VII - 11 / Kako može biti?

Za grad zađoh da gledam đevojke,

gdje đevojke večer večeraju.

Večeraju meda i šećera.

„Svitni, Halko, dokle večeramo!“

                                                                         14. oktobar 1992. 
„Svitnut' hoću, večerati neću.

Večerajte, mene ne čekajte!“

Večeraju, Halka ne čekaju.

Misir' metlom trohe obrisaše,

a jaglukom ruke otiraše.“

            Mirno je. Svuda. Oko nas, iznad nas, u nama.

Još se Senad spominje. Stalno. Na svakom koraku. Čak i kad nam usne miruju. Tu su misli, koje odlutaju do obližnjeg groblja. Ako one zastanu, pogled zuri u prazno. Sve je još uvijek prazno. Bez Senada.

Četnici miruju. Ni granate. Ni metka, da ga mi čujemo. I ovo je sudbina. Zaslužio je Senad da počiva u miru. Iako će život ovdašnji vrlo brzo morati krenuti naprijed.

I nebo se ušutjelo. Kao da se kiša spremala, pa odustala. Čeka da za Senadom prvo zaplače majka. I otac, i braća, takav je red.

Broje se sati, pretvaraju u minute, kada se očekuje povratak onih koji su odmarali. Bilo bi i slutnji, ali ih je sudbina zaustavila. Niko se ne usuđuje glasno rušiti nastali mir. Već, sačuvati ga. U sebi, a za sve nas. Za susret koji se primiče. Susret dva preostala brata. Jedan će drugome reći, pa krenuti tobože na odmor. Na odmor koji to neće biti, valja reći i roditeljima.

Drugome će biti još teže. Činiće mu se da bi možda bilo drukčije da je... ili da je Senad trebao ići prvi!?

Što je prošlo, moralo je biti. Nama je da pamtimo koliko možemo, i što trebamo, a da zanemarimo sve što nikada nije ni bilo bitno.

 

                                      ***

Sinoć je s Grepka dotjerano još nešto stoke. Koliko sam čuo: jedan vo, dvije krave i jedno tele ili june. Da je to uopšte bitno, vjerujem da bismo jutros svi htjeli prisustvovati njihovom klanju. Namijenjeni su za sušenje, a što znači kako nam je predviđen duži boravak ovdje. Mada, ni to nije toliko bitno.

Zato nas je iznenadila galama koja se u akšam čula. Ne vjerujemo da se iko vratio dan ranije, ali još manje da se išta ozbiljno moglo dogoditi. Kako nije stajala, već samo jačom postajala, to će i nas nekoliko izaći iz kuće i pokušati shvatiti o čemu se radi.

Dopire iz pravca Komande. Razlog da se čudimo još više, ali i približimo licu mjesta.

Musin glas razdvajamo od onog bučnijeg i nama nepoznatog. Shvatamo da Musa nastoji nešto objasniti, što ovaj ne želi razumjeti. Zato se i primičimo skroz, da mu vidimo lice.

Ne čini mi se da smo ga prije viđali. Ako i jesmo, tada nije bio vrijedan da ga upamtimo.

Brzo donosimo prvi zaključak. Moglo bi se raditi o čovjeku odavde, koji je tu bio sve dok se nije „pravo“ zaratilo. Potom je, bilo svojom ili voljom svoje Komande otišao nekamo. Povremeno dođe, zbog nečeg, i zbog čega mu nije drago što smo mi tu.

Dijelom smo morali biti u pravu, a dijelom smo pogriješili. Nije bio iz ovog, već iz nekog od susjednih sela. Kuću, i „to nešto“ je redovno obilazio, i do sada mu ništa nije falilo. Razabiremo i da se radi o kravi, koja nije mogla sama nestati iz štale. Jasan je i u potkrjepljivanju svojih tvrdnji. Svud okolo je naša vojska, tek nedavno je stigla nova.

Musa ga uvjerava u suprotno. Nema ni logike, ni razloga. Hrane imamo više nego ikad, mesa smo željniji manje nego ičega. Tor ovaca smo dobili ranije, za kuhanje, sad smo dobili i za sušenje, a preko toga nam nije potrebno.

Iako je Musa bio sasvim smiren, a nepoznati i previše uzrujan, nekako razgovor završiše dogovorom. Musinim obećanjem da će u logoru provesti detaljnu istragu, ovaj nije bio zadovoljan pošto je čuo da nemamo vojnu policiju. Nije mu se dopalo ni da se čeka s Grepka, kradljivci bi imali dovoljno vremena da sakriju sve tragove.

Tražio je da lično učestvuje u pregledavanju sela, uz Musu ili one koje ovlasti. Zapravo, želi samo pregledati zaklanu stoku. Kao garanciju daje riječ, zaklinjući se u poštenje. Uvjeren je da će između hiljadu krava poznati svoju, kao što mu obraz nikada ne bi dozvolio da uzme tuđu!

