III - 22 / Uz njegov uzdah išla je i moja suza

Drino vodo, živa žeđo moja;
O moj dragi, živa željo moja,
živom sam te željom poželjela.

Živoj mi je srce ispucalo,
baš k'o zemlja ljeti od sunašca.

Bog će dati, i kiša će pasti.
Zemlja će se sa zemljom sastati,
a ja s tobom nikad dovijeka.

Prije nego provjerim udobnost svoga ležaja, odlučio sam otići do Marevaca i zahvaliti im se na ponuđenoj pomoći. Ali sam promijenio pravac kretanja!

Bio sam iznenađen susretom s još jednim svojim starim jaranom, također poznanikom iz đačkih dana. Iznenađen, jer njega nikako nisam očekivao ovdje vidjeti. Jedine moje informacije o njemu koje sam imao je da se nalazi na Vučevu...

Putevi su nam se presjekli ispod kuhinje, gdje sam ja kanio skrenuti Marevcima, a kuda je on naišao krenuvši na vodu. Ja nisam obraćao pažnju na njega, kao ni na bilo koga drugog u uniformi koga bih sreo, svi su mi bili slični, a mislio sam i da je ovo dana bilo dovoljno da, bar oko kuhinje, sretnem sve koje sam mogao znati.

Kako je on mene poznao nisam razmišljao, svakako mu je bilo lakše nego meni njega, ali sam se dobro zagledao pošto sam čuo da me dozvao imenom.

-          Šefane!? – potvrdio sam mu da je u pravu.

-          Oklen tebe?

-          Čuj „tebe“! Ja ovdje heftu dana, a ti me pitaš odakle ja ovdje. Nego, ti meni reci, oklen tebe!?

-          Oklen mene! – i on se slatko smijao, dok smo se po drugi put grlili.

-          Jah, oklen tebe?

-          Pa, ja sam ti ovdje.

-          Ovdje? Kako, ovdje?

-          U prvom sam vodu prve čete. Ima mjesec dana kako sam se priključio.

-          Ne kontam. Meni je neko prič'o da si na Vučevu!?

-          Bio sam. Onda sam, s konvojima, krenuo ovamo. Kada smo došli dovde, ja odlučio ostati. Sa mnom je jedan Bećirević, Feridov rođak, njega ti ne znaš, zatim i jedan Bostandžić, Minin brat, al' ti ni njeg ne znaš, jedino bi starog Hasiba Džombu mor'o znati, ili da si makar čuo za njega.

-          Dobro, sad mi je jasno kako si ovdje, al' nije i zašto!?

-          Reci mi – nekoliko sekundi koje je prećutao bilo je kao objašnjenje zašto sad preskače ovaj odgovor, a koji će mi se kasnije sam reći – gdje si sad poš'o?

-          Nigdje. Zapravo, htio sam malo do Marevaca, da vidim Dževada Tabučića i Ragiba Muslima.

-          Nisi ih vidio?

-          Jesam, ali se nismo skroz ispričali.

-          Hajde, vidjećeš ih kasnije. Hajde sad sa mnom, moram na vodu, neke majice da operem. Taman da se ispričamo, da mi i nije dosadno.

 

Do vode smo samo malo čavrljali. Tamo sam ga naveo da prvi počne svoju priču.

-          Kad je naše selo stradalo došli smo na Vučevo, priključili se Ćasari. Ne mogu reći da nam je ružno bilo, mislim i da nije pravljena neka razlika između njih i nas, samo se meni nešto drugo tamo nije nikako sviđalo. Slabo se, brate, radi! Ono, bilo je nešto, ali urijetko. Uglavnom se,sada, k'o fol čuvaju nekakve linije, nikako da koknemo kojeg četnika. A meni se mrači pred očima, žedan sam za osvetom!?

-          Osvetom?

-          Ne znaš?

-          Ništa ja ne znam. Koliko sam čuo, na vašoj strani nije puno naroda stradalo!?

-          Kako se gleda!? Tačno je da su oni htjeli sve pobiti... U nekim selima nisu nikog stigli, negdje dvoje-troje, negdje, Boga mi - više. Hum i okolina, pedesetak. Ne znam, jesi li čuo da je i moj brat Akif poginuo!?

 

Uz njegov uzdah išla je i moja suza. Još smo ne sasvim naviknuti na rat, tako da vijest o svakom koga smo poznavali, koja govori da ga više nema, u početku primamo s nevjericom, dok se suza sama otkida. Obavezno, nespremni da bilo šta kažemo.

