Kad Ali-beg mladi beg
bijaše,
djevojka mu bajrak
nosijaše.
Momci begu tiho
govorili:
„Vallah, billah, a
tako ti dina,
prođ se beže bajraktar-djevojke!“ 20. oktobar 1992.
„Vallah, billah, a
tako mi dina,
ne prođoh se
bajraktar-djevojke!
Duga Bosna, meni slugu
dosta,
bajraktara nema do
Mostara!“
Čuo sam za „događanje naroda“, što i jesam i nisam
razumijevao. A i kada nisam, bio sam ga spreman podržati. Ne znam da li se to
odnosi i na april ove godine, ako jeste onda znam i razlog. Što onaj književnik
reče, krv nam uzavrela. A kada nam se glava počela hladiti, počeo je strah da
raste. Jednih od „Velike Srbije“, drugih od nezavisne Bosne. Pri tome se
određeni broj Srba priklonio našem, čujem da takvih u Sarajevu, Tuzli i još
ponegdje ima prilično. Grijeh bi bio sada se ne prisjetiti i doktorke Rade na
Grepku, jedine Srpkinje u našoj brigadi.
Već dva dana traje nešto što ja prozvah
„događanjem vojske“. Koje je, opet, praćeno strahom. Kod Zaima Barlova i njemu
sličnih prisutnog sve vrijeme, u očima nas drugih shvaćenog kao proročanskim.
Sad smo
već i mi počeli sumnjati kako se može desiti da broj onih koji će se u
konačnici vratiti neće dostići ni minimum njihovih, kamoli naših očekivanja.
Kako ne bismo ni krivi ni dužni zbog toga ispaštali, prvi su se pobunili oni
što su već trebali ići na odmor.
Nisam se držao po strani tako što nisam davao da
su ti u pravu, već što sam ostajao uporan u svom načinu prevazilaženja sličnih
problema. Major je taj koji zna izlaz iz svake teškoće! Potvrdio je to na
Trebovoj kada je dao svakome na savjest, ko je htio da ide otišao je. Ovaj put
nije uradio isto, ali je opet učinio što bi se malo koji komandant usudio.
Nekako tiho prođe najoštrija, najradikalnija
reakcija, došla od Fahra Nikšića. Svakako je sa svojom četom držao Rogoj, bio
pod direktnom komandom trnovskog bataljona, a sada je, po vijestima koje kruže
i zvanično prešao.
Ovamo, jutros je događanje vojske smireno, svi
koji su bili na spisku i ići će. Dugim aplauzom je popraćena ta vijest, pa je
skoro nebitno postalo to što je od danas i linija koju je naš bataljon pokrivao
skoro prepolovljena. Ne znam je li to i u vezi s Fahrovim odlaskom, niti da li se
i koliko bunila vojska druga dva bataljona, gdje ovo drugo i može dolaziti samo
od toga što još Majora nisu upoznali!
Ja sam imao sreću upoznati Ferida Buljubašića,
lakše mi je razumjeti njegov odlazak na drugu dužnost, pa sam siguran da će i
Grepčani makar vremenom shvatiti Bešovića. Tada će i njima biti jasno da s
Trebove nije otišao niko od branitelja, ko je htio Trebovu braniti bio je tamo
i kada se to više nije moglo. I sada je ponosan na ono što smo uradili, i
siguran sam jedva čeka da nastavimo gdje smo stali. Uskoro će zima, ovdje smo
da je predeveramo, a na proljeće... Do tada bi to trebali shvatiti i ovi koji su
porodice malo više poželjeli.
Ja se trudim da pogodim Majorove zamisli. I ne
osvrćem se na priče koje se baš ovih dana najčešće ponavljaju, a koje potvrđuju
da su neki, plašeći se vraćanja s Igmana isti prelazili preobučeni u ženske
haljine. Grepčani nam to uporno ističu, a mi smo se potrudili da saznamo kako
to jeste bila istina, ali svedena samo na dvojicu, koje je i bolje imati u
ženskoj odjeći nego u vojničkoj uniformi!
Možda se oni ne slažu i s još nekim Majorovim
manirima. Oni, koji nisu poznavali Azema Barlova. Mi koji jesmo, zaboraviti ga
nećemo lahko. I njegovo ćemo ime uvijek vezivati s onom „Blago majci koja ga je
rodila“. A da joj makar malo lakše bude što ga izgubi, druga su joj dvojica
sinova, od kojih je mlađi Safet ionako maloljetan, dobila dozvolu da pokušaju
otići sasvim iz Bosne, iz rata. Možda to i nije ispravno, ali Major smanjuje
svoj dug prema Trošnju.
Ja sam uporan da vjerujem sudbini. Ona je
Bešovića dovela na Trebovu, ona je napravila ovo rešeto. Kroz koje najbolji
odlaze ginući, jedni ispadaju časno, kao dokaz da i u ratu ima morala, bez
obzira što se treći kroz rešeto provlače obraz krijući, za moral ne mareći. Ti
se možda i vrate!?
Da ne razmišljam dugo o ovome, postara se, a ko
drugi do opet sudbina. S kamionima koji će voziti drugu turu, jedan je usput
dovezao i dva minobacača!
Zbog njih sam ovaj put Sutkov poziv očekivao.
Prethodno sam zavirio u veliku sobu, Osmo i Dina više nisu tu.
Uzdah koji sam pustio ulazeći u malu sobu, nije
otkrivao odakle potiče, već se Sutku učini da sam predosjećao šta se iza
njegovog poziva krije. A meni se činilo da mi je u ovome trenutku baš svejedno,
i lakše sam se pravio da prihvatam priču po kojoj se i on lično zalagao za
ovakav rasplet oko odlaska druge grupe.
