Došla voda od brijega do
brijega,
pronijela Mejru na tabutu.
„Hajde, Mejro, s nama večerati!“
„Večerajte, mene ne čekajte!
„Večerajte, mene ne čekajte!
Mene čeka gotova večera,
U džennetu, među hurijama. 14. oktobar 1992.
Selam ćete mojoj staroj
majci,
nek ostavi đerđef i iglicu,
neka uzme tespih i kožicu.
Neka klanja pet vakat namaza,
neka posti mjesec Ramazana,
neka Mejri namjeni kurbana!“
Dogovoreno je, dženaza Senadu će se klanjati
odmah poslije podneva. U seoskom groblju, ovdje u Dragomilićima. Bilo je prijedloga
da se ide na Grebak.
Odlučio je njegov
brat Enver. Bio je tu, u istoj sobi s njim. Dok ih sudbina ne razdvoji. Ona je
htjela da Senad svoj mladi život završi ovdje. Pa, neka i dženaza bude ovdje.
Najstariji brat
Dževad-Beli je prije nekoliko dana otišao obići porodicu. Zagrliti roditelje,
prenijeti im selame, obradovati viješću da su im i ostali sinovi živi. Sad se
sprema za povratak, da povrati selame.
Enver je morao odlučiti. Dženaza šehidu se ne odlaže,
već - ko može doći. U tome trenutku najbliži ispraćaju šehida, ostali će
proučiti fatihu kada budu u prilici.
I sve ostalo treba da bude po svim islamskim
propisima. Šehid se posebno ne sprema, sam je sebe spremio nijetom kojim je
išao u borbe. Okupan je bratskim suzama Envera, i suzama saboraca. Tako se i
dežuralo noćas kraj mejta.
I, jutros kabur kopao. Sve je moralo biti
spremno. Cijelo selo je sređeno, počišćeno. Bez naredbi, gledajući jedni od
drugih, čistili smo i kuće, avlije i dvorišta. Po tome je bio poznat, omiljen.
Volio je čistoću, tako je znao uživati i u skromnosti. Zaslužio je da danas sve
bude očišćeno. Ponajprije naše duše, zaslužio je da mu cijeli dan posvetimo.
Niko danas nikom ne treba ni jednu ružnu riječ
reći. Niti ružnu misao okrenuti. Ni zloban pogled. Ničim narušiti mir kakav je
Senad zaslužio.
Daj Bože da ovakvih dana bude manje. Ali i da
čistotu duše što duže čuvamo. U suprotnom...
Ko zna ko je sljedeći. Ko će sljedeći da nam
pomaže u odabiranju dana za pročišćavanje duše.
Ne kaže se džaba da čovjek i jedino potpuno
ispravno razmišlja na groblju. Samo tada vidi ono što treba da gleda, i osjeća
ono što treba osjećati. Samo tada mjeri ono što vrijedi, i zaboravlja sve što
nije dostojno pamćenja.
Težak ispit. Gledamo u zemlju i nebo, osjećamo
koliko je mali korak koji dijeli život od smrti. Ali taj korak, ma kako mali
bio, opkoračuje sve što je čovjeku potrebno. Sve izvan njega je nebitno, bez
obzira da li nešto od toga dokučili ili propustili.
Jer, svi smo u redu. U kojem je i Senad bio.
Samo, još ne znamo svoje mjesto. Ali možemo biti sigurni kako ćemo svi jednom
doći na red. Bez guranja, bez žurbe i bez otimanja. Upravo onako kako se i u
saf staje. Samo što treba još spremniji biti.
-
Hajdemo
napraviti safove – to isto govori i glas Beće Merdana, našeg hodže, jedinog u
bataljonu.
Ne pokazujemo se baš spremni. Iz gomile tek
rijetki kreću naprijed. Krećem i ja. Krećem i zastajem.
Ne žurim. Meni nije ni mjesto u prvom safu. Već,
negdje pozadi.
