Da je
jutro pametnije od noći čuo sam nebrojeno puta. Toliko puta, da sam počeo
vjerovati kako tako i uvijek mora biti.
I,
kad god sam iz sebe pokušavao izvući ono što nisam znao, prepuštao sam to
jutru.
Ovo
je svanulo nekako prosto, tiho i iznenada. Možda, i previše umiljato. U svakom
slučaju, dovoljno da se odmah zaboravi o čemu se sinoć htjelo razmišljati.
Dan
se po jutru poznaje. A ovo naslućuje kako će se nešto zanimljivo desiti.
Kada
me Sutko pozvao i pomenuo sastanak u Komandi, požurih povjerovati da je to to.
Nestrpljenje me proganjalo, ali više predosjetiti nisam znao.
Na
satanku - opuštenost. I, ništa novo. Sutko je u par riječi sve rekao, položaj
smo pripremili, još samo da ti minobacači stignu. S druge strane, pješadija
takvih problema nema, pušaka i municije - nikad više. Sredili su i oni linije,
uvezali ih. U odnosu na Vučevo i Trebovu ističu i jedan veliki plus, koji se
tiče logistike. Sad vojska makar ne razmišlja hoće li hranu dobiti na vrijeme,
i hoće li je uopšte biti.
Čak
se i najveći dio sastanka pretvorio u dijalog Muse i Pele. Musa je postavljao
pitanja, Pela odgovarao. Ne čudi, ipak je logistika ta koja ovih dana najviše i
najozbiljnije radi. Što se nas ostalih tiče, zadovoljili smo se uživanjem
slušajući kako sad imamo dovoljno i ulja i brašna, i šećera i soli, masla,
graha, krompira... Stigle su i neke količine kahve i duhana, zbog čije podjele
sastanak i neće biti dug. Kome je od toga važnije što smo dobili još sredstava
veze, kao i koliko je značajno što ćemo i u lijekovima manje oskudijevati.
I
mesa će biti sasvim dovoljno. Izvjesno je samo kako smo ga tamo imali previše.
Neko bi to pomenuo, kao nostalgiju za tim krajem, kao žal što tolika stoka osta
četnicima... ali sastanak nije mogao toliko trajati!
Izlazeći,
brzo sam razmislio šta sa svojim hisetom duhana. Trošnjana je previše da bih ga
mogao na njih sve dijeliti. Mufo nije ovdje, a nešto slično mu i dugujem.
Skupljaću, kako bih mu imao šta donijeti u posjetu.
A
i dobro je što odmah ne odoh u Čelika kuću. Dževad Ćerimagić me svrati, u svoj
ovoj gunguli s njim se nisam dovoljno ispričao. Zapravo, on je čuo dosta od
moje priče, ali će biti kako to zanima i ostale diverzante.
Tako
sam i dočekan. Njih je pola na dopustu, a ovi što su ostali odmah pokazuju
poštovanje prema onome što je moja grupa na Vučevu uradila. Može biti da malo i
pretjeruju, ali mi je svakako dobro došlo da više uopšte ne razmišljam o onome
što sam, prije dva dana, doživio na Grepku.
Na
prijem sam morao uzvratiti. Pričom, potvrditi sve što sam Dževadu kazao.
Povjerovali su, posebno poslije detaljnog opisa proplanka na kojem su oni boravili
a koji četnici nisu posjetili prije našeg nailaska. A i ja sam brzo razumio
zbog čega ih sve ovo, ovoliko zanima. Još, po tome kako su me Šeks, Čolo i svi
drugi gledali, javi se nada kako ću kada do toga dođe, možda i ja biti u
njihovome društvu.
Kako
sam shvatao, to se ne bi trebalo ni zabaviti. Za jedan diverzantski izlet nije
neophodno čekati proljeće. Dovoljno će biti da se svi izmjenjamo u obilasku
porodica, te da nam Major dozvoli. Volja postoji, iz njih izbija i i na mene
prelazi.
I
dok sam maštom ponovo koračao obroncima Trebove i Zelengore, a kako se ništa
slučajno ne događa, u tom času u sobu uđe i Šemso Tucaković.
Moj
prvi direktan susret s njim!
U
prvi mah i nisam bio sasvim siguran, ali je bilo dovoljno da nazove selam. Tu
je bio Centar veze, on u njemu, glas koji se ne zaboravlja, samo što sam ga ja
malo drukčijim zamišljao. Moj problem što me ovako podsjećao na nekog drugog...
Zatekao
je nekoliko mi upućenih pitanja. Odgovore je slušao s posebnom pažnjom. I sam
je imao šta pitati, morao sam još jednom navesti sve dokaze da četnici puna
četiri dana poslije pada nisu se usudili ući na Trebovu.
Nešto
je i zabilježio u svoj rokovnik, a složio se kako je razlog tome bio strah
četnika, ali i njihova želja da izbjegnu otvoreniji sukob. Zbog čega nam je
izlaz svjesno ostavljen, izlaz kroz koji smo mi prošli u zadnji čas. Na
Bistrici smo imali sreće, a ja sam i ponovo ispričao događaj s nanom. I njega,
Šemsu u pero. Teško je tako prosuđivati, ali mi se činilo da osjećam takvu
razliku, diverzanti su prebrojavali sklonjeno i skriveno oružje i municiju, dok
je on prebrojavao žrtve.
Razgovor
nismo sasvim završili, kad shvatih kako je vrijeme za nešto drugo. Šemso je
prilazeći centrali rukom dao znak svima da ušutimo.
-
Šemso je... čujemo li se... imam... imam
izvještaj... može...
-
Samo polako, molim te – sad sam čuo, a i lako
prepoznao - dakako jedinstveni glas Nikole Bilića, kojemu je Šemso izvjesno
kanio odaslati izvještaj, a pošto je to mir u sobi omogućavao.
-
Nema problema, samo reci kad počinješ snimati.
-
Snimamo odmah, nemamo puno vremena. Samo nemoj
žuriti.
-
Četnička bulomenta i danas nastavlja svoj krvavi
pir po slobodnim dijelovima fočanske opštine – do ovog su se mjesta jasno
razaznavale Šemsove riječi, poslije je ubrzao tako da smo ostatak izvještaja
više pratili na osnovu konteksta – pred naletima četničke kame više niko nije
pošteđen, ni žene ni djeca, ni stari i iznemogli. Iz dana u dan naše izviđačke
jedinice nailaze na sve više leševa...
-
Stani, Šemso... Stani! Molim te, malo sporije.
Idemo iz početka.
-
Četnička bulomenta i danas...
Nikola
ga je još par puta prekidao, a on počinjao ispočetka. Za sve je krivio
diverzante, koji su se uistinu ironično smješkali.
- Linije naše odbrane su čvrste i stabilne. Sa
slobodne teritorije opštine Foča, za Radio Bosne i Hercegovine izvještava Šemso
Tucaković! – nekako je izvještaj priveo kraju, poslije čega je tek nastao
smijeh diverzanata.
Upozorio
ih je kako će ih sljedeći put udaljiti iz prostorije, na što su ga oni krenuli
uvjeravati kako bi uvijek bili sasvim tihi ako bi on izvještaj slao mirno.
Izvjesno je to i Šemso znao, ali je jednostavno bio takav.
