Ako sam
jučer tragao za onim što će mi ispuniti dan, jutros sam preduhitren. A bili smo
haman počeli zaboravljati kako zvižde četničke granate.
Ne
i sasvim, za par minuta smo svi bili u rovovima. Ko je imao iskopan. Ako se zna
da je dio vojske na položaju moralo je biti rovova sasvim dovoljno, no svi nisu
bili jednako uređeni niti djelovali dovoljno sigurni. Ne čudi da su neki više
vjerovali onome što priroda nudi, odnosno da su neke kuće izgledale sasvim
zaklonjeno.
Mi
u rovovima nestrpljivo smo čekali da prođe prvi nalet. Od pete granate je
prošlo petnaestak minuta, znak da možemo izaći.
-
Šta im bi odjednom? – opet Gliba biram za
sagovornika.
-
Beli nisu primijetili da se ovolika vojska vrzma
ovuda.
-
Kad prije!? I odakle? Ove čuke okolo, ili smo mi
na njima, ili ispred njih. One na kojima su oni i previše su daleko. Centar
sela se niodakle ne vidi. Ni selo. Ni prilazi. Jedino ono kud se ide na Grebak.
Možda kad smo tek dolazili. Doduše, i sada se tuda povremeno prođe, dobavlja se
hrana i to.
-
Odnekud su skužili.
-
Možda su gađali onako, utomah.
-
Vidjećeš ti utomah, kad nas svaki dan budu
zasipali. Plotunima. Što to nisu selo ni jedanput gađali prije nego mi dođosmo!
-
Ko im jebe mater. Zasipali su plotunima Trebovu,
pa hvala Bogu... Samo je bitno prvoj uteći.
Zapričasmo
se. Glibo pominja sreću, ja kako ona prati hrabre i pravedne. On skloništa ne
Trebovoj, ja kako ćemo ovdje napraviti još bolja. On istače kako će još gore
biti kad ovdje dobavimo minobacač, ja da to jedva čekam. On ne skriva želje da
što prije maknemo odavde, ja se složih, samo nisam bio siguran da li
razmišljamo o istom pravcu...
Oba
bi voljeli da smo duže ovako pričali. Da se ne ispriječiše prve njegove crne
slutnje.
Sada
je duže zviždalo. Najmanje ih je deset palo.
Isto
se ponovilo nakon sat vremena.
A
znali smo da nećemo smirom ni ručati. Mi smo i ovdje na dva obroka dnevno, pa
nam se vrijeme ručka nikako ne poklapa s četničkim.
Ručak
je pokazao još nešto. Nas je nemoguće cijeli dan držati privezane uz rovove.
Ovu dužu pauzu u granatiranju smo koristili da izlazimo, i pratimo kada će
drugi početi prilaziti kuhinji.
Ručak
zgrabiti, i nekamo brzo krenuti, nije nam strano. Meni, ni dilema koja se
javila. Ćelika kuća je tu blizu, minobacačka sasvim na drugome kraju sela. Naši
rovovi, na tom budućem nam položaju, nešto prije kuće. Glibo me ubijedio da
opet odemo rovovima.
Gdje
smo, već, mogli mirno jesti. Nakon čega se ponovo dati priči.
Ono
što nas je radovalo je što nisu dolazile vijesti o poginulim ili ranjenim. I
što se akšam polako primicao. Upravo je Glibo govorio o tome, kako bi tužno
bilo da neko, nakon što je prethodnih dana istrpio sve ono tamo, i živ došao
ovdje, tako brzo pogine.
Baš
kada smo povjerovali da ovaj dan ide kraju, i da čitav neće biti vrijedan
kasnijih prisjećanja, čuli smo i varljivost i okrutnost sudbine.
Sve
ove ranije su kao tražile selo, zadnjih nekoliko je i našlo. Jedna je, izgleda,
bila i kobna.
