Drugo jutro se budim sanjajući
Vučevo, Zelengoru, prijelaz preko Bistrice... Budeći se, jedva razlučujući taj
dio prošlosti od toga gdje se trenutno nalazim. Na kraju, ipak, ustajem s osmijehom.
Osmijehom koji gleda prema prošlosti.
Danas očekujem dan sličan jučerašnjem.
Nastavićemo s uređenjem položaja, malo ću popričati sa svima s kojima se dosad jedva
da stigoh pozdraviti, još danas bih trebao trpiti nevjericu i prigovore svojih
Trošnjana. Istrpiću, sutra bi trebali završiti s položajem, pa kanim početi i rov
kraj Čelika kuće.
Dan je tako počeo, tiho, kako sam i
očekivao. Kopao sam u paru s Fehimom Glibom. Pričali smo, i učini mi se kako je
on s tim namjerno sačekao par dana. Siguran je u moju iskrenost, ali poslije
slijeganja svih emocija, a jako ga je zanimalo sve što se dešavalo s druge
strane Sutjeske. Ponajviše u vezi sudbine njegovih rođaka Muja i Smaja, mada je
pažljivo slušao i sve drugo. Duboko u sebi je vjerovao kako mora postojati
trenutak kada je po njih krenulo naopako, trenutak koji je nekako trebao i
mogao biti drukčije završen.
Pokušavao sam biti iskren, ali i
oprezan. Nisam želio subjektivnošću uticati na zaključke koje će Fehim izvesti,
shvatajući kako se i moja osjećanja spram Mufu ovim pomalo mijenjaju. Ranjen
je, trebalo bi da je sada negdje u nekoj bolnici, kako-tako zbrinut, i u svakom
slučaju živ, dok su Smajo i Mujo Glibo, koji se priključiše onima što se
iznenada odvojiše, ipak gore prošli. Smajo je poginuo, a Mujo je imao još manje
sreće, pao je četnicima živ u ruke.
Fehim se uspijeva suzdržati od
glasnih i brzih komentara, od postavljanja previše potpitanja. Ja nisam stigao
bolje upoznati tu njihovu grupu, ne mogu potvrditi, ali ni negirati njegov
zaključak kako su u pogrešnom trenutku pali pod uticaj nekih drugih, koji su se
i uspjeli dohvatiti slobode, sa svojom istinom, i podjednako zahvaljivanjem
koliko i predbacivanjem sudbini i Bogu...
-
Vratio se Fahro – nekako nas taman na vrijeme
prekide Omer Beširević.
-
Jesi li siguran? – pitah, pripravan da ispustim
lopatu.
-
Eh, budale, što bih se zajebav'o. Ja sad prič'o s
njim.
-
I, šta kaže?
-
Šta će reći. Ništa.
-
Kako ništa, a nana?
-
Kakva nana! – zaoštri pogled, i mašući rukom kao
kad se pokazuje da je nešto bilo, te sasvim mirno i uvjerljivo dodade – zaklali
je četnici!
Gledah
ga nekoliko sekundi nijemo, čekajući i nadajući se kako će promijeniti izraz
lica. Zatim ispustih lopatu i zatvorih oči. Prisjetih se naninog izmorenog,
izmrcvaljenog lica, zapitah se kao „pa zar su imali šta zaklati“, prije nego
ponovo otvorih oči i opet se obratih Omeru.
-
Jesu li je makar ukopali? – to njega upitah, a u
sebi zaključujući kako im to, bar, nikako nije moglo oduzeti puno vremena,
odnosno pružiti duže zadovoljstvo.
-
Jesu vraga!
-
Zašto?!?
-
Nisu je našli!
-
Uh! Kako, onda, znaš da su je četnici zaklali?
-
Nego šta su! Da je nisu ostavili... Eh!
-
Omere – uzdahnuh, mahnuh rukom prema njemu i
nastavih s izbacivanjem zemlje.
-
Božji čovječe, ja ti pričam – sad, čak, on
pokaziva ljutnju – sve su pretražili, svaki metar, svaki žbun. Nigdje! Šta
misliš, šta je s njom bilo!?
-
Golem je to prostor, nije moguće pretražiti svaki
grm. Ja ne isključujem da nana nije živa, da je samrla. Nisi je ti vidio... I
mi kad smo je vidjeli bila je više mrtva nego živa. Sad nešto kontam, kao da je
Bog držao u životu samo da nam ispriča kako su ostali na Poljicima stradali.
Jadnica, deset dana nije ni jela ni pila, i naglo se napila vode, usta joj se
okrenula. Još joj i mi dadosmo da jede.
-
Hranu su našli!
-
Onu što smo joj ostavili!? Jah, zadnju je želju
podijelila: ispričala što je vidjela, i - sama se osudila na smrt. Povukla da
samre, svjesna da od života više nema ništa. Nije ona četnicima pala šaka, kao
što ni nama nije htjela biti na teretu. Tako ni Fahru, ako je slučajno još bila
živa. Jedino je tom Kavaziću vjerovala!
