Prelazak
u defanzivu je uticao na još neke događaje. Između ostalog, možda i na Majorovo
prihvatanje da vrati vod na Vučevo.
Što
mu nije bila prva namjera. Čime je već dokazao, potvrdio svoju taktičku i
vojničku mudrost. Bilo da je pripremao napad, ili znao da nam slijedi teška
odbrana, znao je da Vučevo treba izuzeti. Sem, što mu je dovoljan bio
minobacač. Da zavara četnike, više nego svim odglumljenim napadima!
Moje
novo divljenje Majorovoj genijalnosti niče iz želje da izbjegnem pravdanje kako
ovo nisam i odmah shvatio, nego sam insistirao na vraćanju voda, a raste pred
sljedećim dokazom, odgovorima na moje pitanje kako smo se onako hrabro branili,
a o čemu su oni ushićeno govorili.
-
Čovječe, ono ne može biti slučajno – posebno je
Dževad bio upečatljiv – ili se doista neko takav rodi, ili je to negdje bilo
zapisano, ali Boga ima da je k'o makovo zrno. Kad je najžešća ofanziva bila,
stade nas Major raspoređivati: na jednu čuku petoricu, na drugu trideset, treća
prazna, pa na sljedeću pedeset, pa dvije prazne... a četnici samo napadaju gdje
je nas najviše. Sutra nas isprebacuje, odjednom nas na jednoj stotinu. A
četnici pravo tu. Svaki je njihov korak predvidio, nekad i u posljednji čas.
Kako rekoste, tako je tačno i skužio kad će stati, odmoriti. Onaj dan su i
jedino napadali na Hrčavku, malo sprva na Arapov grob. Gdje je bila još jedna
naša grupa. Od njih su se odmah odmakli, pa su oni ranije krenuli s
povlačenjem... Jedino, eto, malo je frke bilo iznad Perovića. Tu je trebao
poslati više ljudi.
Dođosmo
i do dijela kad sam morao malo progovoriti o našem djejstvovanju. Tu su se
Džemova i moja priča sasvim podudarale. Zato i nisam previše gubio vremena,
ljepše će mi biti slušati o reakcijama tamo. Nešto od toga sam doslutio u
današnjem kratkom susretu sa Sutkom i ostalima iz Zamrštena, ali je ovo sada
nadilazilo i ono Ćasarino od neki dan. Meni se opet činilo da prelazi i samu
stvarnost, da se u prepričavanjima već dodaje, malo i pretjeruje. Za sada ja
neću umanjivati, još mi je friško ono što mi Džemo tamo reče, a i godilo mi je.
Slušao
sam mirno, ležerno. U jednom trenutku, a kada je Kemura pričao, svjedočio,
moradoh se popodići. Imao sam utisak da sam povukao jastuk za sobom.
Najprije
su gađali Sutkovi. I promašili čitavo brdo! Kemura priča, Nail je psovao kao
nikad. Neko dodade, preciznije je on psovkama gađao nego ovi s minobacačem. Ne
mogu sada braniti Sutkove, objašnjavati kakva je putanja mine, da su jedan-dva
hiljadita dovoljna da se brdo prebaci, moram poštovati osjećanja onih kojima su
životi ovisili od naših pogodataka.
Potom
je traženo da mi tučemo. Naša je tako pogodila cilj da je Major poskakivao u
sedlu. Poskakujem i ja sada, skupa s jastukom. A i srce mi poskakuje.
***
Razbudih
se sasvim. Ćasarine pohvale su bile prava mjera za sve što smo uradili, ovo što
sada slušam, što je od Majora došlo, doživljavam već kao nagradu.
Skroz
budnome, i dodatno oraspoloženome, još je lakše, ljepše slušati preostale
priče.
Ponovo
se vratiše na događaje oko Trebove. Ubrzo mi opet mijenjaju raspoloženje, sada
na gore. Saznajem nešto što prvi put čujem, a što mi se učini, poslije
poginulih i ranjenih, i najtužnije što se desilo.
Pošlo
je iz Titove vile. Najprije su diverzanti, po grupama odlazili na one uvodne
akcije izviđanja i simuliranja napada, poslije kojih su se vraćali nazad u
vilu. Slično su razmišljali, očekivali i kad su prvi put pozvani, a u toku bila
četnička ofanziva. Odbili su napad, ali su odmah prebačeni na druge čuke. Što je
potrajalo sve do odluke da se Tjentište mora pustiti, odnosno dok ga četnici
nisu zauzeli.
Nije
problem što je Vila pala u četničke ruke, već ono što je u njoj ostalo. Nešto
hrane i municije, kao i jedan pištolj nisu ni vrijedni pomena, ali jeste nešto
drugo. Ostale su lične stvari, ono malo uspomena što je Sajo iznio ispod
Kremenika, ali i ono što nikako nije smjelo!
Nisam
ja jedini iz našeg sela koji je vodio dnevnik, činio je to i Dževad. Znao sam
to, pričao mi je, kao i u čemu su se naša bilježenja razlikovala. On nije išao
dan za dan, već od značajnog događaja do sljedećeg. Ali je to opisivao
detaljno, unoseći i svoja razmišljanja, procjene, namjere i sve druge osjećaje.
Ne sumnjam u iskrenost, niti da je pretjerivao, nemam se čega ni plašiti u vezi
svega što je o meni mogao napisati, ali postoji nešto usljed čega osjećam sada
dosta nemira!
Uvjerenje
da iz ovog rata mi moramo izaći kao pobjednici nikada me neće napustiti, ali
pritisak ovog saznanja me bolno pritišće. Ne pitam je li stigao pohvaliti naše
dobro gađanje, ali je i dovoljno da je zabilježio da sam tamo otišao kao
komandir, ili računač. Porodica mi jeste razmijenjena, ali babo još nije.
Teško
se borim s ovim mislima, jedva pratim nastavak njihovih priča. Baš prepričavaju
još neka junaštva, pa mi se i ne da nikako kajati zbog onog što sam ja uradio.
Čak ni zbog one ispaljene noću, kao ni zbog one što je preletjela Đurđevicu.
Tešku
borbu s mislima, koristeći i pauzu u njihovoj priči, prekidam pitanjem o onome
što se stvarno čulo o našima koji su razmijenjeni. Prije nego smo ušli u
plastenik potvrdili su mi ono što je i Ada rekao, sad to samo ponovili. Bili su
malo opširniji, ali je opet sve stalo u vijest da su svi civili razmijenjeni,
da su jedni u Sandžaku, a drugi u Skoplju. Ni od ovdje prisutnih niko nije lično
čuo ni jednu poruku bilo koje od naših žena, ali su me obećali ujutro prije
polaska odvesti do momka koji je to slušao na radiju. Neću na tome insistirati,
vjerujem i njima i njemu.
Vjerujem.
U to što je radio javio. Ali, kako da vjerujem, da se nadam, da četnici neće,
nisu pronašli ono što smo im ostavili...