Šefedin okreće glavu na drugu stranu, vidjevši moju suzu ne želi da je svojima prati. Svako podsjećanje na rahmetli brata izaziva potragu za utjehom koje nema! U samoći je tako, u redu je isplakati se, u društvu treba pokušati izdržati.

Da bi uspio, protrlja jednu majicu nekoliko puta, a onda nastavi:

-          A Suljo mi je zarobljen ranije, još dok su bile barikade. Kren'o u Crnu Goru, jaranu, po duhan. Ufatiše ga, majku im četničku jebem! Taj je doš'o odmah, prič'o nam, i on se mor'o skloniti, samo je vidio da su ga odveli. Ako je njemu vjerovati, Crnogorci! Kaže, niko od domaćih nije bio. Ne znam, nije mu ni vjerovati, a i moguće je. Bivali su oni u napadima na selo. Eto, kod nas su ubili mog Akifa, i Muharema, Hašimovog i Seadovog baba. Nekim selima su najavili, da se sklone... Jebi im mater, ja im nikad nisam vjerov'o, sad pogotovo.

 

Njemu je trebao predah. Izvadio je duhankesu, ponudio i mene.

-          Hvala, to je Fehim im'o običaj.

-          Rekoh, da nisi počeo... Nego, šta je s Fehimom, čuo sam da je vaše selo pravo nadrljalo!?

-          Jašta radi, manje od pola nas je izbjeglo. Zato sam i rek'o da sam čuo kako vi niste puno stradali. Eto, ni ja još ni za koga svog ne znam,nasigurno, da je strad'o. Mislim, još nikom ne mogu rahmet predati. Mada, za baba... dabogda. On i jedan mi rođak su u KPD, ostali svi u „Partizanu“, svi su zarobljeni. Samo smo mi mlađi uspjeli... Čorba, nema ni u zatvoru. A za dvadesetak znamo sigurno da su poginuli... Fehim, srećom, nije ni bio s nama. Znaš da je studir'o, u Sarajevu, tamo se i zatrefio.

-          Slabo ti znaš našeg naroda... Zemiru si znao?

-          Hodžićku?

-          E! I ona je rahmetli. Zaklali su nju, i njenu cijelu porodicu. Šestoro, na jednu krv! Koga još znaš... Onog malog Rikala!? Rikalo Šabana, i njegove su sve pobili... Šahinovići i Šabanovići su svi prešli, nešto je pobijeno u Humu... Jah, znaš šta je bilo s Feridom Bećirevićem?

-          Oklen ću znati!?

-          Jedva ti se izvuk'o. On ti je, budala, noćijevao u kući do zadnjeg. Kad je u njegovom selu bio napad, kad je čuo da puca, oni mu već pred kućom bili! Sami ga je Allah spasio. Sreće, odmah je kren'o zadnjem prozoru. Vidi, već prišli. Nije im'o izbora, tu blizu prozora ima velika žara, ne znaš ti kako je to kod njeg, kao potok, pa ima tu i ruža, trnja, žare... On se bacio, možda ih malo i zbunio, pa niz potok. Pucali su oni za njim, nikad mu neće biti jasno kako ga ni okrznuli nisu! Samo je, vas izgreban stig'o Drini.

-          Stvarno, kako ste prelazili Drinu?

-          Čamcima, ja kako ćemo. Doduše, Ferid nije odmah preš'o. Sakrio se, saček'o noć, poslije je prepliv'o. Ali smo, uglavnom, prelazili čamcima. Najprije prebacivali starije, kasnije hranu i stoku. Sve, od onih koji su htjeli ići. Mi smo se stalno vraćali, ne možeš nikog ostaviti, a ne znaš kako da ga natjeraš. Samo ja sam tri puta iš'o tamo i ovamo! Samo, to je sve počelo pošto su prva sela napadnuta. Prije su mi stradali Akif i Suljo. Znaš kako je bilo, narod se obavij'o oko sela dugo, baš kao da njegovo neće izgoriti. E, kad je sve haman pogorilo, onda se počelo glave spašavati, pa izvlačiti i stoka i ostalo.

-          Jel' iko tako strad'o?

-          Misliš, preko Drine. Ne!

-          A, odakle vam čamci?

-          Odakle!? Kupili! Zezam se, napravili. Kao što ste vi skoro svi imali kakve skije, tako smo i mi imali čamce. Nisu to bili oni pravi, sportski, ali su nam, kao što čuješ, spasili glave!

 

Ovaj dio njegove priče preživljavao sam najsjetnije. Uzdasi koji su mi se sada otimali nisu bili za onim što su oni pretrpjeli, već za onim što mi nismo!