-
Iš'o je i on s Fahrom. On je i doziv'o.
-
Pusti to, Omere. Ni ja, ni bilo ko, nemam pravo
da sudim bilo kome. Pa ni Kavaziću. A ako bi već kome predbacivao, koliko god
da je i on kriv, ni mi nismo sasvim nevini. Kad smo je već našli, nismo je
smjeli ostaviti. Morali smo je odmah ponijeti. U ruksak je mogla stati! Drugo
je što, vjerovatno, ne bi ono nevrijeme podnijela.
Poturih
lopatu, izađoh iz rova. Vrijeme je bilo za malo duži odmor, i prilika da i
Fehim i Omer i od mene čuju ovaj dio priče. A negdje pred kraj će nam se
pridružiti i Ferid, Omerov brat.
Nije
me prekidao, poznao je razliku, osjećaj poštovanja koji sam unio.
-
Noćas će ponovo ići – tek je na kraju dodao
detalj koji Omer nije stigao pomenuti – otiš'o je Fahro odmah Majoru - da traži
još ljudi, planira usput i nešto čačkati!
-
To u redu – sjetno klimnuh glavom – što se nane
tiče, fajde više nema.
Misli
će mi se do kraja dana još vraćati nani. Svaki put ću i odmahivati glavom.
Negdje duboko je bio novi izvor želje da drugi put krenem s Fahrom. Koji nije
mogao izbiti na površinu, zbog svjesnosti kako tog drugog puta neće biti.
Majora, ipak, dobro poznajem.
Kad
god nanovo misli okrenem ka nani, kao da jača osjećaj kako je vrijeme da tu
priču zaključim. Ubjeđujem se ponovo kako je neću i ne smijem zaboraviti. Moram
zapamtiti ili ime ili lik, ali svakako ono što nam je rekla. Zato i vodim
dnevnik, zato ne smijem dozvoliti da doživi sudbinu Dževadovog. Iako ću svaki
put kad ga budem iščitavao razmišljati kako su nas Bog i sudbina naveli na nju
da nam ispriča što je ispričala, ali možda i da joj produžimo život za koji
dan. Što ona nije željela, a mi nismo htjeli.
Tako
se priča o nani danas završava. Još ću sutra kojiput pomisliti na nju,
prekosutra jednom ili dvaput...
To
je tako. Vremena su takva. A ko zna, možda idu još gora.
***
Surovo
ali realno, moja preostala briga je za Mufom, sad mi već postaje drago što je
otišao. A sudbina nane Hankije na nekoliko dana će da potiskuje sjećanja na
Crnog, Azema, Liku, Seja, i sve prije njih. A i poslije nane, rat je, dolaziće još
drugi. Uvijek ćemo mi, koji još budemo živi, obećavati kako ih nikada nećemo zaboraviti.
Osjećam to u sebi, a isto vidim i na ostaloj trojici. Vidim kako se Fehim često
prisjeti svojih rođaka, a i Omer i Ferid su ovih dana ostali bez amidže i
amidžića, koji su punac i šura mome bratu Mufu, a koje ja jedva da sam i
poznavao. I, tako se sve vrti u krug. Da, dok se taj krug još može pratiti.
Čini
mi se da još uvijek stignem pokatkad oči zatvoriti, i vidjeti sve na okupu
kojima sam obećanje nezaborava dao. Stignem tad i pustiti dva-tri uzdaha. Za
njih sve. Premalo. Zasigurno su zaslužili više.
Ali
se bojim, shvatajući sve ove ljudske slabosti, da idu vremena u kojima će naša
prisjećanja ličiti gustoj magli u kojoj ćemo razabirati samo one najbliže.
Drugima ćemo pamtiti samo imena, trećima samo lica, biće onih kojima ćemo
zaboraviti i lik i ime, za koje će nas vezivati samo osjećaj da su nekada bili
u našoj blizini. Daj Bože da nas ne izda i taj osjećaj.
***
Večer
je sasvim ličila prethodnoj, ponovo sam bio jedna od tema u Čelika kući. Ja se
nisam pokušavao braniti, želio sam vjerovati sebi i svom iskrenom kolebanju.
Ostali su bili podjeljeni, jedni su me požurivali da pokupim stvari i sasvim ih
napustim, dok su drugi podržavali to što sam bar noću među njima, opet praveći
razliku o odnosu na naše diverzante.
Ovakva priča mi pred spavanje još
jednom, kratko misli vrati nani. Siguran sam kako je nikad više neću živu
vidjeti. Razmišljam, mi smo bili posljednje živo što je ona vidjela, slika koju
je ponijela u džennet.
Ovaj
osjećaj, došao s viješću da nana nije pronađena, učini da mi se današnji dan za
toliko razlikova od prethodnog. Mada bi mi, makar trenutno, duši lakše bilo da
se potpuno ponovio. Ali i nikako ne želim da se sutradan isto desi.
