Kolika je vrh Travnika
bojna,
valja bojna Biograda
stojna.
Po njoj šeće bosonoga
Fata,
raspinjala jelek na
prsima.
10. oktobar 1992.
Govori joj Salih
Sarajlija:
„Sapni, Fato, jelek na
prsima,
sapni puce, puknut će
mi srce!“
„Crkni, pukni, Salih
Sarajlija,
crkni, pukni, sapeti
ga neću!“
Probudih se s
idejom. Svakako će radovi na položaju biti gotovi za dva-tri sata, poslije čega
bih uz Sutkovo odobrenje mogao prošetati do Grepka, red je da se upoznam s
novim ljudima u vodu.
Mada sam možda
trebao odustati. Već se na postrojavanju desilo nešto po čemu bi se ovaj dan
trebao pamtiti, dva jutra odlagano čitanje novih postavljenja je konačno se
dogodilo. Najveći broj imenovanja će proći nezapaženo, zapravo je samo jedno
izgledalo bitno. Ono što je prethodnih dana bilo tajna, to više nije, bataljon
Sutjeska je dobio svog drugog komandanta.
Trenutak kad smo
svi još jednom provjerili vlastite intuicije. Moja je zakazala potpuno, bio sam
uvjeren da je Admir Kuljuh čista logika, a samo tiho i stidljivo navijao za Eka
ili Ćasaru. Vrlo sam čudno gledao one koji su najavljivali da će to biti Musa
Bešović. Zbog čega mi se sad oni imaju pravo i podsmijavati.
Ne postaje se svaki dan komandant bataljona! I ne
dešava se često da se svud oko tebe priča o tebi. Svak ima svoj komentar, nešto
reći i za i protiv.
Ja sam imao svoj plan, a on se nije ticao Muse.
Prethodno sam morao pomoći oko završetka položaja. Što, opet, nije moglo proći
a da se pričom Musa ne dotakne.
U jednom smo se Glibo i ja odmah složili. Ma
koliko se danas o komandantu bataljona pričalo, manje će to biti zbog onog koji
dolazi, više zbog onog koji odlazi. Major je tu u blizini, ali nam je bliži
osjećaj kako poslije danas ništa neće biti isto. Može nam biti drago da je
Major na čelu brigade, ali smo previše naviknuti da je među nama!
Pored toga, Glibo je imao još jedan ugao viđenja:
-
Sve u svemu,
nikako im nije fer. Stvarno su pretjerali. Hoće li ostati i jedan Bešović a da
neće biti postavljen na neku dužnost!?
-
Hoće, Oko. On
nije ni komandir odjeljenja.
-
Pusti to, ko da
mu je loše s nama. I to je obična kamuflaža. Važno je da su ga sklonili. Tako
je i sa Smajom, nije nikakav komandir ali je u logistici. Nema nijedan Bešović
da ide na liniju!
-
Išo je Musa.
Zato je i...
-
Nemam ja ništa
protiv Muse. On je fin momak, možda i najbolji od njih. Ali, ovo nigdje nema:
tri kuće Bešovića u Zaostru, a četiri na visokim funkcijama. Major komandant
brigade, Sutko načelnik artiljerije, Pela logistike u bataljonu, sad još i Musa
komandant bataljona. Zašto nisu metli nekog s druge strane? Šta fali Eku, recimo?
-
Ono, ja sam bio
ubijeđen da će Admir biti. Bio je Majorov zamjenik.
-
On i jeste za
načelnika inžinjerije. Oko mina se razumije, to mu niko ne spori. Ali nemoj
misliti da ga raja baš voli. Ipak je on stranac, nego mu je sreća što ga Major
drži.
-
To se slažem.
Ali između Eka i Ćasare ja bih prije Ćasaru za komandanta. On mi je nekako
oštriji, više mi liči na Majora. Čak sam siguran kako bi on bio najbolje
rješenje.
-
Kakav Ćasara.
Neće ti on odgovornosti. Osim toga, još je na Vučevu.
