Azemina bunar
zamutila.
Govori joj s neba
melajiće:
„Azemina, ne kupi
čeiza, 9. oktobar 1992.
mi
smo tebi čeiz sakupili.
Pet aršina bijela
ćefina,
hladne vode i kabaš
sapuna!“
Drugo jutro se budim sanjajući Vučevo, Zelengoru,
prijelaz preko Bistrice... Budeći se, jedva razlučujući taj dio prošlosti od
toga gdje se trenutno nalazim. Na kraju, ipak, ustajem s osmijehom. Osmijehom
koji gleda prema prošlosti.
Danas očekujem dan
sličan jučerašnjem. Nastavićemo s uređenjem položaja, malo ću popričati sa
svima s kojima se dosad jedva da stigoh pozdraviti, još danas bih trebao trpiti
nevjericu i prigovore svojih Trošnjaa. Istrpiću, sutra bi trebali završiti s
položajem, pa kanim početi i rov kraj Čelika kuće.
Dan je tako počeo,
tiho, kako sam i očekivao. Kopao sam u paru s Fehimom Glibom. Pričali smo, i
učini mi se kako je on s tim namjerno sačekao par dana. Siguran je u moju iskrenost,
ali poslije slijeganja svih emocija, a jako ga je zanimalo sve što se dešavalo
s druge strane Sutjeske. Ponajviše u vezi sudbine njegovih rođaka Muja i Smaja,
mada je pažljivo slušao i sve drugo. Duboko u sebi je vjerovao kako mora
postojati trenutak kada je po njih krenulo naopako, trenutak koji je nekako
trebao i mogao biti drukčije završen.
Pokušavao sam biti
iskren, ali i oprezan. Nisam želio subjektivnošću uticati na zaključke koje će
Fehim izvesti, shvatajući kako se i moja osjećanja spram Mufu ovim pomalo mijenjaju.
Ranjen je, trebalo bi da je sada negdje u nekoj bolnici, kako-tako zbrinut, i u
svakom slučaju živ, dok su Smajo i Mujo Glibo, koji se priključiše onima što se
iznenada odvojiše, ipak gore prošli. Smajo je poginuo, a Mujo je imao još manje
sreće, pao je četnicima živ u ruke.
Fehim se uspijeva
suzdržati od glasnih i brzih komentara, od postavljanja previše potpitanja. Ja
nisam stigao bolje upoznati tu njihovu grupu, ne mogu potvrditi, ali ni
negirati njegov zaključak kako su u pogrešnom trenutku pali pod uticaj nekih
drugih, koji su se i uspjeli dohvatiti slobode, sa svojom istinom, i podjednako
zahvaljivanjem koliko i predbacivanjem sudbini i Bogu...
-
Vratio se Fahro
– nekako nas taman na vrijeme prekide Omer Beširević.
-
Jesi li siguran?
– pitah, pripravan da ispustim lopatu.
-
Eh, budale, što
bih se zajebavo. Ja sad pričo s njim.
-
I, šta kaže?
-
Šta će reći.
Ništa.
-
Kako ništa, a
nana?
-
Kakva nana! –
zaoštri pogled, i mašući rukom kao kad se pokazuje da je nešto bilo, te sasvim
mirno i uvjerljivo dodade – zaklali je četnici!
Gledah ga nekoliko sekundi nijemo, čekajući i
nadajući se kako će promijeniti izraz lica. Zatim ispustih lopatu i zatvorih
oči. Prisjetih se naninog izmorenog, izmrcvaljenog lica, zapitah se kao „pa zar
su imali šta zaklati“, prije nego ponovo otvorih oči i opet se obratih Omeru.
-
Jesu li je makar
ukopali? – to njega upitah, a u sebi zaključujući kako im to, bar, nikako nije
moglo oduzeti puno vremena, odnosno pružiti duže zadovoljstvo.
-
Jesu vraga!
-
Zašto?!?
-
Nisu je našli!
-
Uh! Kako, onda,
znaš da su je četnici zaklali?
-
Nego šta su! Da
je nisu ostavili... Eh!
-
Omere –
uzdahnuh, mahnuh rukom prema njemu i nastavih s izbacivanjem zemlje.
-
Božji čovječe,
ja ti pričam – sad, čak, on pokaziva ljutnju – sve su pretražili, svaki metar,
svaki žbun. Nigdje! Šta misliš, šta je s njom bilo!?
-
Golem je to
prostor, nije moguće pretražiti svaki grm. Ja ne isključujem da nana nije živa,
da je samrla. Nisi je ti vidio... I mi kad smo je vidjeli bila je više mrtva
nego živa. Sad nešto kontam, kao da je Bog držao u životu samo da nam ispriča
kako su ostali na Poljicima stradali. Jadnica, deset dana nije ni jela ni pila,
i naglo se napila vode, usta joj se okrenula. Još joj i mi dadosmo da jede.
-
Hranu su našli!
-
Onu što smo joj
ostavili!? Jah, zadnju je želju podijelila: ispričala što je vidjela, i - sama
se osudila na smrt. Povukla da samre, svjesna da od života više nema ništa.
