VII - 12 / Ja sam još vjerovao

Što te nema, što te nema,

dragi da mi dođeš?

 

Il' si bolan, il' si tužan,

il' ti brani majka?

                                             16. oktobar 1992.

Nit' sam bolan, nit' sam tužan,

nit' mi brani majka.

 

Već sam drugu, već sam drugu

zavolio dragu!

          Dva upitnika, jučer stavljena u dnevnik, već danas to više neće biti. S Grepka nisu časili. Patrola vojne policije, koju je Major poslao, stigla je na naše postrojavanje.

Biće, i s jasnim uputstvima. Jedva da su se zadržali duže od pola sata. Koliko je bilo potrebno da popiju kahvu i objasne zbog čega su došli. I da još sačekaju da naš personalac Fahmin Habul otkuca potvrdu o zaplijenjenoj kravi. Na kojoj je pisalo kako će vlasniku šteta biti nadoknađena. Poslije rata!

Kako romantično zvuči, to „poslije rata“!

Zato sam, čim sam ovo saznao, požurio tu romantiku podijeliti sa svojim bacačlijama. Zapravo, tamo sam došao da otkačim onaj drugi upitnik.

Među onima koji će i zimus, kad se meso osuši, rado se prisjećati jučerašnjeg dana, po svemu bih i ja mogao biti. Nisu diverzanti sami dotjerali kravu. Pomagali su i neki od nas. Tako je kad se živi u istoj kući. Sve se dijeli, i ideje. Pa i ove koje pojedinačno niko od nas ne odobrava.

Vrijeme je takvo, u kuću se ne unosi ništa lično, čak i uspomene postaju zajedničke. I ovo će, ma kako sad ko o tome razmišljao, jednog dana postati uspomena. Ona ljepša. Pogotovo ako je dobro osuše, po mojoj želji posole, po mogućnosti dodaju i malo bibera.

Osjećam da dolaze brži dani, u kojima će se razmišljati najduže do jučer. Sve ostalo će se pohranjivati u kutak za pamćenja i prisjećanja, iz kojeg će se ono ljepše lakše oslobađati. Zato je dobro što i ovakvih događaja ima. I dana kakav bi već sutrašnji trebao biti.

Zbog čega neki noćas neće ni spavati. Nestrpljivo se iščekuje povratak grupe s dopusta. Bolje rečeno, vrijeme da krene druga grupa.

Što se toga tiče, ja sam bio među onima koji nemaju razloga za nespavanje. Što sam već bio dogovorio sa Sutkom o našem razdvajanju, nismo mogli ispoštovati. On je ipak zavisio o Komandi brigade, a ja sam prednost dao Zaimu Barlovu. Sutku je bilo lakše da opravda to što nikog od moje grupe s Vučeva, dakle ni one koji su došli na vrijeme, nije pustio u prvoj, kao želeći da svi budemo zajedno u drugoj grupi. Nije se protivio ni tome što se ja zadovoljavam činjenicom da će makar ostali već sutra: Džemo, Zaim i Salko. Mi smo obojica bili zadovoljni kako smo spisak sačinili, ostalo je da vidimo još reakcije ostalih koji nisu na njemu. Ali, ako neko treba da zbog toga ne spava, to je Sutko.

Iako, sve je prošlo mirnije nego sam ja očekivao. Nezadovoljnih će uvijek biti, ali i načina da se smire. Tek uviđah koliko je dobro što smo i Sutko i ja ostali za kraj.

U pješadiji baš i nije bilo tako. Mada je Musa Bešović također ostao za posljednju grupu, danas se najdirektnije dala vidjeti razlika između Majora i njega. Autoritet se teško stiče, a omiljenost lako blijedi. Posebno, ako se autoritet glumi. Nekada je bolje pokušati shvatiti one nezadovoljne.

Dovoljno je sumnji i slutnji i do danas bilo da će problema biti oko novih dopusta, što je samo uvećano viješću da povratak prve grupe kasni cijeli dan. Zbog teškoća oko organizovanja njihovog prijevoza. Opravdanje koje je teško prihvatiti, prije vjerujući kako ta vijest samo služi da nam se čini kako sve ide prema nekom planu. Opravdanje u koje sam ja, iako bio jedan od rijetkih, još vjerovao!

                                     ***

Baš zbog toga, i ovu sam večer odlučio provesti u društvu diverzanata. Jedino se tu nije o tome pričalo.

Zelengora, Vučevo, to su teme za mene. Šeks, Čolo, Dževad, Avdo... to je društvo za mene.

Valjda sam dovoljno hrabar. Za početak mi dobro služe i razgovori s njima. Ovdje, i krađa one krave izgleda sasvim opravdana. Nije ona uzeta da bi se ovdje jela, već je put na Zelengoru i Vučevo dalek, dug. Tamo nas čeka sve drugo. Znamo gdje je ostavljeno municije, oružja, mina, eksploziva. Svega dovoljno da podrži nekoliko diverzantskih akcija.

Okolnosti u kojima smo se povlačili nisu nam dozvolile da i hranu poskrijemo. A i one koje nas čekaju neće nam omogućiti da se slobodnije krećemo proplancima, tražeći razbježane ovce ili zalutalu divljač. Boravak tamo treba biti usmjeren samo na uspješnost planiranih zadataka.

Za razliku od prošli put, sada sam i ja kazao koju riječ. Uglavnom, odobravajući ideje i zamisli drugih. Ipak, jasno otkrivajući kako i ja nađoh razlog da se radujem tome što se sutra jedni vraćaju a drugi idu. Nadajući se kako će jednako brzo doći i vrijeme za onu posljednju grupu. A prije ne bi ni meso trebalo biti suho.

Još jače vjerovah kako tako i mora biti. Nikakvih problema, ništa što će nas u nakanama zaustaviti, sudbina ne bi trebalo da je spremila. Tačnije, povjerenje je ono na čemu se svaka veza, svako društvo, svaka grupa, svaka ideja trebaju graditi. Onda ništa nije teško ni nemoguće, niti je daleko.

Onda i mašta izgleda stvarno. A mi smo večeras zavirili u skoro svaki proplanak Zelengore, i poneki Vučeva. Naravno, nismo propustili priliku i do Trošnja da svratimo. Čini mi se da bi svaki od nas sutra radije tamo, nego na dopust.

Dušu napunih, zaboravljajući sve nebitno, sve ono o čemu se večeras pričalo po drugim kućama. Diverzanti mi dušu nahraniše, fizički i obavezom sam još uz bacačlije, a srce me jednako vuče mojim Trošnjanima.

                                   

                                           Veliki han (Karavan-saraj Mehmed paše Kukavice)