III - 21 / Riječima se ne gradi

Divojčica lan sijala,

pod gorama, međ' vodama.

Sijući mu govorila:
„Rasti tanak, visok tanak!

Kad bih znala, kad bih znala

da me hoće mlad prositi,

prela bih mu košuljicu

od pamuka i od svile.

Dala bih joj izatkati

mrvu gušću i od leda.                                                     17. avgust 1992.

S' svilom bih je našivala,

s kiticama navijala!

Kad bih znala, kad bih znala

da me hoće star prositi,

prela bih mu košuljicu

od hrastove prhke kore.

Dala bih joj izatkati

mrvu gušću i od plota,

s ličinom je našivala,

s trnjem bih je nakitila!“

Jučer nismo nigdje išli, htjeli smo bolje upoznati logor. Možda ga nismo cijelog obišli, ali smo dovoljno vidjeli da skoro potpuno popravimo prve utiske. Puno se razlikovao od Trebove, ali je zato odisao nekom svojom ljepotom, ljepotom koja je počivala na jednostavnošću. Tamo su već postojali osnovni objekti, lako je bilo dodati što je nedostajalo. Ovdje, koliko možemo biti sigurni u ono što vidimo, nije bilo ničeg.

Biće da se, vjerovatno, krenulo s ledine. Onda se počelo s bajtama i šatorima, da bi se dosta toga pretvorilo u kolibe, barake. Zapravo, s izgradnjom se još nije stalo. Ako ništa, čisti se i uljepšava okolo, ispred.

Nismo pobjegli ni od utiska kako smo mi jedini koji zavirujemo u tuđe. Ladu smo zaboravili, kao i one što su Duriće i Pekase prvi prihvatili, lijepo nam je bilo i u ovoj, od običnog najlona, skromnoj i tihoj bajti, još bolje nam može biti u Marevskoj, jednoj od  najkomotnijih, najčvršćih i najljepših baraka, ali, opet - sasvim odudaramo od ostalih. Niko od njih to ne čini. Svako je najsretniji, najrahatniji u onoj koju je sam sebi napravio. A svako je pravio od čeg je i čime imao, i kako je znao.

Razmjenjivali smo utiske o Grepku, o ovome što smo vidjeli i osjetili, i poklapali su se. Posve logično, ipak mi se činilo zanimljivim to u šta se ova naša priča pretvarala.

Srodili smo se brzo, to je prirodno za vrijeme i situaciju u kojoj smo, svejedno tome dajemo i prilog više. Ovo nije bila diskusija, zapravo smo se nadopunjavali. Tako da, kada sam to htio ubilježiti u dnevnik nisam se mogao sjetiti ko je prvi pomenuo. Spontano smo svi bili za to, tek smo se počeli mimoilaziti u nagađanjima hoćemo li moći zbaviti sve što nam je potrebno za napraviti bajtu, da li ćemo stići, kako će nas vrijeme služiti, hoće li nam eventualni problemi ubiti volju....

                                                        ***

Pronašli smo jedan veći komad najlona, nekome je prestao koristiti, stigao je sebi stvoriti bolje, a nama bolje nije potrebno. Za alat, sigurno, ne bismo trebali brinuti. Vremena, svakako, imamo i više nego dovoljno. Oko volje se, valjda, nekako dogovorimo.

Sinoć smo bili složni da trebamo početi, ostalo smo ostavili današnjem danu. Okupljeni oko zapikanog najlona još uvijek smo dvojmili između dva sinoćna prijedloga.

Kemura je za to da se ne trebamo previše truditi, možda pođemo prije nego završimo, zato je on da, ako i počnemo, gledamo da to bude dovoljno samo da se prenoći, odnosno da se može, poslije našeg odlaska, lahko ukloniti.

Senad je, prije svega, bio da to uradimo po svaku cijenu. Ali, da ne budemo ni neozbiljni ni lijeni, da ne pravimo ono što će bitno odudarati od ostatka logora. Pri tome, još i da prestanemo razmišljati o vremenu, odnosno o tome koliko ćemo ovdje ostati, kao i šta će s našim objektom biti poslije.

Mi ostali se nismo uspijevali čvrsto vezivati ni za jedan od prijedloga. Kako se logorom počela šetati vijest da se Bešovićev dolazak očekuje svakog dana, to smo počeli postavljati pitanje da ovaj naš postupak ne bude shvaćen kao reakcija na te vijesti. Jer, bilo je malo i istine u tome da ne bismo imali ništa protiv da taj njegov dolazak pričeka koji dan. Bar koliko se tom danu i radujemo.

U prilog svemu može ići i to što smo prva dva sata današnjeg dana potrošili u nastavak započete priče. Kad nam nije žuriti, toliko nam je trebalo da objasnimo sebi donijetu odluku. Ako ni zbog čega drugog mi bajtu trebamo napraviti, koliko da nešto radimo. Kao i da osjetimo taj dio ljepote boravka ovdje.

Zaim je bio taj koji je znao kako da završimo s pričom, predložio je da pođemo u potragu za sjekirama i krampovima, zatim se damo na posao. Da napravimo bilo kakvu, svaka će biti bolja od one koju ćemo riječima pokušavati izdjeljati. A dok je budemo pravili dogovaraćamo se o njenom izgledu, uljepšavajući je koliko nam vještina, vrijeme, raspoloženje i mašta dopuste.

                                                    ***

Nekoliko usječenih kočića, te poprečnih gredica, kao i nađeni najlon, učinili su da smo za manje od sat vremena bili gotovi. Djelovala je prilično stabilno, malo uvučena u šumu nije prijetila dnevnom sparinom koja bi se zadržavala do noći. 

Iako smo dio dana potrošili u priči, ostalo nam ga je dovoljno da još danas poradimo i na njenoj unutrašnjosti. Jedino što smo mogli uraditi je nalomiti što više, i što sitnijih grančica, kao i mahovine koje je ovuda bilo u izobilju, a što bi trebalo potrajati dokle i naš boravak. Time je i naše useljavanje završeno.

Bijelo jezero, Zelengora