-
To, ne znam. Ali
znam da dobar borac nikako ne znači i dobar komandant. Bojim se da je ovo s
Musom dupla greška. Dobar borac manje, a loš komandant više!?
-
Vidjećemo kakav
će biti. Ja neću dušu unaprijed da griješim, možda je bolje što je on a ne neko
drugi, recimo Ćasara. Možda je naša sreća što još nije otud stigo. Mada, naći
će oni njemu neko mjesto kad dođe. Ma, meni samo smeta ovo pretjerivanje. Evo,
zar je i to logika: Sutko načelnik u brigadi, a ti komandir voda. A svi su
vidjeli kako smo mi gađali a kako vi!
-
Kad smo kod
toga, meni je vod - kapak! Ono što sam za Musu kazao, otprilike važi i za mene.
Nisam ti ni ja bogznakakav komandir!
Glibov i moj razgovor je bio iskren, tih, da nas
je ko slušao jasno bi osjetio našu svjesnost pretjeranog nezamaranja onim na
što niti smo mogli, niti možemo uticati. Uz, naravno, suzdržavanje zbog
činjenice kako su ovo naša trenutna razmišljanja, osjećanja.
A, koliko je Glibo bio više u pravu, shvatio sam
upravo tražeći Sutka. Našao sam ga skupa s Pelom i Musom, te još nekima.
Slavilo se. Stradavao je dio zaliha medicinskog alkohola.
Nastojao sam da me to ne zanima, zadovoljio sam
se što je odobren moj zahtjev da prošetam do Grepka.
Na putu gore, tek sam i o svojoj namjeri dublje
razmišljao. Ne bi čak ni bilo dobro da sam otišao ranije, prije nego su
postavljenja pročitana...
Ovako, bilo je još gore. To mi je sasvim jasno bilo,
u povratku.
Ako su skoro cijeli Dragomilići duž čitavog dana
uglavnom pričali o Musi, to je bar u jednoj bajti na Grepku glavna tema bilo
moje ime! Biće da sam samo na trenutak prekinuo tu priču.
Svakako sam se zadržao kraće nego sam bio
planirao, ali bi jednako bolje bilo da nisam nikako dolazio. Toliko iskazane
neljubaznosti i ljubomore mi nije trebalo. Ako me ne poznaju, ako nisu
strpljivi da me upoznaju, osjetio sam i nešto gore. Neku drugu stranu Grepka, za
koju nisam ni vjerovao da postoji.
Gotovo sam siguran da naš cio bataljon nije
ovamo dobrodošao, odnosno počeo sam shvatati zbog čega nas je Major odvojio.
On je i ta nada da sve ovo neće i predugo trajati, da je samo potrebno vrijeme.
Biće da po koji put dokazuje kako tačno zna šta radi. Sad mogu i o Musi
razmišljati na takav način, da je neko drugi trebao biti komandant bataljona,
Major bi znao ko je to!
Svejedno, gorčina posjete Grepku ostaje. Biće da
sam sam kriv, ali i da makar u jednome nisam pogriješio. Na kraju se i srećan
vraćam, jer sam išao sam!
Sabrao sam se, i požurio kratko izvjestiti Sutka.
Radije, nego da me sam pita. Iako to obično ne činim, ovaj sam put osjećanja
izbio iz svoje priče. Nisam lagao, ali sam istinu zadržao za sebe. Ostali su
znali da sam išao upoznati vod, što sam i uradio.
Pred spavanje mi se raspoloženje malo popravilo,
izostala su podbadanja Trošnjana. Pričalo se o nekim drugim, uglavnom dobro
prošlim, i sasvim manje bitnim stvarima. Sudbina je znala da su me od puta na
Grebak boljeli i noge i glava, duša kako nije poodavno, zato me „šuplja“ baš
liječila!
Za sutrašnji dan sam planirao jedino ne propustiti
doručak. Ostalo - što se desi.
Ja događaje neću izazivati. A ne bih imao ništa
protiv i da mi cijeli dan prođe u šupljiranju!
Brod
na Drini, mjesto stradanja mnogih Bošnjaka (desno Trošanj, dalje Trebova i Zelengora)
