Već
dva dana traje nešto što ja prozvah „događanjem vojske“. Koje je, opet, praćeno
strahom. Kod Zaima Barlova i njemu sličnih prisutnog sve vrijeme, u očima nas
drugih shvaćenog kao proročanskim.
Sad smo već i mi počeli sumnjati kako se može
desiti da broj onih koji će se u konačnici vratiti neće dostići ni minimum
njihovih, kamoli naših očekivanja. Kako ne bismo ni krivi ni dužni zbog toga
ispaštali, prvi su se pobunili oni što su već trebali ići na odmor.
Nisam
se držao po strani tako što nisam davao da su ti u pravu, već što sam ostajao
uporan u svom načinu prevazilaženja sličnih problema. Major je taj koji zna
izlaz iz svake teškoće! Potvrdio je to na Trebovoj kada je dao svakome na
savjest, ko je htio da ide otišao je. Ovaj put nije uradio isto, ali je opet
učinio što bi se malo koji komandant usudio.
Nekako
tiho prođe najoštrija, najradikalnija reakcija, došla od Fahra Nikšića. Svakako
je sa svojom četom držao Rogoj, bio pod direktnom komandom trnovskog bataljona,
a sada je, po vijestima koje kruže i zvanično prešao.
Ovamo,
jutros je događanje vojske smireno, svi koji su bili na spisku i ići će. Dugim
aplauzom je popraćena ta vijest, pa je skoro nebitno postalo to što je od danas
i linija koju je naš bataljon pokrivao skoro prepolovljena. Ne znam je li to i
u vezi s Fahrovim odlaskom, niti da li se i koliko bunila vojska druga dva
bataljona, gdje ovo drugo i može dolaziti samo od toga što još Majora nisu
upoznali!
Ja
sam imao sreću upoznati Ferida Buljubašića, lakše mi je razumjeti njegov odlazak
na drugu dužnost, pa sam siguran da će i Grepčani makar vremenom shvatiti
Bešovića. Tada će i njima biti jasno da s Trebove nije otišao niko od
branitelja, ko je htio Trebovu braniti bio je tamo i kada se to više nije
moglo. I sada je ponosan na ono što smo uradili, i siguran sam jedva čeka da
nastavimo gdje smo stali. Uskoro će zima, ovdje smo da je predeveramo, a na
proljeće... Do tada bi to trebali shvatiti i ovi koji su porodice malo više
poželjeli.
Ja
se trudim da pogodim Majorove zamisli. I ne osvrćem se na priče koje se baš
ovih dana najčešće ponavljaju, a koje potvrđuju da su neki, plašeći se vraćanja
s Igmana isti prelazili preobučeni u ženske haljine. Grepčani nam to uporno
ističu, a mi smo se potrudili da saznamo kako to jeste bila istina, ali svedena
samo na dvojicu, koje je i bolje imati u ženskoj odjeći nego u vojničkoj
uniformi!
Možda
se oni ne slažu i s još nekim Majorovim manirima. Oni, koji nisu poznavali
Azema Barlova. Mi koji jesmo, zaboraviti ga nećemo lako. I njegovo ćemo ime
uvijek vezivati s onom „Blago majci koja ga je rodila“. A da joj makar malo
lakše bude što ga izgubi, druga su joj dvojica sinova, od kojih je mlađi Safet
ionako maloljetan, dobila dozvolu da pokušaju otići sasvim iz Bosne, iz rata.
Možda to i nije ispravno, ali Major smanjuje svoj dug prema Trošnju.
Ja
sam uporan da vjerujem sudbini. Ona je Bešovića dovela na Trebovu, ona je
napravila ovo rešeto. Kroz koje najbolji odlaze ginući, jedni ispadaju časno,
kao dokaz da i u ratu ima morala, bez obzira što se treći kroz rešeto provlače
obraz krijući, za moral ne mareći. Ti se možda i vrate!?
***
Da
ne razmišljam dugo o ovome, postara se, a ko drugi do opet sudbina. S kamionima
koji će voziti drugu turu, jedan je usput dovezao i dva minobacača!
Zbog
njih sam ovaj put Sutkov poziv očekivao. Prethodno sam zavirio u veliku sobu,
Osmo i Dina više nisu tu.
Uzdah
koji sam pustio ulazeći u malu sobu, nije otkrivao odakle potiče, već se Sutku
učini da sam predosjećao šta se iza njegovog poziva krije. A meni se činilo da
mi je u ovome trenutku baš svejedno, i lakše sam se pravio da prihvatam priču
po kojoj se i on lično zalagao za ovakav rasplet oko odlaska druge grupe.
Trznuh
se tek kad pomenu da je ova nova preraspodjela položaja smanjila našu liniju
ali i ubrzala potrebu za minobacačkom podrškom. Koja treba biti vođena s dva
oruđa, i dva položaja!
-
Šta ti kažeš na to? – završio je osmijehom
sličnim kao kad sam pripreman za Vučevo.
-
Šta ću reći? Slažem se – pod dojmom prethodnog
neraspoloženja želio sam ostati što smireniji – i s tim da našima treba
podrška, a i da smo kadri opslužiti dva položaja.
