„Moje druge, u jad ne hodile,
Nekako
predeverah noć. Ono malo što zaspah, začinih čudnim snom. Nikad prije nisam
sanjao da se davim mesom!
Ko
zna koliko će me to još proganjati. Njima sam halalio, trebam još sebi
oprostiti. I obećati da mi se to nikad više neće dogoditi. Neće Džema uvijek
biti blizu. A pored ostalih... Ah, da, halalio sam.
Džemu
ću se već nekako zahvaliti, znam da bi i on volio da ne budem u prilici da mu
se odužujem.
Noć
tako predeverah, treba kako još ovaj prvi dan poslije. Ne gine mi biti
predmetom ispunjenja svake potrebe za smijehom.
Zaslužio
sam. Bio sam ili previše halapljiv i gramziv, ili zanesen sopstvenim precjenjivanjem.
Gledajući zalogaj koji je sinoć Džemo uspio izbiti iz mene, zalud uvjeravah i
njih i sebe da mi se prethodno učinio manjim, sasvim normalnim. Čak sam i
jutros, dok sam to bilježio, sve vrijeme vrtio glavom.
Eto,
mada sam to uporno izbjegavao, postah i ja nestrpljiv u iščekivanju ovih s
odmora. Meni je od toga koliko će ih se i ko sve večeras pojaviti, bitnije da
ti koji dođu postanu jedinim predmetom zanimanja svih priča. Makar nekima, prvo
što mi ispričamo bude događaj od sinoć.
Naizmjenično
smo, kako je dan odmicao, sve češće izlijetali iz kuće i osluškivali da li se
čuju kakvi kamioni. Još su nam se misli rastezale između sumnji da je prerano i
nade da je krajnje vrijeme, kad neko uleće u kuću s očekivanom viješću.
Svi
izađosmo napolje i krenusmo sredini sela. Gdje se već skupljaše ostali.
Najednom
preovlada čudna tišina. Dijelom puta koji se uočavao promaklo je samo jedno
vozilo. Uzalud smo na tom mjestu dugo držali pogled, drugi kamion se nije
pomaljao. Sve je slabija nada da može toliko kasniti za prethodnim, a još je
manje vjerovatno bilo da su nam ostali promakli ranije, odnosno da je ovo
posljednji u koloni.
Kako
zatinjala, tako se nada i ugasila, kad se onaj kamion iz potoka direktno nama
približavao. Sam samcat. Nikakve kolone nema.
Ni
tom se čudu ne stigosmo načuditi, a zgodi nas drugo. S kamiona siđe jedva
dvadesetak ljudi. Da ih čovjek sve jednim pogledom obuhvati. Pet-šest
diverzanata, odnosno skoro svi koji su i otišli, trojica naših bacačlija, od
kojih se ja posebno obradovah Adilu Kovačeviću, ostalo pješadinci, ako neko od
njih nije član i logistike. Među svima su i dvojica Trošnjana, Latif Odobašić i
Senad Pekas. Premalo, i uz dvojicu članova Komande bataljona koji su izašli iz
kabine.
Nije
bilo potrebe da nam objašnjavaju, niti da ih mi šta pitamo. Niko od ovih što su
došli nije ni za šta kriv. Zaslužili su makar malo topliji doček. Za koji će
se, ipak, morati sami izboriti.
-
Vratiće se još raje, samo se nikom ne žuri. Znate
kako je, dođeš u ljepotu, nije se lahko nakaniti vratiti u ovakvu pustaru. A
nešto su petljali i oko kamiona. Neki su juče bili pošli, jutros ih ne bi. K'o
kad smo juče haman vazdan čekali. Onda, sve je to nekako previše razbacano.
Jedni su otišli čak u Zenicu, drugi u Jablanicu. Koji su iz Zenice morali su poći
dva dana ranije da bi na vrijeme stigli. Neki nisu htjeli, neće dok im dozvola
ne istekne. Opet, i ovi što su u Tarčinu, neki se prave pametni. Kao, što bi
oni bili ludi, kad ostali naiđu, zajedno bi da krenu...
Nama
su ovako pričali Latif i Senad, ni priče drugih se nisu puno razlikovale. Mada
smo iz ovoga trebali shvatiti kako sve nije loše kako nam izgleda, samo smo u
jedno mogli biti sasvim sigurni: tako je - kako je.
I
da je sad naša Komanda na potezu. A njen prvi naredni korak je razumljiv. Izbora
nema, odlazak druge grupe će morati biti stopiran.
U
takvom raspoloženju ćemo slušati i ostalo što nam se ima ispričati. Možda bih
ja opet rađe sve to čuo u kući diverzanata, ali je red drukčiji.