Trznuh se tek kad pomenu da je ova nova
preraspodjela položaja smanjila našu liniju ali i ubrzala potrebu za
minobacačkom podrškom. Koja treba biti vođena s dva oruđa, i dva položaja!
-
Šta ti kažeš na
to? – završio je osmijehom sličnim kao kad sam pripreman za Vučevo.
-
Šta ću reći?
Slažem se – pod dojmom prethodnog neraspoloženja želio sam ostati što smireniji
– i s tim da našima treba podrška, a i da smo kadri opslužiti dva položaja.
-
Dobro to, nego -
gdje bismo trebali metnuti drugi?
-
Ne znam, nisam
razmišljao.
-
Ja jesam.
-
I?
-
Mojkovići! Šta
kažeš?
-
Ništa. Dok ne
bih pogledao kartu, možda i otišao na lice mjesta...
-
Gledo sam ja
kartu. Domet je idealan, a ima i nekakva strana, uvala, tu mora biti dobro
mjesto. Nego, malo mi je nezgodno, opet će morati pući po tvojim leđima. Al šta
ću ti, sam si kriv. Nudih li te da ideš odmoriti. Dobro, ni ovako te nemam
pravo tjerati, išao si na Vučevo. Samo, najbolje bi bilo ako bi ti to preuzeo.
Kad razmisliš, tamo je i bolje. Možda mi nećeš vjerovati, ja bih rado. Al
načelnik sam, i moram biti ovdje, uz Komandu.
-
Što se toga
tiče, ne zavidim ti. Već sam ja skonto koliko je Čelika kuća na boljem položaju
od ove. Uvijek je bolje biti što bliže Kuhinji, a što dalje od Komande. Ono je
problem drugi, znaš da je sva moja posada na odmoru. Trebam birati druge.
-
To se
podrazumijeva. Osim Tita, uzmi koga hoćeš!
Pogledi nam se u trenu sudariše. S tim da je on
to očekivao, i želio je uhvatiti moju prvu reakciju. Mislim i da je uspio, ali
i da nije bio zadovoljan. A ni u misli mi nije mogao sasvim prodrijeti, inače
bi vidio odlučnost da ni ovaj put bar u tom dijelu ne popustim. Vjerovatno je
pretpostavljao kako će mi pogibija Crnog odmah pasti na um i biti opomena jača
od tvrdoglavosti, slabija od upornog vjerovanja u sudbine.
-
Ako nemam puno
pravo izbora, onda ti sačini spisak. Evo ti olovka i papir, a kad završiš daćeš
mi da pogledam i odlučim se, pristajem li ili ne!
-
Izvoli – pružio
mi je rokovnik, s već spremnim spiskom.
-
Žao mi je –
dovoljan mi je bio letimičan pogled, odnosno da sam vidio kako Tita na spisku
nema – ipak ćeš ti ovaj zadatak morati povjeriti nekom drugom!
-
Sjedi dolje! Daj
da se dogovorimo! Hajde, u čemu je problem?
-
Znaš ti dobro:
precrtaj koga hoćeš, a Tita dodaj!
-
Dobro, ali mi
baš nije jasno što ti je toliko stalo do njega.
-
Zbog čega je
tebi? Treba ti kao kurir?
-
Jeste. Vidiš i
da je to jedini mlađi kojeg sebi ostavljam, sve druge sam ti dao. Još sam ti dao
i Admina da ne moraš ti računati, dok ja ostajem sam. Ovi Beširevići su ti
prijatelji, jedan je dobar nišandžija a drugi je vrijedan uraditi što god
hoćeš. Kuko ti je jaran, znam, a rijetko je fin momak, dok je mali Enes isto
fin, da i ti možeš imati kurira kad ti je mrsko amo dolaziti. I Saljević je i vrijedan
i pametan. Kud ćeš bolje, reci pravo!?
-
Ništa ja nisam
reko, sve su to fini momci, ali da ne bude da sam bezobrazan, uzmi dvojicu koju
hoćeš, recimo Admina i Enesa, samo mi daj Tita, pa da se rukujemo!
Čekao sam ne više od jednog minuta, poslije čega
sam sasvim ozbiljno pošao vratima. Nisam žurio, ostavljajući mu dovoljno
vremena da se predomisli.
-
Gdje ćeš, bolan,
nek ti bude – upalilo je – samo će mi trebati još dva-tri dana. Poslije ga
vodi, ali... ali...
-
Da ga čuvam!? Ne
se sikiraj. Vidiš kako se za njeg borim i koliko mi je do njeg stalo. Samo,
koga uzimaš umjesto?
-
Nikoga. Neka mi
njega tri dana, i to je to. Jah, ne rekoh ti, s tobom ide osamdesetjedinica!?
-
Ne gledaj me
tako, ne bunim se. Čuo sam za nju, malo sam i znatiželjan, mada i ne vjerujem
da je neka razlika. Osim toga, ja sam imao samo jedan uslov!
Do kuće sam razmišljao o nečemu sasvim trećem. O
svojoj trilemi, ako je ona uopšte postojala.
Trošnjani će mi, kao i uvijek, lahko oprostiti, Mojkovići i nisu
daleko, nekih četrdeset pet minuta, opet se možemo viđati dovoljno često. Što
se diverzanata tiče, ko zna, možda mi je za njih još i rano, još se nisam nakanio
ništa naučiti o pješadijskim i tenkovskim minama, ni postaviti ih ni
razoružati.
Zna sudbina
da sam još najkorisniji uz minobacač. A ne bih dobio ni Adila Kovačevića.
pješčane piramide kod Miljevine
