„Večerajte, mene ne čekajte!
Dogovoreno
je, dženaza Senadu će se klanjati odmah poslije podneva. U seoskom groblju,
ovdje u Dragomilićima. Bilo je prijedloga da se ide na Grebak.
Odlučio je njegov brat Enver. Bio je
tu, u istoj sobi s njim. Dok ih sudbina ne razdvoji. Ona je htjela da Senad
svoj mladi život završi ovdje. Pa, neka i dženaza bude ovdje.
Najstariji brat Dževad-Beli je prije
nekoliko dana otišao obići porodicu. Zagrliti roditelje, prenijeti im selame,
obradovati viješću da su im i ostali sinovi živi. Sad se sprema za povratak, da
povrati selame.
Enver
je morao odlučiti. Dženaza šehidu se ne odlaže, već - ko može doći. U tome
trenutku najbliži ispraćaju šehida, ostali će proučiti fatihu kada budu u
prilici.
I
sve ostalo treba da bude po svim islamskim propisima. Šehid se posebno ne
sprema, sam je sebe spremio nijetom kojim je išao u borbe. Okupan je bratskim
suzama Envera, i suzama saboraca. Tako se i dežuralo noćas kraj mejta.
I,
jutros kabur kopao. Sve je moralo biti spremno. Cijelo selo je sređeno,
počišćeno. Bez naredbi, gledajući jedni od drugih, čistili smo i kuće, avlije i
dvorišta. Po tome je bio poznat, omiljen. Volio je čistoću, tako je znao
uživati i u skromnosti. Zaslužio je da danas sve bude očišćeno. Ponajprije naše
duše, zaslužio je da mu cijeli dan posvetimo.
Niko
danas nikom ne treba ni jednu ružnu riječ reći. Niti ružnu misao okrenuti. Ni
zloban pogled. Ničim narušiti mir kakav je Senad zaslužio.
Daj
Bože da ovakvih dana bude manje. Ali i da čistotu duše što duže čuvamo. U
suprotnom...
Ko
zna ko je sljedeći. Ko će sljedeći da nam pomaže u odabiranju dana za
pročišćavanje duše.
Ne
kaže se džaba da čovjek i jedino potpuno ispravno razmišlja na groblju. Samo
tada vidi ono što treba da gleda, i osjeća ono što treba osjećati. Samo tada
mjeri ono što vrijedi, i zaboravlja sve što nije dostojno pamćenja.
Težak
ispit. Gledamo u zemlju i nebo, osjećamo koliko je mali korak koji dijeli život
od smrti. Ali taj korak, ma kako mali bio, opkoračuje sve što je čovjeku
potrebno. Sve izvan njega je nebitno, bez obzira da li nešto od toga dokučili
ili propustili.
Jer,
svi smo u redu. U kojem je i Senad bio. Samo, još ne znamo svoje mjesto. Ali
možemo biti sigurni kako ćemo svi jednom doći na red. Bez guranja, bez žurbe i
bez otimanja. Upravo onako kako se i u saf staje. Samo što treba još spremniji
biti.
-
Hajdemo napraviti safove – to isto govori i glas
Beće Merdana, našeg hodže, jedinog u bataljonu.
Ne
pokazujemo se baš spremni. Iz gomile tek rijetki kreću naprijed. Krećem i ja.
Krećem i zastajem.
Ne
žurim. Meni nije ni mjesto u prvom safu. Već, negdje pozadi.
Stao
sam. Gledam ispred. Ali i iza. Pogled bacam i sa strana. Uzalud, vidim što
nisam očekivao. Ipak nastavljam, mada još sporije. Nikako ne bih smetao onima
koji će u prvi saf.
A
moraću i još sporije. I ponovo zastati. Drugi saf nikako da se kompletira.
Na
kraju se ponovo ču Bećo. Sretan što se nekako skupiše tri safa. Važno je da je
neparan broj.
Ja
se vraćam nazad. U gomilu. Ne mogu biti izuzetak. A i pokvario bih safove.
Bolje je biti nijemi posmatrač. Makar se i stidio zbog toga.
Klanjaju
dženazu, ispraćamo Senada.
Mejt
se preuzima, nosi kaburu. Spuštamo ga. Enver meće naslone. Svi hoćemo baciti
lopatu-dvije zemlje, upisati sevap više. Nikad se ne zna. Ionako, jedino na
groblju mislimo potpuno ispravno.
Postavljeni
su bašluci. Sva je zemlja nagrnuta. I uskupljena. Treba da je uredno i lijepo,
čisto.
Čučnuli
smo. Uče se dove, aminujemo.
Učimo
fatihu. Šehid je, Bećo ne traži da Senadu halalimo, samo nekoliko riječi o
njegovoj čistoti, mladosti, hrabrosti. Kratak vaz, skroman, kakav je Senad i
bio.
Suze
naviru. Dušu stežemo. Odgovor je samo jedan, šehid i halali i prašta svojim
djelom, svojom pogibijom.
Još
jedna fatiha.
Senad
je bio skroman momak. Dženaza, još skromnija.
Napuštamo
groblje. Još se stidim. A i žurim još manje, znam da će Bećo među posljednjima.
Hoću popričati s njim. Bez namjere da se pravdam, tek da pokušam malo olakšati
duši.
-
Šta je ovo, moj dobri Bećo? – u glasu mi nije
bilo pravdanja, a stid nisam ni kanio skrivati.
-
Ne znam šta bih ti rek'o. Vidio si.
Bećo
zastade nekoliko sekundi, pokazujući kako je razumio moje pitanje. Ali i kao da
je htio da oba razmislimo ima li smisla danas o tome.
Ima.
Zbog svih koji smo još u redu.
-
Čini mi se da, ovako me nikad nije bilo stid.
-
Baš, šta tebi bi? Bio si pošao, zastao...
-
Eh, moj efendija... Iskren da budem, ja nisam
stigao naučiti klanjati. Mislio sam da je red da stanemo u safove svi, da se
neće gledati... Da oni što znaju idu u prve, a mi da za njima makar učimo. Nije
grijeh?
-
Nije, čak je i sevap. Ja ne znam, ali se kaže da
Bog u dobro djelo upisuje samo ko na dženazi u safu stoji. Trebaš samo biti
čist i imati nijet. Ti si imao nijet, mogao si... trebao si stati.
-
Vidim, neće drugi. Čini mi se da bi ovo manje
tužno bilo, i manje bi me bilo stid, da je manje bilo nas iza.
-
Jesi u pravu, ali nije krivica samo u tebi.
Zapravo, znaš šta ću ti reći, šta je najgore u svemu. To što dženazu klanjati
uopšte nije teško naučiti. To je nešto najlakše. A i najmanje je što bi čovjek
trebao znati. Nekad pomislim i da... ali...
-
Znači, nije teško naučiti?
-
Nema ništa lakše, kažem ti. Eto, ti si pametan momak,
ti bi to za par dana... Samo ako imaš volju!
-
Vallahi, naći ćemo negdje vremena!
-
Akobogda!
-
Akobogda!
Završih
razgovor s Bećom. Ja s željom, on s nadom da ćemo ga nastaviti.
S
dženaze čovjek uvijek ide zamišljen. Znam da je Senad zaslužio bolji ispraćaj.
Jeste da je bio skroman mladić i da nam je već halalio zbog ovoga, ali mu
trebamo obećati da ćemo nastojati postati bolji.