Stao sam. Gledam ispred. Ali i iza. Pogled bacam
i sa strana. Uzalud, vidim što nisam očekivao. Ipak nastavljam, mada još
sporije. Nikako ne bih smetao onima koji će u prvi saf.
A moraću i još sporije. I ponovo zastati. Drugi
saf nikako da se kompletira.
Na kraju se ponovo ču Bećo. Sretan što se nekako
skupiše tri safa. Važno je da je neparan broj.
Ja se vraćam nazad. U gomilu. Ne mogu biti
izuzetak. A i pokvario bih safove. Bolje je biti nijemi posmatrač. Makar se i
stidio zbog toga.
Klanjaju dženazu, ispraćamo Senada.
Mejt se preuzima, nosi kaburu. Spuštamo ga. Enver
meće naslone. Svi hoćemo baciti lopatu-dvije zemlje, upisati sevap više. Nikad
se ne zna. Ionako, jedino na groblju mislimo potpuno ispravno.
Postavljeni su bašluci. Sva je zemlja nagrnuta. I
uskupljena. Treba da je uredno i lijepo, čisto.
Čučnuli smo. Uče se dove, aminujemo.
Učimo fatihu. Šehid je, Bećo ne traži da Senadu
halalimo, samo nekoliko riječi o njegovoj čistoti, mladosti, hrabrosti. Kratak
vaz, skroman, kakav je Senad i bio.
Suze naviru. Dušu stežemo. Odgovor je samo jedan,
šehid i halali i prašta svojim djelom, svojom pogibijom.
Još jedna fatiha.
Senad je bio skroman momak. Dženaza, još
skromnija.
Napuštamo groblje. Još se stidim. A i žurim još
manje, znam da će Bećo među posljednjima. Hoću popričati s njim. Bez namjere da
se pravdam, tek da pokušam malo olakšati duši.
-
Šta je ovo, moj
dobri Bećo? – u glasu mi nije bilo pravdanja, a stid nisam ni kanio skrivati.
-
Ne znam šta bih
ti reko. Vidio si.
Bećo zastade nekoliko sekundi, pokazujući kako je
razumio moje pitanje. Ali i kao da je htio da oba razmislimo ima li smisla
danas o tome.
Ima. Zbog svih koji smo još u redu.
-
Čini mi se da, ovako
me nikad nije bilo stid.
-
Baš, šta tebi
bi? Bio si pošao, zastao...
-
Eh, moj
efendija... Iskren da budem, ja nisam stigao naučiti klanjati. Mislio sam da je
red da stanemo u safove svi, da se neće gledati... Da oni što znaju idu u prve,
a mi da za njima makar učimo. Nije grijeh?
-
Nije, čak je i
sevap. Ja ne znam, ali se kaže da Bog u dobro djelo upisuje samo ko na dženazi
u safu stoji. Trebaš samo biti čist i imati nijet. Ti si imao nijet, mogao
si... trebao si stati.
-
Vidim, neće
drugi. Čini mi se da bi ovo manje tužno bilo, i manje bi me bilo stid, da je manje
bilo nas iza.
-
Jesi u pravu, ali
nije krivica samo u tebi. Zapravo, znaš šta ću ti reći, šta je najgore u svemu.
To što dženazu klanjati uopšte nije teško naučiti. To je nešto najlakše. A i
najmanje je što bi čovjek trebao znati. Nekad pomislim i da... ali...
-
Znači, nije
teško naučiti?
-
Nema ništa
lakše, kažem ti. Eto, ti si pametan momak, ti bi to za par dana... Samo ako
imaš volju!
-
Vallahi, naći
ćemo negdje vremena!
-
Akobogda!
-
Akobogda!
Završih razgovor s Bećom. Ja s željom, on s nadom
da ćemo ga nastaviti.
S dženaze čovjek uvijek ide zamišljen. Znam da je
Senad zaslužio bolji ispraćaj. Jeste da je bio skroman mladić i da nam je već
halalio zbog ovoga, ali mu trebamo obećati da ćemo nastojati postati bolji.
Dragomilići