Sam
sebi pravim vrtlog u glavi, jedna misao mi stalno ide ka krevetu, kojem se
svakako radujem, a paralelno vraćam slike Dragomilića, koji mi se ne čine
dovoljno velikim za prihvatiti cijeli naš bataljon. Čak ni sada, kada je
priličan broj na dopustu. Biće da se samo radujem krevetu, pa makar se morao i
malo pritijesniti.
Još
jedna misao luta ovim seocem. Nana Rifija!
Živa
je sigurno, za to ne brinem. Brine me baš eventualni susret s njom, ne radujem
mu se. Mada se i nadam kako je možda i neću morati izbjegavati, kao da će zagledati
među ovolikom vojskom ima li neko ko je, istina ne toliko davno, svjesno lagao
da pripada grupi koja sprema veliku ofanzivu na Jahorinu, samo da bi dobio
komad hljeba. Dobio sam i više, učenje i traženje od Boga da bude uz nas.
A
možda nisam ni lagao. Ofanziva se spremala, nisam ja kriv što sve nije teklo po
planu. Što je sigurno, njeno učenje je bilo iskreno. Biće da mi je i pomoglo. Na
kraju, koliko me onda osjećaj nije varao, nana je halalila. Kao što sam se i ja
već jednom stidio takvog svog postupka. Iskreno. Ne, nemam razloga je
izbjegavati. Samo mi se sad krevet čini potrebnijim. I malo sna. Normalnijeg.
Kako
mi se misli vrte, i to će još malo popričekati. Selo je prazno, trebaće ga
pripremiti za naš boravak. A, ko zna, možda me zapadne samo neka od štala.
Nije
ni bitno, nije to ono što mi zadaje najviše nemira u glavi, noćas sam čuo puno
priča o događajima na Trebovoj. O nekima ću, svakako, povremeno razmišljati, neke
ću tražiti i da ponovo čujem. Dakako, toliko je i onih koje tek trebam čuti. Isto
tako, red je onih koji će htjeti čuti moju priču. Neki prvi put, neki ponovo.
U
cijelom vrtlogu se jedna priča izdvaja, zbog svoje nedovršenosti, ali ponajviše
krvavim slovima kojima je početa. Noćas sam slušao o sudbini naših iz sela,
koji su donedavno bili u četničkom logoru. Razmjena je bila, ne sumnja mi se,
makar mi se ne dade lično čuti čvršću potvrdu. Kad bi bilo da su baš svi
razmijenjeni...
Prije
nego su četnici pronašli zaboravljeni dnevnik! Jer, babo mi i rođak Mehmed,
Dževadov babo, nisu bili s ostalima. Male su šanse da su njih razmijenili. A
sad, poslije tog dnevnika...
Neću
sad o tome, još sam preumoran, nespreman da bilo šta predbacujem sebi, ili kome
drugom. Samo sam svjesniji što mi se odmah nije dopalo kad sam čuo da je ostao
dnevnik. I pored svega, nikako mi se ne prima ni pomisao da bih i ja trebao
stati s pisanjem svoga.
Pogotovo,
sad kad mislima tražim i Mufa, jedinog iz kuće s kojim sam ovo vrijeme bio
skupa. Gdje li je sad on, dokle je stigao, da li je već u bolnici? Ne vjerujem
kako su mu do sada stigli i pogledati ranu, ako je došao do bolnice to je bilo
nekad noćas kasno. A, ko zna i kakve su šanse da mu se nešto učini ruci. Skoro
je petnaest dana prošlo od ranjavanja, daj Bože!?
Znam
da i on u ovome trenutku misli na mene, iako su i njemu teže one druge misli.
Jesu li mu doista razmijenjeni žena i djeca, najmlađi nam brat, maćeha...
Vjeruje li i on, nada li se za baba i Mehmeda?
Čuo
je otprilike što i ja, na Kljunima nam Ada kaza i za srednjeg nam brata, nekako
je došla vijest i o njegovom ranjavanju. Sad bi trebalo da je sasvim dobro, ali
možebiti da su tako i Mufa hrabrili.
A
ja? Je li sad na mene red? Ili bi trebalo da makar neko iz kuće prođe
neokrznut!?
Tek
je nekoliko mjeseci kako se zaratilo. Ako će potrajati, da li je suđeno da neko
od nas i pogine? Može li tako biti red na mene, ili je babo...
Je
li ovo sve od umora. Sve ove crne misli? Imam li snage misliti o nečemu drugom?
