Divojčica lan sijala,
pod gorama, međ' vodama.
Sijući mu govorila:
„Rasti tanak, visok tanak!
Kad bih znala, kad bih
znala
da me hoće mlad prositi,
prela bih mu košuljicu
od pamuka i od svile.
Dala bih joj izatkati
mrvu gušću i od leda. 16. avgust 1992.
S' svilom bih je našivala,
s kiticama navijala!
Kad bih znala, kad bih
znala
da me hoće star prositi,
prela bih mu košuljicu
od hrastove prhke kore.
Dala bih joj izatkati
mrvu gušću i od plota,
s ličinom je našivala,
s trnjem bih je nakitila!“
Za
danas smo dogovorili da nigdje ne idemo, s namjerom da još bolje upoznamo
logor.
Možda
ga nismo cijelog obišli, ali smo dovoljno vidjeli da skoro potpuno popravimo
prve utiske.
Puno
se razlikovao od Trebove, ali je zato odisao nekom svojom ljepotom, ljepotom
koja je počivala na jednostavnošću. Tamo su već postojali osnovni objekti, lako
je bilo dodati što je nedostajalo. Ovdje, koliko možemo biti sigurni u ono što
vidimo, nije bilo ničeg.
Biće
da se, vjerovatno, krenulo s ledine. Onda se počelo s bajtama i šatorima, da bi
se dosta toga pretvorilo u kolibe, barake. Zapravo, s izgradnjom se još nije
stalo. Ako ništa, čisti se i uljepšava okolo, ispred.
Nismo
pobjegli ni od utiska kako smo mi jedini koji zavirujemo u tuđe. Ladu smo
zaboravili, kao i one koji su Duriće i Pekase prvi prihvatili, lijepo nam je
bilo i u ovoj, od običnog najlona, skromnoj i tihoj bajti, još bolje nam može
biti u Marevskoj, jednoj od
najkomotnijih, najčvršćih i najljepših baraka, ali, opet - sasvim
odudaramo od ostalih. Niko od njih to ne čini. Svako je najsretniji,
najrahatniji u onoj koju je sam sebi napravio. A svako je pravio od čeg je i
čime imao, i kako je znao.
Razmjenjivali
smo tako utiske o Grepku, o ovome što smo vidjeli i osjetili, i poklapali su
se. Posve logično, ipak mi se činilo zanimljivim to u šta se ova naša priča
pretvarala.
Srodili
smo se brzo, to je prirodno za vrijeme i situaciju u kojoj smo, svejedno tome
dajemo i prilog više. Ovo nije bila diskusija, zapravo smo se nadopunjavali.
Tako da, kada sam to htio ubilježiti u dnevnik nisam se mogao sjetiti ko je
prvi pomenuo.
Spontano
smo svi bili za to, tek smo se počeli mimoilaziti u nagađanjima hoćemo li moći
zbaviti sve što nam je potrebno za napraviti bajtu, da li ćemo stići, kako će
nas vrijeme služiti, hoće li nam eventualni problemi ubiti volju...
***
Pronašli
smo jedan veći komad najlona, nekome je prestao koristiti, stigao je sebi
stvoriti bolje, a nama bolje nije potrebno. Za alat, postali smo uvjereni u to,
ne bismo trebali brinuti. Vremena, svakako, barem za sad imamo i više nego
dovoljno. Oko volje se, valjda, i najlakše dogovorimo.
Sinoć
smo bili složni da trebamo početi, ostalo smo ostavili današnjem danu.
Okupljeni oko zapikanog najlona još uvijek smo dvojmili između dva sinoćnja
prijedloga.
Kemura
je za to da se ne trebamo previše truditi, možda pođemo prije nego završimo.
Zato je on da, ako i počnemo, gledamo da to bude dovoljno samo da se prenoći,
odnosno da se može, poslije našeg odlaska, lako ukloniti.
Senad
je, prije svega, bio da to uradimo po svaku cijenu. Ali i da ne budemo ni
neozbiljni ni lijeni, da ne pravimo ono što će bitno odudarati od ostatka
logora. Pri tome, još i da prestanemo razmišljati o vremenu, odnosno o tome
koliko ćemo ovdje ostati, kao i šta će s našim objektom biti poslije.
Mi
ostali se nismo uspijevali čvrsto vezivati ni za jedan od prijedloga. Kako se
logorom počela šetati vijest da se Bešovićev dolazak očekuje svakog dana, to
smo počeli postavljati pitanje da ovaj naš postupak ne bude shvaćen kao
reakcija na te vijesti. Jer, bilo je malo i istine u tome kako ne bismo imali
ništa protiv da taj njegov dolazak pričeka koji dan. Bar koliko se tom danu i
radujemo.
U
prilog svemu može ići i to što smo prva dva sata današnjeg dana potrošili u
nastavak započete priče. Kad nam nije žuriti, toliko nam je trebalo da
objasnimo sebi donijetu odluku. Ako ni zbog čega drugog mi bajtu trebamo
napraviti koliko da nešto radimo. Kao i da osjetimo taj dio ljepote boravka
ovdje.
Zaim
je bio taj koji je znao kako da završimo s pričom, predložio je da pođemo u
potragu za sjekirama i krampovima, zatim se damo na posao. Da napravimo bilo
kakvu, svaka će biti bolja od one koju ćemo riječima pokušavati izdjeljati. A
dok je budemo pravili dogovaraćamo se o njenom izgledu, uljepšavajući je koliko
nam vještina, vrijeme, raspoloženje i mašta dopuste.
***
Nekoliko
usječenih kočića, te poprečnih gredica, kao i nađeni najlon, učinili su da smo
za manje od sat vremena bili gotovi. Djelovala je prilično stabilno, malo
uvučena u šumu nije prijetila dnevnom sparinom koja bi se zadržavala do noći.
Iako
smo dio dana potrošili u priči, ostalo nam ga je dovoljno da još danas poradimo
i na njenoj unutrašnjosti. Jedino što smo mogli uraditi je nalomiti što više, i
što sitnijih grančica, kao i mahovine koje je ovuda bilo u izobilju, a što bi
trebalo potrajati dokle i naš boravak.
Time
je i naše useljavanje završeno.