Nije ona četnicima pala šaka, kao što ni nama nije htjela biti na teretu. Tako
ni Fahru, ako je slučajno još bila živa. Jedino je tom Kavaziću vjerovala!
-
Išo je i on s
Fahrom. On je i dozivo.
-
Pusti to, Omere.
Ni ja, ni bilo ko, nemam pravo da sudim bilo kome. Pa ni Kavaziću. A ako bi već
kome predbacivao, koliko god da je i on kriv, ni mi nismo sasvim nevini. Kad
smo je već našli, nismo je smjeli ostaviti. Morali smo je odmah ponijeti. U
ruksak je mogla stati! Drugo je što, vjerovatno, ne bi ono nevrijeme podnijela.
Poturih lopatu, izađoh iz rova. Vrijeme je bilo
za malo duži odmor, i prilika da i Fehim i Omer i od mene čuju ovaj dio priče.
A negdje pred kraj će nam se pridružiti i Ferid, Omerov brat.
Nije me prekidao, poznao je razliku, osjećaj
poštovanja koji sam unio.
-
Noćas će ponovo
ići – tek je na kraju dodao detalj koji Omer nije stigao pomenuti – otišo je
Fahro odmah Majoru - da traži još ljudi, planira usput i nešto čačkati!
-
To u redu –
sjetno klimnuh glavom – što se nane tiče, fajde više nema.
Misli će mi se do kraja dana još vraćati nani.
Svaki put ću i odmahivati glavom. Negdje duboko je bio novi izvor želje da
drugi put krenem s Fahrom. Koji nije mogao izbiti na površinu, zbog svjesnosti
kako tog drugog puta neće biti. Majora, ipak, dobro poznajem.
Još malo misli držim na nani. Kao da osjećam kako
je vrijeme da tu priču zaključim. Ubjeđujem se ponovo kako je neću i ne smijem
zaboraviti. Moram zapamtiti ili ime ili lik, ali svakako ono što nam je rekla.
Zato i vodim dnevnik, zato ne smijem dozvoliti da doživi sudbinu izgubljenog.
Iako ću svaki put kad ga budem iščitavao razmišljati kako su nas Bog i sudbina
naveli na nju da nam ispriča što je ispričala, ali možda i da joj produžimo
život za koji dan. Što ona nije željela, a mi nismo htjeli.
Tako se priča o nani danas završava. Još ću sutra
kojiput pomisliti na nju, prekosutra jednom ili dvaput...
To je tako. Vremena su takva. A ko zna, možda idu
još gora.
Ja sam za Mufom brinuo, sad mi već postaje drago
što je otišao. A sudbina nane Hankije na nekoliko dana potiskuje sjećanja na
Crnog, Azema, Liku, Seja, i sve prije njih. A i poslije nane, rat je, dolaziće još
drugi. Uvijek ćemo mi, koji još budemo živi, obećavati kako ih nikada nećemo
zaboraviti. Osjećam to u sebi, a isto vidim i na ostaloj trojici. Vidim kako se
Fehim često prisjeti svojih rođaka, a i Omer i Ferid su ovih dana ostali bez
amidže i amidžića, koji su punac i šura mome bratu Mufu, a koje ja jedva da sam
i poznavao. I, tako se sve vrti u krug. Da, dok se taj krug još može pratiti.
Čini mi se da još uvijek stignem pokatkad oči
zatvoriti, i vidjeti sve na okupu kojima sam obećanje nezaborava dao. Stignem
tad i pustiti dva-tri uzdaha. Za njih sve. Premalo. Zasigurno su zaslužili
više. Ali se bojim, shvatajući sve ove ljudske slabosti, da idu vremena u
kojima će naša prisjećanja ličiti gustoj magli u kojoj ćemo razabirati samo one
najbliže. Drugima ćemo pamtiti samo imena, trećima samo lica, biće onih kojima
ćemo zaboraviti i lik i ime, za koje će nas vezivati samo osjećaj da su nekada
bili u našoj blizini. Daj Bože da nas ne izda i taj osjećaj.
Večer je sasvim ličila prethodnoj, ponovo sam bio
jedna od tema u Čelika kući. Ja se nisam pokušavao braniti, želio sam vjerovati
sebi i svom iskrenom kolebanju. Ostali su bili podjeljeni, jedni su me
požurivali da pokupim stvari i sasvim ih napustim, dok su drugi podržavali to
što sam bar noću među njima, opet praveći razliku o odnosu na naše diverzante.
Ovakva priča mi
pred spavanje još jednom misli, kratko vrati nani. Postao sam siguran kako je
nikad više neću živu vidjeti. Razmišljam, mi smo bili zadnje živo što je ona
vidjela, slika koju je ponijela u džennet.
Ovaj osjećaj, došao s viješću da nana nije pronađena,
učini da mi se današnji dan za toliko razlikova od prethodnog. Mada bi mi,
makar trenutno, duši lakše bilo da se potpuno ponovio. Ali i nikako ne želim da
se sutradan isto desi.
put
za Jeleč
