Meni
se i nije žurilo odavde. Nije ni u redu da budem jedini koji je pričao, a pitah
se i ko zna koliko ću puta biti u prilici sjediti u društvu Šemsa Tucakovića.
Sve što sam o njemu čuo je istina, samo još i „na kvadrat“. Sad mi je jasno
kako mu je palo na um da iskoristi narodni naziv za Grebak, odnosno da se
dosjeti kako bez posljedica zadržati one naše četiri žene koje su dolazile
ugovarati razmjenu koja se nije mogla izvršiti, ali i da je nesvjesno otkrio
put kojim vojska iz Goražda ovdje dolazi po opskrbu.
Upravo
su ga diverzanti nagovarali da ispriča još nešto zanimljivo iz svog burnog novinarskog
života.
Djelovao
je lukavo, znao je kako smo željni smijeha te da ga u tu svrhu i želimo
iskoristiti, a zbog čega je odbijao da makar ponovi neku već ispričanu. Ja sam
od Dževada na uho čuo par tih pošalica, uz obavezno „Al' da ti čuješ kako on to
priča“!
Kako
Šemso osta uporan, a ostali želju za novim „biserom“ zamijeniše žalom što ga
neće biti, ja se spremah da konačno pođem.
Prethodno
je Šemso uspio ustati i prošetati se sobom. Klimnuh glavom, sjećajući se na
koga me je tako podsjećao.
Malo
krupnijeg rasta, s obzirom na okolnosti u kojima smo svi - nešto mršaviji,
doktorskih brkova, jedva malo unutar savijenih nogu, crnih špicastih čizama, s
malo nagetim opasačem o koji je bio okačen pištolj, tek s kačketom maskirnim
umjesto šešira na glavi, bio je slika i prilika - Doka Holideja!
Čizme
su zveckale po patosu, ponajprije zbog garda koji je zauzeo, čime je i prsluk
dolazio do izražaja, a i pištolj se dodatno isticao!
-
De, ba, Šemso – Čolu je to sve skupa najviše bolo
oći – Boga ti, reci nam odakle tebi taj livor?
-
Ovo? – razumio je pitanje, trznuvši se iza
opasača – ovo mi je hedija komandanta Korpusa. Nagrada za moje angažovanje u Patriotskoj
ligi. Jeste da mi je uručen tek nedavno...
Mi
smo očekivali možda sad neku anegdotu. A on neku provokaciju, kojoj nije bilo
mjesta.
Njegovu
smo ulogu i hrabrost u profesionalnom i poštenom izvještavanju za
„Oslobođenje“, iz Foče a u vrijeme afere „Fočatrans“, svi znali. Znali smo da
su četnici tokom pada Foče željeli njega živog uhvatiti više nego ikog drugog, kao
i kako bi se u tom slučaju proveo.
Što,
ipak, nije opravdavalo malu nepromišljenost koju će u ovome trenutku napraviti.
I sam je duže zagledao pištolj prije nego ga je vratio u futrolu, pri čemu nije
ni pomislio sakriti jednu istinu.
-
Nov novcat! Ganc! Ni metak još nije iz njeg
ispaljen!
Njegova
iskrenost i poštenje su nam također poznati. Zato smo svi spremno progutali i
ovo.
Sem,
Nedžiba Čola! Njegove su uši oštro zaparane posljednjim Šemsovim riječima.
Potpuno nečujno se podigao sa svoje stolice, rukama nam dajući znak da mu
držimo pažnju.
U
par koraka mu je bio iza leđa. Namjere mu je otkrivalo podizanje kose, koje i
nije imao previše. Nije bio ni proćelav, već taman da nakostriješenost sasvim
dođe do izražaja.
Sve
se odvijalo, a tako je i moralo, u svega nekoliko sekundi. Gdje se jednako
divih tišini i mirnoći, oprezu koji Čolo pokaziva, kao i pribranosti nas
ostalih da prije vakta ne prasnemo u smijeh, sluteći šta slijedi.
Kako
mu se tiho prišunjao iza leđa, još tiše i hitrije mu je iz futrole izvukao
pištolj. A da sve bude kao u kaubojskim filmovima, u sekundi se već obreo na
vratima kuće.
-
Jeb'o te on, ne znaš ni može li pucati! – u dahu
je ovo izgovorio, koliko mu je trebalo da ga repetira, a prije nego će iz njeg
ispaliti tri metka.
-
Ne... Nemoj! – Šemsova molba je kasnila.
Tužan
pogled je gledao cijev iz koje se još dimilo. Jedva je prihvatao pištolj nazad.
Činilo se kako bi još i mogao zaplakati.
-
Ko će ovo sad čistiti – nekako je promucao.
-
Ti, ko drugi će čistiti tvoj pištolj – Čolo je
još uvijek bio jedini koji se osim njega nije smijao.
-
Ja ću – Dževad se ponudi.
A
ja požurih da ovu scenu čim prije zabilježim u svoj dnevnik.