Senad
i Latif su počeli s onim što je nas najmanje zanimalo: kako nestvarno djeluje
život uz električnu energiju i televizore, kako je lijepo piti kahvu s
najdražima i pri tome ne razmišljati da li će za par sekundi odnekuda doletjeti
kakva granata...
Opet,
život u izbjeglištvu nikako nije lagodan. Čak, vremenom postaje teret. Teži od
ovog po linijama. Ako im je vjerovati, teško bi izdržali duže. Hefta, do
desetak dana je sasvim dovoljno. Da se čovjek odmori, ali i sasvim ne odvikne
od svega što ga ovamo čeka. Noću se obavezno Trošanj sanja, danom često misli
pruže do nas, a sve ako čovjek ne želi da se osjeća izdajicom. Svaki dan preko
bi postao umor duši, svakome ko osjeća da treba biti ondje gdje pripada i gdje
će svetiti one koje je volio i poštovao, a kojih danas više nema.
Posebno,
sad kad su potvrđene ranije informacije o svim našim civilima koji su bili
zatočeni u Fočanskim logorima. Svi su razmijenjeni i prebačeni u Sandžak. Neki
su produžili i dalje, tačno je i da su se jedni javljali i iz Skopja. Pomenuli
su moju strinu, kojoj je u tome pomogla njena sestra koja je već ranije tu
izbjegla. Ono što je mene u ovoj priči bunilo, trenutno i ljutilo, što tek
vremenom trebam prihvatiti, jeste činjenica da je strina na to pristala. Nisam
vjerovao da će se sa svojom djecom, razdvajati od ostatka naše familije. Opet,
nemam pravo ni osuđivati je zbog toga.
Od
razmišljanja o tome šta se dešavalo kad su već stigli u Sandžak, meni je pažnju
više privukao jedan događaj od ranije. Bio je još jedan pokušaj razmjenjivanja,
negdje na Goraždanskom ratištu. Na ugovaranje te razmjene je išla snaha mi
Maida. Latif i Senad nisu mogli biti precizniji u vezi toga zašto nije došlo do
te razmjene.
U
pravu su, to sad i nije toliko važno. Važno je, nažalost, što ni dalje nikakvih
vijesti o Čorbima nema. Osim što je sve izvjesnije, a tako se i priča, da oni
nisu ni vidjeli logora, već da su ubijeni još negdje u selu.
S
druge strane, ni o babu i Mehmedu ništa novo. Oni su u KPD, dolaze vijesti i o
takvim razmjenama, još stoji nada da će i oni doći na red.
Od
Mufa su stigli selami. U nekoj je bolnici u blizini Tarčina. Za koji znam samo
da je nedaleko od Hadžića, te da je jedan naš komšija iz njega bio oženjen.
Za
vrijeme Latifova boravka, Mufo još nije bio operisan. U pitanju su, valjda,
tetive koje su oštećene. Još postoje izgledi da mu se ruka spasi, ali je
prethodno potrebno obaviti neke pripreme. Koje, po svemu, u toj bolnici i neće
moći biti obavljene. Uglavnom, iščekuje da li će negdje biti prebačen, i osjeća
se dobro. Koliko može biti.
Osim
za Mufa, saznali su i za sve ostale. Donijeli su i adrese, mada nije sigurno da
će onaj ko sljedeći ode sve ih i zateći na istim mjestima. Kažu, nema dana a da
neko negdje ne odlazi. Pokušava svako otići gdje misli da će mu biti još bolje.
Tako, ako ko ima bilo koga kome bi mogao otići, koristi prvu priliku. A već
isti dan neko dolazi u sobu u kojoj je taj bio. I pored toga, mnogi su još po
školama, dvoranama, kino-salama...
U
Latifovoj priči mi je zanimljivo bilo što je o Tarčinu pričao kao da je u njemu
godine proveo, a ne desetak dana. Neka je manji nego ja mislim, nisam baš
siguran da bih se ja uspijevao snaći. A s obzirom da kroz njega sada vode i
putevi prema Jablanici, Visokom i Zenici, pokušavah zapamtiti što više od onoga
što je o njemu Latif pričao.
Neka
je i Senad skoro istom jednostavnošću pričao i o Zenici, ja nisam siguran da
bih se bilo gdje zaputio sam.
Sve
što su ispričali nisam mogao odmah upamiti. Jedan sam zaključak, ipak, izveo.
Jedini su diverzanti ispali fer. I primjer. O svima ostalima možemo tek
pojedinačno pričati. Dok budemo čekali šta i kako će se dalje dešavati.