-
Dobro to, nego - gdje bismo trebali metnuti
drugi?
-
Ne znam, nisam razmišljao.
-
Ja jesam.
-
I?
-
Mojkovići! Šta kažeš?
-
Ništa. Dok ne bih pogledao kartu, možda i otišao
na lice mjesta...
-
Gled'o sam ja kartu. Domet je idealan, a ima i
nekakva strana, uvala, tu mora biti dobro mjesto. Nego, malo mi je nezgodno,
opet će morati pući po tvojim leđima. Al' šta ću ti, sam si kriv. Nudih li te
da ideš odmoriti. Dobro, ni ovako te nemam pravo tjerati, išao si na Vučevo.
Samo, najbolje bi bilo ako bi ti to preuzeo. Kad razmisliš, tamo je i bolje.
Možda mi nećeš vjerovati, ja bih rado. Al' načelnik sam, i moram biti ovdje, uz
Komandu.
-
Što se toga tiče, ne zavidim ti. Već sam ja skont'o
koliko je Čelika kuća na boljem položaju od ove. Uvijek je bolje biti što bliže
Kuhinji, a što dalje od Komande. Ono je problem drugi, znaš da je sva moja
posada na odmoru. Trebam birati druge.
-
To se podrazumijeva. Osim Tita, uzmi koga hoćeš!
Pogledi
nam se u trenu sudariše. S tim da je on to očekivao, i želio je uhvatiti moju
prvu reakciju. Mislim i da je uspio, ali i da nije bio zadovoljan. A ni u misli
mi nije mogao sasvim prodrijeti, inače bi vidio odlučnost da ni ovaj put bar u tom
dijelu ne popustim. Vjerovatno je pretpostavljao kako će mi pogibija Crnog
odmah pasti na um i biti opomena jača od tvrdoglavosti, slabija od upornog
vjerovanja u sudbine.
-
Ako nemam puno pravo izbora, onda ti sačini
spisak. Evo ti olovka i papir, a kad završiš daćeš mi da pogledam i odlučim se,
pristajem li ili ne!
-
Izvoli – pružio mi je rokovnik, s već spremnim
spiskom.
-
Žao mi je – dovoljan mi je bio letimičan pogled,
odnosno da sam vidio kako Tita na spisku nema – ipak ćeš ti ovaj zadatak morati
povjeriti nekom drugom!
-
Sjedi dolje! Daj da se dogovorimo! Hajde, u čemu
je problem?
-
Znaš ti dobro: Precrtaj koga hoćeš, a Tita dodaj!
-
Dobro, ali mi baš nije jasno što ti je toliko
stalo do njega.
-
Zbog čega je tebi? Treba ti kao kurir?
-
Jeste. Vidiš i da je to jedini mlađi kojeg sebi
ostavljam, sve druge sam ti dao. Još sam ti dao i Admina da ne moraš ti
računati, dok ja ostajem sam. Ovi Beširevići su ti prijatelji, jedan je dobar
nišandžija a drugi je vrijedan uraditi što god hoćeš. Kuko ti je jaran, znam, a
rijetko je fin momak, dok je mali Enes isto fin, da i ti možeš imati kurira kad
ti je mrsko amo dolaziti. I Saljević je i vrijedan i pametan. Kud ćeš bolje,
reci pravo!?
-
Ništa ja nisam rek'o, sve su to fini momci, ali
da ne bude da sam bezobrazan, uzmi dvojicu koju hoćeš, recimo Admina i Enesa,
samo mi daj Tita, pa da se rukujemo!
Čekao
sam ne više od jednog minuta, poslije čega sam sasvim ozbiljno pošao vratima.
Nisam žurio, ostavljajući mu dovoljno vremena da se predomisli.
-
Gdje ćeš, bolan, nek ti bude – upalilo je – samo
će mi trebati još dva-tri dana. Poslije ga vodi, ali... ali...
-
Da ga čuvam!? Ne se sikiraj. Vidiš kako se za
njeg borim i koliko mi je do njeg stalo. Samo, koga uzimaš umjesto?
-
Nikoga. Neka mi njega tri dana, i to je to. Jah,
ne rekoh ti, s tobom ide osamdesetjedinica!?
-
Ne gledaj me tako, ne bunim se. Čuo sam za nju,
malo sam i znatiželjan, mada i ne vjerujem da je neka razlika. Osim toga, ja
sam imao samo jedan uslov!
Do
kuće sam razmišljao o nečemu sasvim trećem. O svojoj trilemi, ako je ona uopšte
postojala.
Trošnjani
će mi, kao i uvijek, lako oprostiti, Mojkovići i nisu daleko, nekih četrdeset
pet minuta, opet se možemo viđati dovoljno često. Što se diverzanata tiče, ko
zna, možda mi je za njih još i rano, još se nisam nakanio ništa naučiti o
pješadijskim i tenkovskim minama, ni postaviti ih ni razoružati.
Zna sudbina da sam još najkorisniji uz
minobacač. A ne bih dobio ni Adila Kovačevića.