Nana
Hankija? Da, u onih nekoliko minuta koliko sam jutros stigao odglumiti san, nju
sam sanjao. Ostala je, ili smo je ostavili iznad Srednjeg gaza! Fahro je otišao
da je traži. U snu je nisu našli.
Za
neke ljepše misli ovo nije dan. Baš je i dobro što će se danas nešto dešavati.
S pravom se ja radujem Dragomilićima. Neka, neka i prvo što budem vidio bude
nana Rifija, siguran sam shvatila bi i ona izraz moga lica.
***
Ipak,
naš ulazak u selo je takav da ću i nenamjerno izbjeći mogući susret s njom. Mi
Trošnjani, nekako kao po nekom običaju, nismo navikli da se guramo. Valjda nam
je dovoljno što nas drugi guraju - kad su borbe u pitanju. Sad je po srijedi
samo jagma za bolje kuće i bolji smještaj!
Kuća
nane Rifije, kao i one oko nje brzo su zauzete. Tako je i s centralnim dijelom
sela.
Tamo
na samku jedna postarija, ali i prostarnija kuća, kao da nas čeka.
Rekoše,
Čelika kuća! Nekog Čelika. Mora biti da mu je tako prezime, da ja samo nisam
znao da ih i ovuda ima. Kako mi je tetak iz Višegrada, to sam ja mislio da...
Teško
je stvoriti prvi utisak o kući. Kažu da domaćin dugo od prije rata nije ovdje
živio. Tek je ljeti dolazio na po nekoliko dana.
Ako
je tako, i nije loše. Kuća povelika, aman prazna. Neki stari, pocijepani ćilim,
dva drvena kreveta, nešto što bi se trebalo kaučem zvati, te dvije sećije koje
će tek našim dolaskom dobiti i namjenu spavaćih. Manje srećniji će morati na
pod, primijetili smo i dvije spužve, a i serdžade će se dati prostrijeti. Sve u
svemu, da se ne žalimo: makar je sve skoro savršeno čisto.
Tu
je i nekakav ormarić, vitrinica, jedan hastal, i sinija. A i suđa ima.
Iza
je štala, ispod koliba. Nije koliba, više šupa, ali ako i to bude nama na
raspolaganju još ćemo se usuditi reći kako smo ponajbolje prošli.
Već
se i prvi utisak mijenja. Svaka kuća tužno izgleda kad je pusta. A kako mi
uđosmo, sve poče nekako drukčijim, ljepšim izgledati. Ćebe ili šatorsko preko
kreveta, i već je kao hotelski ugođaj. Rupe na ćilimu se smanjiše, a hastal,
vitrina i ormar povećaše. Što je tek sinija velika, svih petnaestak će nas moći
oko nje lijepo sjesti!
Šišeta!?
To je ono najljepše u cijeloj kući. Možda su prije našeg dolaska više ličila na
leglo za slijepe miševe, ali nam se sada prijateljski smiješe. Sad mi je posve
svejedno gdje ću spavati, svakako ću prije nego zaspim u njih gledati. I oni u
mene. U sve nas.
Prije
nego mi, najumorniji, pokušamo isprobati osjećaj spavanja ovdje, imamo još
nešto za obaviti. Obići štalu i šupu, malo pogled baciti na ostatak sela.
Dovoljno
je bilo i par minuta, pa da nam se naša kuća učini još ljepšom. Kroz druge ne
prestaje jurnjava, iznose se ćilimi i tepisi, ćebad i jorgani, stolnjaci,
suđe... Sve treba oprati, srediti. A u nas sve čisto. Boga mi, čisto. Više reda
radi ćemo protresti što treba protresti, plaknuti što treba plaknuti, svu kuću
malo pomesti.
Ne
bi mi bili Trošnjani, i ne bi se ovako zajedno držali, da sve nije bilo gotovo
za pola sata. Poštovali smo godine, i prijateljstva. Isto, i kod raspoređivanja
spavanja.
Ja,
još uvijek, a ko zna i koliko dugo - najmlađi. Ali i zadovoljan. Da sam sam
birao, ne bih bolje. U jednom ćošku, namjestismo sebi Kemura, Selćo i ja. Neka
drugima kreveta i sećija, ugodili smo i mi sebi. A poznavajući nas, onako sve,
još ćemo ugađati.
Samo,
ovaj dan nije za to. Najprije malo boljeg sna, a već predvečer vjerovatno
počnemo razrađivati plan uz pomoć kojeg ćemo natjerati druge da nam zavide. Ni
ovako nije loše, ali...
