Nije
mi se više htjelo pričati, ali se ni spavati nije moglo. Nakon dvadesetak
minuta, u kojima sam odmijenio san, čuh kako se ponovo prepričavaju dešavanja
po dolasku odabranih na brdo iznad Hrčavke. Za držanje odstupnice, ali i za
eventualni prihvat nas.
Ponovo
smo došli do trenutka kada im se priključila Džemova grupa. Vrijeme da svi
saznamo i šta je tome tačno prethodilo!
Džemo
je počeo. Ponovio je ono što je njima već pričao. Ponašanja pojedinaca su bila
opasna, nije bilo Ćasare da sve drži pod kontrolom. Nije mu se ni samome išlo.
Porazgovarao je s Mujom Pačom. Pričao je i sa mnom, a pred polazak mi i
išaretom dao znak da ga slijedim.
Ja
sam se u svemu složio, sem oko išareta. Je li ga nije bilo, ili ga ja nisam
vidio, tačnije nisam registrovao, razumio, ja na to ne mogu preciznije odgovoriti.
Zato, ipak, trebam ispričati i ja svoju priču.
-
Evo, Džemo, kako sam ja to vidio – naglasio sam
da slijedi priča viđena iz mog ugla – ti si procijeniv'o hoću li ja pristati. O
tome smo nešto i pričali, to nije sporno. Ali se i vidjelo da si se malo k'o
plašio, ako ne htjednem da ću te ocinkati ostalima. Ćim nisi bio direktniji!
Vidiš, ja te nisam odmah ni razumio. Tek poslije. Kada smo vidjeli da vas nema.
Da ste otišli. Ali sam shvatio, sjetio se da si to nabacio. Ja moram sumnjati
da ti nije bilo mnogo mrsko kad si skont'o da se meni ne odvaja. Prije svega
zbog Mufa, da ga ne bi imali na teretu. Nisam ni siguran da tako i ne bi bilo.
Isto kao što se ja ne mogu zakleti da te ne bih ocink'o. Ne znamo šta je moglo
biti drugačije. Uglavnom, tačno je da nisi baš pobjeg'o. Popričali smo, nismo
se razumjeli. Sad kad se sve dobro završilo, možda je ovako i bilo najbolje. Da
znaš, ja ti ništa ne zamjeram. I dalje cijenim, i uvijek ću cijeniti sve što si
uradio one noći kad je Crni pogin'o a Mufo ranjen. Bilo je i došlo vrijeme da
svako sebe gleda, tako se činilo. Ja sam morao biti uz Mufa, i držati se
većine. Meni se tako činilo. On meni nije smio biti teret. Jesam sve vrijeme
morao raditi sve duplo, jesti i pitâti njega, nositi svoje i njegove stvari,
možda ga jedino nisam treb'o krijući pojiti vodom. Izdrž'o sam, izdržali smo, i
to je jedino bitno. Jest mi bilo krivo što nekako nam hljeba ne dadoste, možda
sam se najjadnije osjeć'o kad sam hljeba prosio, ali... Opet, sve ispade dobro.
Zahvaljujući Pohari, Laciju, i ostalima. Šta još da kažem... Ne znam koliko ti
može značiti, svi smo odahnuli kad smo procijenili da ste uspjeli proći. Kad
nismo čuli da se pucalo! Kao što smo tužni bili shvativši da ovi drugi nisu. A
opet, bezbeli da u oboma ima i osjećaja zbog nas samih. Ja se ne bih više vrać'o
na ovo. Samo ću još dodati da sam i ovo više ispričao zbog drugih, ja hoću da
vjerujem da se ti i ja i dalje dobro razumijemo. Kad stignemo. A kada ne
uspijemo, da bar znamo da je tako bilo bolje.
Odslušao
me pristojno. Nije upadao, sem što je s par gesti pokazivao kako ostaje na tome
da je išareta bilo, i to dovoljno jasnog. S reakcija Zaima i Salka nisam ni
pokušavao bilo šta zaključivati.
Možda
se očekivalo da će se sad pokrenuti diskusija u kojoj bi svi učestvovali, ali
su se ostali odlučiti držati po strani. Zapravo su priče toliko slične, a
jedina razlika bi samo potrošila vrijeme. Pa svi zajedno nastavljamo slušati
njegovu priču, od trenutka kada smo se već razdvojili.U koju mi je svakako
vjerovati. Saznajem da ni njihov poduhvat nije bio nimalo lagan.
Sišavši
Sutjesci morali su puna dva sata provesti ležeći, skoro umrtvljeni. Sve je
vrvilo od četnika. Zbog čega su se oni našli zakovani između dva straha.
Magla
još nije bila skroz spuštana, pa je jednako opasno bilo i vratiti se nazad, kao
i produžiti naprijed. Spuštali su se niz maglu, ali se ona sporije spuštala. Dva
sata su čekali da se to desi. Gatali su kad je postala najgušća. Kaže, još dugo
će se ježiti svaki put kada se toga bude prisjećao. Donekle mu i sad nije jasno
kako da ih nisu primijetili. On će se ježiti, a razumije ga svako ko je slično
proživio.
