Prije
nego zora reče da je jedna noć prekratka da se čuje sve što se u prethodnih
petnaestak dana izdogađalo, bi je još dovoljno za nekoliko priča.
Ostajemo
na dešavanjima sa i oko Trebove. Ponovo je na redu noć u kojoj je počelo
povlačenje. Cijela priča je zanimljiva, još više sada kada preovlađuju njihova
lična razmišljanja, osjećanja, razlog da istrajem u borbi protiv sna.
Želim
čuti sve, premorenost mi ne dozvoljava. San je vrsta odmora koja se ničim
drugim ne može zamijeniti, pa sam im sve češće priču hvatao fragmentalno.
Prvi
detalj koji mi je širom otvorio oči je kad su opisivali Majorov preoštar
nastup. Slušao sam kako pričaju, a zamišljao ga takvog. Bio je oštar, kratak i
nikad jasniji. Ono što je kazao, njihovim prepričavanjem je izgledalo: svi u
kolonu, usiljeni marš, koliko je ko brz i koliko ima snage. Jedinu je još
posebnu obavezu imao prema ranjenicima, pobrinuo se da se njima izvlačenje
olakša, dok je ostalim borcima ostalo da koriste svoju snagu i svoju glavu.
Isto se odnosilo i na preostale civile, za koje su sada trebali brinuti oni
koji ih nisu htjeli, ili mogli uvjeriti da je njihova obaveza bila da logor
napuste kada je to bilo naređeno. Za njih je Major brinuo dok je zbjegove
pravio, dok je skoro molio da svi odu.
Otvarajući
i zatvarajući oči, malo njih slušajući, malo razmišljajući, shvatam kako opet
nije bio isključiv. Svima je dao dovoljno vremena da se pripreme, upozorio je
da se svako riješi sveg suvišnog tereta, nikome nije branio da i konja povede.
Mislima
putujem i dalje, odnosno još jednom, nikad kraće i s manje sjete, pronalazim
žene na Trebovoj, te nanu Hankiju. Još jednom moram priznati, što sam ja
naknadno shvatao, Major je predviđao.
Kontam
da je s ovim razmišljanjima i najbolje predati se snu, uspijevam uhvatiti još
jednu rečenicu koja to odlaže. Neko pomenu Musu Bešovića na konju.
Ne
mogu se sjetiti da je neko do sada Musu pominjao kao ranjenika, pa to
provjeravam.
Slušam
priču, koja je izostala s početka noći. Borili su se u pokušajima da Liki
spasu, produže život. Već prve noći je umirao, gušio se samrtnički. Liman je
bio budan, dozivao je. Musa Bešović je odmah utrčao u kolibu. Nije bio
bolničar, ali je mnogo volio, poštovao Liku. Jedino što je mogao, što mu je umu
došlo je da se prihvati crijeva za infuziju. Kroz to crijevo je isisavao
ugruške krvi.
Musa
je uspio, Lika je prodisao. Poživio da se stigne s majkom halaliti.
Musa
se razbolio. Tog jutra nije mogao na noge. Niti kasnije ovamo doći bez pomoći
konja. Sjećam ga se iz Basarića, siguran sam kako nije žalio zbog onoga što je uradio. Upoznao
sam i osjećaje naših konja, uvjeren sam da je onaj što je Musu nosio uradio to
tako, kako bi ovome bilo što lakše put podnijeti.
Nemam
više snage. Budan, ipak, ne mogu zoru dočekati. A sada slušam i nešto što može
biti između istine i anegdote.
U
polusnu sam izgubio o kome se tačno radi, ali je taj imao bolesnu, nepokretnu
majku. Valjda je sam bio strašiv, posebno zbog prisustva konja, pa biće da je
pred Bistricom dobro plaćao ko bi mu majku preveo.
Opet
mi se gubi dio priče, razumijem da je neko ostavio svoju majku. Nisam siguran
da li su priču prebacili na nekog drugog, ili još o istom govore. Ako je tako,
biće da dobrovoljca nije našao, ili ga je ovaj izradio.
Ako
sam još budan, pominju da je i on otišao s Fahrom Nikšićem. Kažu, ne zbog
majke. Već zbog para, koje je ona imala zašivene u dimije...
***
Ne
dade mi se otčuti priču do kraja. Ne sjećam se ni ko je imao majku, ni ko je od
njih dvoje prešao. Šta je bilo s parama. Je li se to sve odnosi na istu, ili
sam zbrkao dvije priče. Valjda ću to čuti neki drugi put, kad budem odmorniji.
Pa i to u dnevnik ubilježim.
Sad
se sjećam kako je neko pomenuo Fahra. A, i vidio sam ga!
Nisam
spavao, ali sam malo trenuo. Dovoljno da uhvatim malo sna. Nisam u njemu tragao
za Dževadovim dnevnikom. To, vjerovatno, čeka duži san.
Ovaj
bi kratak. Samo jedan kadar. Fahro i njegovi su se vratili. Bez nane!
Ružan
san. Zato se ovako naglo i prenuh!
