šta dogovarao s vašim
komandantom, pa je možda kon'to da će vas doći dvojica, jal' trojica.
Ovdje
je momak već pokazivao spremnost da se vrati nazad, a ja sam se pokušavao
uvjeriti kako se samo radi o grešci u scenariju a nikako da smo mi previše loši
glumci.
Držah pogled na momku, a šest istih osjećah na
svojim leđima. Učini mi se da sam, ipak, ja zaboravio tekst, i da ga nikako ne
smijem pustiti da tek tako ode.
-
Meni rekoše da ima jedna prazna kuća. Nije zar i
ona časprije naseljena?
-
Prazna kuća? – momak otpuhnu, pojačavši nam
najprije slutnju, ali se potom i okrenu vrhu sela te nam tako dade nadu da neko
rješenje postoji – ima, to je tačno, samo... ne mislim kako je baš useljiva. Jedino
može biti da su mislili na onu gore pod limenim krovom, druge nema, jedino je
ona prazna. Ne znam...
Dok
je ovo izgovorio, tri puta je slegnuo ramenima. Nas je to zbunjivalo jer su nam
misli išle ka tome da je u tako jadnom stanju da se svakog momenta očekuje da
se sama sruši, a opet ono što se s ovog mjesta vidjelo ni izbliza nije tako
izgledalo. Misli smo potom pružali ka tome, da je vlasništvo nekog ko je nije
raspoložen ustupiti. Ne znam, možda su neki od nas pomislili kako trebamo u
nastavku čuti kojekakvu priču o duhovima. To je posljednje što bi nas moglo
odbiti.
-
Šta li je tako strašno pa nam ne želiš reći. Nije
zar minirana – ja sam razmišljao o još jednoj mogućnosti.
-
Nije minirana. Mislim, nemojte se toga plašiti. Mada
je najbolje da odete i pogledate. Znate, u njoj već deset godina niko nije
stanovao, a kad je ovo počelo nama nije ni bila potrebna. Neko je uspio u nju
provaliti, mada nije im'o bogzna šta u njoj naći. Poslije je stoka išla u nju.
Kažem, ne znam, ali druge prazne u selu nema.
-
Hoćeš reći da ima balege u njoj – Saljević je već
stajao pored mene – i to bi trebao biti problem što u njoj sad nema nikoga!?
-
Ima balege. Kažem.
-
Mora da niko nije probao ni očistiti je. A balega
je zdrava, samo je važno da ima vode u selu.