Taman
kad im se učinilo da su uspjeli, pojavili su se novi problemi. Morali su proći
kroz četnike koji su upravo napadali na naše diverzante, te se potom
sporazumjeti s diverzantima. Prethodno im nije bilo lako ni da shvate
situaciju. Zatim su uvrebali kad su četnici napravili predah, te to
iskoristili. Kad, naravno, više nisu smjeli dozvoliti da zapnu na posljednjem
koraku. A tu je Džemo lično najviše rizikovao. On im se prvi približio,
dovoljno blizu da ga čuju, a dovoljno oprezno da ga prije ne osjete. Javio im
se, predstavio, i zatražio potvrdu njihovog predstavljanja.
Pozvavši
i ostale, svi skupa su shvatili koliko su imali sreće. Stigli su u zadnji čas,
prije nego su ovi kanili promijeniti čuku. Do kraja dana su ostali na istoj,
sve da bi četnicima držali pažnju tu, znajući kako smo mi promijenili svoje
nakane. Ovaj dio je potvrdio i Dževad, nakon čega skupa nastavljaju opisivati
daljnje, zajedničko napredovanje.
Zastali
su na Trebovoj, odakle su se javili četnicima s nekoliko različitih mjesta.
Kada su se i sami počeli izvlačiti preko Videža, niz Mladi gaj, preko Bistrice
i uz Mrežicu. Put koji im je prošao bez problema, kao i većini ranije.
Najzanimljivije što s ovog dijela ističu je da
su kroz Mladi gaj osjećali prisustva drugih ljudi, kojima se nisu javljali, ne
znajući da li se radi o četnicima, odnosno da četnici ne drže neke zarobljene
kao mamac. Dok su poslije prelaska Bistrice već počeli sustizati cijele grupe.
Cijelim
putem su i sami nailazili na leševe, onima na Videžu i prilazili. Uz dosta
životinjskih, samo oni su nabrojali i dvanaest ljudskih. Za jedne procjenjuju
da nisu stradali od granata, već da su naletjeli na četnike. Već tu ih je mrak
sustizao, pa ni oni niti jedno tijelo nisu identifikovali. Ali su i sami
posebno dirnuti stradalom cijelom porodicom, među kojima je bila i jedna
djevojčica.
Dok
sam i sam potvrđivao dijelove ove njihove priče, sjetio sam se da pitam za sami
početak četničke ofanzive. Zanimalo me koliko je doista bilo u planu da mi prvi
napadnemo. Ono što je bilo jasno već nakon nekoliko njihovih rečenica je da
niko pouzdano ne zna šta se sve i kako rađalo u Majorovoj glavi. Jedni su
procjenjivali kako su planovi o našoj ofanzivi bili sasvim ozbiljni, dok su
drugi, a što je i mom razumijevanju bilo bliže, držali da je sve bila samo
zamisao da se jača moral, pred četnički napad, koji je Major predosjetio.
Taj
plan, ma kako bio planiran, u najvećoj je mjeri sprovođen. Diverzanti su
pripremali teren, kada je dio odmah povučen sa zadatka „plinska boca'“.
Postavili su par mina, izviđali puteve kojima su trebale biti uvođene jedinice
koje su trebale napadati. Između ostalog, izviđeni su i Prijeđel i Maluša. Tu
su još akcije paljenja onih par srpskih seocadi, a što je imalo za cilj
skretanje pažnje četnicima od naših stvarnih namjera.
Možda
je najznačajnije to što su ponovo bili zaminirali tunel prema Gacku, bez obzira
što je to četnike samo nakratko i nedovoljno zadržalo.Tome je dodato i nekoliko
odglumljenih napada.
Jedno,
ipak, ima posebnu težinu. A u šta najmanje imam pravo sumnjati. Ako je ofanziva
doista spremana, odgođena je zbog iznenadne pogibije Seja Prazine. Sabirajući u
glavi mogućnost da vjerujem u to, zaključih, ali i zadržah za sebe, kako je
Sejova pogibija, možda, spasila mnoge druge živote!
U
četničkoj su samoj ofanzivi izginula još trojica, dok je teško vjerovati da
bismo u našem frontalnom napadu tako prošli. Kad se sjetimo koliko su samo
dovlačili vojske i tehnike da napadaju, lako možemo zamisliti da bi četnici za
odbranu bili još aktivniji. Pri čemu se već može postaviti pitanje koliko bi
naša ofanziva uspjela. Ako se još doda, prema ovome što ću čuti, da smo i ovako
brzo ostajali i bez municije i bez hrane. Tačnije, hrane smo imali za najviše
dvadesetak, a municije tek za još četiri-pet dana onakvih borbi.
Izvjesno,
ako bismo četnike u početku malo i pomjerili, sad se možemo pitati čime bi smo
dostignute linije branili. Tako gledajući stvari, može se reći da smo ovako
bolje prošli. Naravno, to se ne odnosi na Seja, Liku, Azema i Crnog, na njihove
porodice, kao i na one što su stradali pri povlačenju.
