Oj, javore, javore,
ti si drvo najbolje.
Širi grane na sve
strane,
ne daj zori da svane.
Oj, javore, javore,
ti si drvo najbolje. 17/18. oktobar
1992.
Pod tobom sam kose plela,
svog dragana klela.
Ja sam cura ko cura,
pa sam nešto dočula.
Koji momak sokak
mjenja,
taj djevojke nema!
Njihova priča nije mogla biti nezanimljiva, ali
sam ja želio još večeras se vidjeti i s Titom. Onoj dvojici sam se izvinio, i
polahko se uputio svojim bacačlijama. Pri čemu nisam bio ni blizu da slutim
kako me tamo čeka malo iznenađenje.
Kuća je treštala od veselja, iako razlog tome
nije došao s Titom. Još neko je ispoštovao rok za povratak, a dan kašnjenja iz
Goražda je više nego opravdan.
Kao što ne čudi ni da je otud donio rakije. Kako
nam reče, to je trenutno najrasprostranjeniji artikal tamo. Hljeba gotovo da i
nema, glad je takva da je o njoj mučno i pričati, ali zato pije svako. Čak i
oni koji su se zaklinjali da to nikad neće činiti. Šljive su rodile kao nikad,
pa je ima dovoljno i za prodati. A Grebak je trenutno jedino tržište. Tačnije,
ne prodaje se već mijenja. I sam je ponio nešto da zauzvrat zamijeni za ulje,
brašno ili šećer, ali ni nas nije želio zaboraviti.
Iako sam, po običaju zvanom nafaka, stigao na
sami početak, prve mi namjere nisu bile da se dugo zadržavam. Osim što ću i to
učiniti, najviše ću vremena biti u društvu Osmana Tahirovića Oksa.
Osmo nije iz Goražda došao sam, doveo je i
sestru. Razloge je već rekao, dodao je i kako će joj bilo gdje biti bolje nego
u Goraždu!
A ona - sva lijepa! Mislim da tek razumijem što joj
ljepotu nije opisivao onog dana u Zamrštenu, bojao se da ne pomislim kako
pretjeruje. Savršene crte lica samo su nadopunjavale neskrivenu vedrinu duha, kojom
je bila ispunjena. Ta vedrina je bila takva da se dodatno isticala u vremenu u kojemu
smo. I u dobroj mjeri prikrivala teret puta koji je upravo prešla.
Oks joj je govorio o ratu ovamo, izvan grada, vidi
se da ga je razumjela. U Goraždu joj sam rat nije bio nepoznat. U svakom slučaju,
trenutni ambijent nije za mladu i lijepu djevojku. Ali je primijetno kako nije zatečena,
rekao bih da je očekivala gore.
Mlada je, mlađa, ali ne toliko da me ne bi mogla
zanimati. Također, iako ne vjerujem da joj je Osmo šta pričao, ja sam i onaj
koji njoj jedino mogu biti zanimljiv. Ostali su joj ili familija, ili su još
stariji.
Osma sam simpatisao od prvog dana. Na putu smo
bili da izgradimo jako prijateljstvo, prilika je da to i nastavimo.
Naveo sam ga da priča o životu u Goraždu, dijelu
koji se odnosio na omladinu. Ma koliko to nestvarno zvučalo, istakao je kako i
toga ima, doviju se mladi da organizuju kakvu zabavu, više obično druženje, u
kojima se čuvaju stare i rađaju nove ljubavi.
-
Ne bi mi trebao
zamjeriti – osjetih trenutak kada sam to morao reći – vjerujem da si uspio primijetiti
kako mi pogled ponekad sklizne ka tvojoj sestri. Znaš, ljepša je nego sam je
zamišljao poslije tvoje priče.
-
Samo, nemoj to
njoj reći – osmjehnu se – da je dovoljno lijepu nisam opisao. Znaš, ona je malo
razmažena.
-
Sad bih ja trebo
reći kako se ovolika ljepota ne može ni opisati. A ti nisi trebo kazivati da je
razmažena, meni nikako takva ne izgleda. Ne znam, možda zbog toga što ovdje
cura ima jedino u mašti.
-
Nemoj misliti,
drug, da bih ja imao šta protiv, čak i kad bih se šta pitao. Samo ti moram odmah
reći da ima jedan, veliki problem - mi se ovdje ne zadržavamo!
-
To kontam, da će
nazad. Ali, možda ti nisam pričao, ja imam jaku želju, jednom otići do Goražda,
treba samo nešto da me povuče.
-
Tebi ću reći. Samo,
nikom drugom nemoj kazivati. Ja moram nju, u ovih dan-dva nekako odvesti do
Hrasnice, ona se ne vraća u Goražde! Poslije se ja vraćam. Ne znam hoće li biti
suđeno da se vi poslije ikad vidite. Eto, samo da znaš, a ako nešta kontaš.
Samo, pazi, vjerujem u tvoj obraz. Mislim, u vezi mojih namjera.
-
Ja sam ti
najmanji problem. Samo, stvarno ne znam kako misliš izglaviti dozvolu?
-
To je moj
problem. Mi smo jutros rano došli na Grebak, ja sam mogao i da se ne javljam
nikako. Mogao sam odmah produžiti, uvijek ima ljudi koji hodaju tamo-amo. Nisam
htio, hoću pošteno da igram. A valja meni još jednom i do Goražda, ne mogu ni
majka da mi gladuje. Zato i žurim. A što se dozvole tiče, ja nisam ni išao na
odmor, već da njih zbrinem. Kao što sam rekao, još nisam završio.
-
Šteta, Oks, što
ja ne znam gdje ti je kuća u Hrasnici, ja bih se rado ponudio da te odmijenim.
Šalim se, iskreno ti želim da uspiješ ubijediti Sutka. Ali, ako se malo duže
ovdje zadržiš, nemoj se buniti ako i ja preselim u ovu kuću. Mjesta ima, a i
trebo sam odmah.
-
Rekoh, mene se
to ne tiče. A ni dozvola mi ne treba, toliko je puteljaka do Igmana!
-
Nemoj mi samo
reći da razmišljaš i bježati.
-
Ne, samo znam da
ovo moram uraditi!
-
Svaka čast.
Moram priznati kako to i cijenim. Nije vrijedno usporedbe, ali mi pade na um kako
sam u srednjoj školi natjerao razrednika da jedino meni uz neopravdane časove
ne piše da sam pobjegao, već da sam otišao. Jer, ja nikad nisam bježao s časa,
već samo išao, i to kad mi je nešto bilo prijeko, preče od časa, odnosno jednog
neopravdanog. A slično sam se ponašao i na poslu. Jebeš dnevnicu, ili pola...
Naše šaputanje nije moglo promaći Oksovoj sestri.
Ne znam koliko je osjetila promjene moga ponašanja kako sam shvatao realnim da
je ovo i prvi i zadnji put da gledam njenu ljepotu.
No, i ne mora tako biti.
Bilo je vrijeme da izađem vani, a u povratku sam
i sjeo do Dine. Da se bar upoznamo, razmijenimo nekoliko riječi.
Iako to nije ličilo na mene, ubrzo sam odlučio i
otići. Dok je u drugoj flaši bilo još više od pola.
Želio sam, ipak, ostaviti što bolji utisak. Za
svaki slučaj.
Goražde je od početka rata bilo poznato po teškim
uslovima boravka