Tek sad u istini o Trošnju vidim i jednu nepročitanu stranicu. Ta stranica je ostala prazna, zato što se i mi nismo potrudili da je ispišemo. Da jesmo, vjerovatno bi ostale bile manje krvave.

Zašto smo, samo jednom, slali ekipu prema selima u dolini Sutjeske? Zašto je Šećin samostalni odlazak ostao jednako neshvaćen od nas kao i od onih kojima je išla? Ako su Nail i Sajo išli u pogrešno vrijeme, je li Šeća išla u pogrešno mjesto...

Uvijek ću tražiti neko opravdanje, bez obzira što ću na kraju opet sve vratiti na teret sudbini. A nešto je i slično u našim pričama, i mi smo pošli poslije napada. Samo, naš je položaj bio takav...

Ali, ako su onostranci mogli preko Drine, nama je preko Maluše moralo biti lakše. Niža je to planina nego što je Drina duboka!

Oni su, makar, bili spremni. Mi se samo, i predugo, spremali. Mogli smo, u prvoj turi prebaciti starije i djecu, pa se vratiti i jedan dan glumiti da smo svi tu, a onda bi, druge noći, sasvim lako...

Brzo zaboli glava - opet se srećem s onim što mi je Dževad otkrio, a što mora biti taj jaz između onoga što se desilo i toga što je moglo a nije bilo. Osjećam pritisak da Šefedina priupitam kako su se oni povezali s Ćasarom. Ne da mi se, kao da moram čekati da mi sam kaže.

Ne znam koliko mi to saznanje može značiti, nismo mi ni imali pravo čekati da neko dođe i pita nas da li nam pomoć treba. Ako je već o tome vođena priča, morali su pobijediti oni koji su bili da se ide. Trebali smo svi znati da je bolje kajati se „što sam“, nego „što nisam“! Svi uzdasi koje puštam, dok o ovome bilo kako razmišljam, uzdasi su onih što se kaju - što nisu.

Teško se s ovim mislima boriti. Tjeralo me što se Šefedin povremeno morao koncentrisati i na pranje veša, a borio sam se puneći to vrijeme stalnim zapitkivanjima o njegovim utiscima o onome što se događa na Grepku.

Ma koliko su jača bila moja razmišljanja, stigao sam zapamtiti i nešto od toga što mi je on pričao. To ga je i privuklo, ovdje je dinamičnije! Posebno je ushićeno pominjao mogućnost skorijeg pokušaja uvezivanja naših jedinica s onim u Goraždu. Vežem to s Redžovom pričom, dodajem kako je zasjeda Đozu Fadilu samo sve odgodila, nikako i sasvim zaustavila, prepoznajem u tome naš boravak ovdje, skoro žalim što nismo stigli u punom sastavu, čini mi se kako bi bili pravi dodatak tom dijelu historije. Nikako mi se ne da povjerovati kako bi se naša pomoć sastojala od dan-dva hodanja obroncima Jahorine, odvlačenja četničke pažnje kako smo to nedavno radili na Trebovoj.

Iznenadio me odgovorom u vezi Fehima Jahića, mada sasvim pojasnio način na koji smo prekjučer završili naš razgovor. Jeste bio jak borac, jedan od najvećih, dok to nije bilo. Previše je teško podnio, skoro da je „pukao“!? O tome je ovdašnja Komanda već pričala, planiraju ga osloboditi, ili bar neko vrijeme odgovoriti. Nagovaraju ga, ubjeđuju, boje se da ne napravi kakvu glupost, još uvijek dvadesetak ljudi ima koji će svugdje poći za njim...

Kratko sam Šefedina „provocirao“ time što je ovdje a ne na Vučevu, najavljujući da će i tamo biti dovoljno „vruće“, aludirajući na njegovu pomenutu želju za osvetom, dodajući ono što nam je Redžo Barlov kazao, a njemu prepuštajući da razmišlja.

Ja se nisam vraćao na stradanje našeg sela, radije sam pričao o doživljenom na Igmanu. Nasmijao sam ga pričom o Bekanu i Munji, okolnostima pod kojima smo Igman napustli naprečac, zaplevši se malo oko izvrdavanja kompletne istine o našem razdvajanju, navodeći ga da vjeruje kako je krivica u onima koji su nam se na Igmanu pridružili, i još kao rezultat njihove želje da svoju planinu što prije zagrle, tako - ne želeći gasiti mogućnost da je u njegovome srcu zaiskrila slična želja.

Mislim da sam dobro primijetio, mada i osjećam kako to neće brzo priznati. Govorilo mi je to što smo, kad je završio s pranjem i cijeđenjem, opet pričali o događajima tamo.

                                               Mazočka planina, pogled s Pliješi