Možda je uspio malo škoditi Musinom ugledu koji gradi, ali mu i nije dao drugog izbora. Za posao je ovlastio svoje pomoćnike za logistiku i moral, Envera Pelu Bešovića i Muja Humića. Da uzmu još nekog od diverzanata i s ojađenim čovjekom pretresu selo!

Džemo, Kemura i ja smo slutili kako bi se ovo moglo završiti, zbog čega nam se nije propuštao ostatak. Niko nam nije ni mogao zabraniti da se šetamo selom.

Nedžib Čolo i Redžo Barlov su određeni da predvode istragu. Nama trojici je zapelo za oko da se planski kreću, bez obzira na njihova nastojanja da baš tako ne izgleda. A takvo je bilo i njihovo objašnjenje zbog čega je jutrošnje klanje obavljeno na dvije lokacije, i na čemu su radile dvije ekipe. Zbog brzine, i sigurnosti!?

Na prvom su mjestu zaklani jedna krava i june. Ostatci su bili razvučeni, ali su svi bili na broju. Ljutiti čovjek se nije dugo zadržavao u razgledanju, mirno je priznao kako ni jedno ni približno ne liči njegovoj kravi. Zbog toga je žurio drugome mjestu.

Pred njim su ležali kože i glavuše od vola i druge krave. Već na prvi se pogled štrecnuo. U momentu je zastao, pa naglo kročio ponovo naprijed. Nadvio se nad kožu krave, zatim na glavušu. Potom je oštro pogledima prostrijelio Muja i Pelu, još oštrije Čola i Redža, te i nas znatiželjnike. To je bio pogled pun srdžbe, razočarenja i nevjerice.

Kada se sve to skopčalo u bijes, prosto se bacio na kožu. Glavu je posadio čelom, na tjeme skrstio ruke, kao da je sav bijes pokušavao zadržati u pogledu.

Nije imao potrebu zatvarati oči, i tako nije ništa mogao vidjeti, s obzirom na zauzeti položaj. I bijes, koji je bio ravan sljepilu!

Svi smo ga nijemo posmatrali. Jedni s čuđenjem, drugi praveći se da ništa ne razumijemo. Uglavnom, svi smo čekali njegovu sljedeću reakciju.

Kao prvo se morao ustati. Pogled je digao u nebo. Kleo je. Nekoga. I za toga tražio od Boga kaznu. Moguće je da se istovremeno pokušavao i malo smiriti.

Uspio je. Ponovo pogled spušta koži. Manje bijesa, ali više nevjerice. I molbi Bogu. Ovakav je djelovao i spreman govoriti.

-          Šta je bilo? – Pela je postavio najlogičnije pitanje.

-          Ovo nisam očekivao. Ne mogu da vjerujem!

-          Sad, ne možeš da vjeruješ. Rekoh li ti ja da ćeš nam se morati izviniti. Šta smo ti rekli, nije kod nas! A ti nas nazv'o lopovima.

-          Lopovi, nego šta ste!

-          Kako sad, opet lopovi. Ja te maloprije razumih da priznaješ kako ni ovo nije tvoja krava. Da ne možeš da vjeruješ, ali...

-          Mene neko ovdje hoće da zajebava! Ljudi, ja vidim da ovo nije moja glavuša. Ali, dina mi i imana, koža jeste!

-          Šta, bolan, pričaš? Kako može biti njena koža, a tuđa glavuša?

-          Jedinog mi Boga, ovako neće završiti. Ja ujutro idem ravno na Grebak. Ovo je moja krava, poznam joj kožu! A, kunem vam se, moraćete naći i glavušu!

 

Zadnje riječi je izrekao s dodatnim bijesom, pokazanim i time što nas je već napuštao. Pela je mahao rukama, i čudeći se i smijući, dok je tek Mujo za njim dobacio kako mu to niko ne brani i kako ima pravo na to.

I mi smo se smijali. I krenuli s ovom pričom logorom. Ubrzo će istina da se otkriva, mislim da u selu neće biti niko ko će zanoćiti, a da je neće ili doznati ili doslutiti.

Mi Trošnjani se, dakako, prisjetismo Avda Delalića i Bjelana. Bijes je bio sličan, tamo nam je sve bilo jasno. Razjasniće se i ovo, otkriti razlika.

Pojedinci su ovu ideju odmah razradili, čekala se samo donacija krava. Zbog čega su nesebično pomagali logističarima. Malo ih je omela prebrza reakcija oštećenog, što su nadomjestili vremenom u kojem se on naglabao s Musom. Ne znam i da li je s tom namjerom, ili samo slučajnom pogodnošću, jedna koža još jutros bila prebačena u kuhinju, i prikrivena.

„Glavuša nije, ali koža jeste“ – uglavnom, moglo se čuti u svakom ćošku u selu.

Ko bi rekao, a baš su bile slične!

              

                                   Hadži-Alibegova džamija (na mjestu džamije Mehmed paše Kukavice)