Probudih se s idejom. Svakako će
radovi na položaju biti gotovi za dva-tri sata, poslije čega bih uz Sutkovo
odobrenje mogao prošetati do Grepka, red je da se upoznam s novim ljudima u vodu.
Mada sam možda trebao odustati. Već
se na postrojavanju desilo nešto po čemu bi se ovaj dan trebao pamtiti, dva
jutra odlagano čitanje novih postavljenja je konačno se dogodilo. Najveći broj
imenovanja će proći nezapaženo, zapravo je samo jedno izgledalo bitno.
Ono
što je prethodnih dana bilo tajna, to više nije, bataljon Sutjeska je dobio
svog drugog komandanta.
Trenutak kad smo svi još jednom
provjerili vlastite intuicije. Moja je zakazala potpuno, bio sam uvjeren da je
Admir Kuljuh čista logika, a samo tiho i stidljivo navijao za Eka ili Ćasaru.
Vrlo sam čudno gledao one koji su najavljivali da će to biti Musa Bešović. Zbog
čega mi se sad oni imaju pravo i podsmijavati.
A Musa je imao razlog čašćavati sve
redom. Naravno, da su druga vremena.
Ne
postaje se svaki dan komandant bataljona! I ne dešava se često da se svud oko
tebe priča o tebi. Svak ima svoj komentar, nešto reći i za i protiv.
Ja
sam imao svoj plan, a on se nije ticao Muse. Prethodno sam morao pomoći oko
završetka položaja. Što, opet, nije moglo proći a da se pričom Musa ne dotakne.
U
jednom smo se Glibo i ja odmah složili. Ma koliko se danas o komandantu
bataljona pričalo, manje će to biti zbog onog koji dolazi, više zbog onog koji
odlazi. Major je tu u blizini, ali nam je bliži osjećaj kako poslije danas
ništa neće biti isto. Može nam biti drago da je Major na čelu brigade, ali smo
previše naviknuti da je među nama!
Pored
toga, Glibo je imao još jedan ugao viđenja:
-
Sve u svemu, nikako im nije fer. Stvarno su
pretjerali. Hoće li ostati i jedan Bešović a da neće biti postavljen na neku
dužnost!?
-
Hoće, Ōko. On nije ni komandir odjeljenja.
-
Pusti to, k'o da mu je loše s nama. I to je
obična kamuflaža. Važno je da su ga sklonili. Tako je i sa Smajom, nije nikakav
komandir ali je u logistici. Nema nijedan Bešović da ide na liniju!
-
Iš'o je Musa. Zato je i...
-
Nemam ja ništa protiv Muse. On je fin momak,
možda i najbolji od njih. Ali, ovo nigdje nema: tri kuće Bešovića u Zaostru, a
četiri na visokim funkcijama. Major komandant brigade, Sutko načelnik
artiljerije, Pela logistike u bataljonu, sad još i Musa komandant bataljona.
Zašto nisu metli nekog s druge strane? Šta fali Eku, recimo?
-
Ono, ja sam bio ubijeđen da će Admir biti. Bio je
Majorov zamjenik.
-
On i jeste za načelnika inžinjerije. Oko mina se
razumije, to mu niko ne spori. Ali nemoj misliti da ga raja baš voli. Ipak je
on stranac, nego mu je sreća što ga Major drži.
-
To se slažem. Ali između Eka i Ćasare ja bih
prije Ćasaru za komandanta. On mi je nekako oštriji, više mi liči na Majora.
Čak sam siguran kako bi on bio najbolje rješenje.
-
Kakav Ćasara. Neće ti on odgovornosti. Osim toga,
još je na Vučevu.
-
To, ne znam. Ali znam da dobar borac nikako ne
znači i dobar komandant. Bojim se da je ovo s Musom dupla greška. Dobar borac
manje, a loš komandant više!?
-
Vidjećemo kakav će biti. Ja neću dušu unaprijed
da griješim, možda je bolje što je on a ne neko drugi, recimo Ćasara. Možda je
naša sreća što još nije otud stig'o. Mada, naći će oni njemu neko mjesto kad
dođe. Ma, meni samo smeta to pretjerivanje. Evo, zar je i to logika: Sutko
načelnik u brigadi, a ti komandir voda. A svi su vidjeli kako smo mi gađali a
kako vi!
-
Kad smo kod toga, meni je vod - kapak! Ono što
sam za Musu kazao, otprilike važi i za mene. Nisam ti ni ja bogznakakav
komandir!
Glibov
i moj razgovor je bio iskren, tih, da nas je ko slušao jasno bi osjetio našu
svjesnost pretjeranog nezamaranja onim na što niti smo mogli, niti možemo
uticati. Uz, naravno, suzdržavanje zbog činjenice kako su ovo naša trenutna
razmišljanja, osjećanja.
A,
koliko je Glibo bio više u pravu, shvatio sam upravo tražeći Sutka. Našao sam
ga skupa s Pelom i Musom, te još nekima. Slavilo se. Stradavao je dio zaliha
medicinskog alkohola.
Nastojao
sam da me to ne zanima, zadovoljio sam se što je odobren moj zahtjev da
prošetam do Grepka.
Na
putu gore, tek sam i o svojoj namjeri dublje razmišljao. Ne bi čak ni bilo
dobro da sam otišao ranije, prije nego su postavljenja pročitana...
***
Ovako,
bilo je još gore. To mi je sasvim jasno bilo, u povratku.
Ako
su skoro cijeli Dragomilići duž čitavog dana uglavnom pričali o Musi, to je bar
u jednoj bajti na Grepku glavna tema bilo moje ime! Biće da sam samo na
trenutak prekinuo tu priču.
Svakako
sam se zadržao kraće nego sam bio planirao, ali bi jednako bolje bilo da nisam
nikako dolazio. Toliko iskazane neljubaznosti i ljubomore mi nije trebalo. Ako
me ne poznaju, ako nisu strpljivi da me upoznaju, osjetio sam i nešto gore.
Neku drugu stranu Grepka, za koju nisam ni vjerovao da postoji.
Gotovo
sam siguran da naš cio bataljon nije ovamo dobrodošao, odnosno počeo sam
shvatati zbog čega nas je Major odvojio. On je i ta nada da sve ovo neće i
predugo trajati, da je samo potrebno vrijeme. Biće da po koji put dokazuje kako
tačno zna šta radi. Sad mogu i o Musi razmišljati na takav način, da je neko
drugi trebao biti komandant bataljona, Major bi znao ko je to!
Svejedno,
gorčina posjete Grepku ostaje. Biće da sam sam kriv, ali i da makar u jednome
nisam pogriješio. Na kraju se i srećan vraćam, jer sam išao sam!
Sabrao
sam se, i požurio kratko izvjestiti Sutka. Radije, nego da me sam pita. Iako to
obično ne činim, ovaj put sam osjećanja izbio iz svoje priče. Nisam lagao, ali
sam istinu zadržao za sebe. Ostali su znali da sam išao upoznati vod, što sam i
uradio.
Pred
spavanje mi se raspoloženje malo popravilo, izostala su podbadanja Trošnjana.
Pričalo se o nekim drugim, uglavnom dobro prošlim, i sasvim manje bitnim
stvarima. Sudbina je znala da su me od puta na Grebak boljeli i noge i glava,
duša kako nije poodavno, zato me „šuplja“ baš liječila!
Za
sutrašnji dan sam planirao jedino ne propustiti doručak. Ostalo - šta se desi.
Ja
događaje neću izazivati. A ne bih imao ništa protiv i da mi cijeli dan prođe u
šupljiranju!