Izašao
sam vidjeti o čemu se radi. Jasno sam čuo plač. Iz pravca kuće u kojoj su bili
Kruševci. Oni su jutros sišli s položaja.
Nekoliko
ih izlazi iz kuće. Gledam nijemo. Ne uplašeno, ali još s nevjericom. I istinom
kako se više ništa ne može izmijeniti.
Sabiram
se, proturam mislima sva lica kojih se mogu sjetiti. Upoređujem s ovima koji
plaču, ulaze i izlaze. Nekako mi se čini da su svi tu.
Tek
me postaje strah. Prići. Prići i vidjeti nekoga koga se neću odmah sjetiti. I
neću umjeti odmah zaplakati.
Glibo
je bio hrabriji. Kraj mene je zastao samo nekoliko sekundi, a onda direktno,
bez riječi, krenuo naniže.
Slijedio sam ga. Na „sigurnom“ odstojanju.
Nije bilo smisla da žurimo, nažalost ni potrebe da trčimo.
Stigli
smo „na vrijeme“. Glibo je ušao unutra. I nije se bavio.
-
Mali Senad – nije bilo suza, ali je njegov izraz
govorio toliko.
Zurio
sam u nebo, da izgleda kako ga odmah žalim punom dušom. A zapravo, pokušavah ga
se sjetiti.
Biće
da sada nisam znao biti dobar glumac. Uspio sam, ali uz napore, i nekoliko
Glibovih asocijacija. A možda sam trebao biti još sporiji.
-
Bože dragi, baš onaj ljepuškasti. Mirni, povučeni...
Najmirniji od Krša – rekoh nešto što nisam trebao.
Rekao
sam ovo kao potvrdu da sam se sjetio ko je, svejedno nisam trebao. Nije bio
trenutak. To je vjerovatno i razlog da odmah pođoh nazad. Niko me sem Gliba
nije čuo, pa se nemah kome pravdati do sebi.
Krši
jesu, u prosjeku, bili živahniji, skloniji prijepirkama, svađama. Nikako - i u
krajnost. Češće su bili vedri, nasmijani, više ponosni nego drčni. Možda su se
samo teže prilagođavali nekim situacijama. Recimo da su upornije tjerali druge
da se njima prilagode, nego su sami bili spremni drugima se prilagoditi.
Opet,
neka takva osobina je u ustima ostalih vrijedila i za Trošnjane. A ja, ma
koliko bih se branio od takvih priča, ni po koju cijenu ne bih za se dao reći
da nisam Trošnjan.
Bog
mi je dao ovu ishitrenost, a Glibo me razumio. Pa odmah ispriča kako je čuo da
se ovo desilo, uvažavajući jedino da sam se ipak sjetio o kome se radi.
-
Što ti je život, sudbina – Glibo je počeo, kako
se u ovakvim situacijama obavezno i počinje – pet ih bilo u jednoj, pet u
drugoj sobi. Da samo vidiš kud se ona provukla, nije ni mogla nigdje drugo
udariti do u taj ćošak. Sobe, u kojoj nikom ništa ne bi! A stigne malog u
drugoj sobi. Valjda, kako je zaždila u zid kuće i geleri se razbijali, taj
jedan uleti kroz prozor! Džaba, njemu bilo suđeno. A i to, nismo ni sve po
Mladom gaju pobrojili, a već i ovdje ginemo.
Sudbina
nas više ne iznenađuje, i ne vjerujem kako će nekome na um pasti da za Senada
kaže: „Da je bio u rovu...“.
Ne, od sudbine se ne da uteći. Da je Senad bio
u skloništu ova granata ne bi pogodila ćošak kuće, već njegov rov!
I,
svako je od nas mogao danas biti Senad. Da je sudbina htjela.
Ali
nije. I, nama je sutra živjeti dalje. Svjesni i gubitka još jednog saborca, ali
i nove poruke sudbine. I da nije lako odmah nastaviti.
