44 Previše smo opušteni

Šećer Mujo, i besjede tvoje,

di aman, aman, di aman, aman hej,

pale su mi na srdašce moje,

di aman, aman, di aman, aman, hej,

na srdašce moje, di aman, aman hej.

Da te meni tvoja majka dade,

ja bih tebi merak učinila.

Dušek bih ti ružom pokapala,

u jastuk bih karanfil metala.

Pokrila te granom miloduha,

da ti ne da po svu noć zaspati.

Od ljepote rumene ružice,

i od mene mlade djevojčice!

    

                             

Jezerce se više ne vidi, ali zato počinjemo osjećati to što je pred nama. Prestajemo misliti na ljepote prirode, slušamo poznati huk. Huk koji prave puške i puškomitraljezi, praćen ritmovima haubičkih, minobacačkih  i ostalih projektila.

Put se peo utabanom stazom, piklić kojeg smo se domogli morao je biti onaj koji su koordinate pokazivale. Sead je očekivao da ću zastati, okrenuti se, hvatiti karte i busole, odmjeravati što on i razumije i ne razumije, no nije se iznenadio da to nisam učinio. S piklića je omaleni puteljak vodio naprijed, i da je predložena osmatračnica gdje drugo pitanje je kako bi se snašli. I ovako nije nam lahko. Jasno nam je da je ovaj puteljak neko nedavno napravio, još jasnije da se nije trudio olakšati nekom sljedećem.

Kao i uvijek u sličnim situacijama, ma koliko čovjek želio biti siguran u sebe, prvo se javlja mala zebnja. Pogled se pruži, traži nešto što bi nadjačalo tu zebnju. Ovaj put je to stijena čiji dio proviruje. Koja nije daleko, što hrabri samo po sebi. Sve ostalo stvara brojna pitanja.

Sead i ja nismo ni riječ progovorili, a deset sekundi gledanja bi dovoljno. Njemu da postavi sva ova pitanja, meni da mu na najbitnija odgovorim. Može biti da je taj neko još uvijek tamo, kao i da nas ne očekuje. Može biti i da nikoga nema, ali da bi mogao doći, opet ne očekujući nas. Nije nemoguće ni da su četnici tu ispod...

Ne znamo imamo li se kome javljati ali se pravimo kao da imamo viška vremena. Ovaj prije nas nije, ali mi sklonimo pokoju granu. Ne radimo to tiho, ne skrivamo se, samo nam je cilj raskrčiti prilaz. Ne radimo to zbog mogućnosti da bi još neko mogao nam se pridružiti, iako vezistu Hama očekujemo, već se oglašavamo a i pravimo odstupnicu, bilo samo zbog opcije da bi se osmatračnici prilazilo i noću, bilo da bi se odavde morali pomjerati mnogo ranije. Zebnja nije sasvim popustila, moramo biti pripravni i na mogućnosti koje ne želimo.

Nekoliko minuta borbe s tišinom koja odudara od onog što se čuje svuda uokolo, sa zebnjom, s mokrim i isprepletenim grančicama, uzanim i prokliskim puteljkom, i konačno se domogosmo tražene stijene. Jedna zebnja smjenjuje drugu. Već smo sigurni da smo sami, ali i na ivici. Uz stijenu se naslanja veliki grmen, okolo kojeg nam je stalno biti na oprezu. Zato, u sekundi se dogovaramo da se prije svega još jednom povratimo do piklića iza, nismo zalud slušali Jakupa kad nam je rekao da ponesemo i sjekiricu.

Sad se bolje vidjelo i mjesto gdje smo skrenuli. Iza je bio fin procjep, tačnije drugi puteljak koji je vodio u podnožje jedne više, sigurnije stijene. Nije ni čudo da nam je sve to zapelo za oči.

Vratili smo se osmatračnici. Oslobodili smo se potpuno zebnji, red je za malo uzbuđenje. Sead zna za moj nemir, strah od visine, uspijeva preuzeti ulogu postavljanja rogonje. Usputno postavlja nova, konkretna pitanja, iz poštovanja više nego zbog same provjere. Uzbuđen je, ne da li ćemo instrument postaviti kako treba već da vidi je li djelotovran koliko sam ga hvalio.

Javili su se mali problemi. Uzalud je pokušavao postaviti tako da oba roga idu u vis, onako kako sam mu pokazivao, kako se njemu i dopadalo. Ipak je sada položaj grmena bitniji od njegovih, naših želja. Jedan rog je morao dobrano saviti.

Vizuelno nije bio zadovoljan, ali jeste funkcionalno. Cijeli pojas koji trebamo pokrivati imamo kao na dlanu.

Vrijeme je da sjednemo, popričamo o onome što smo prethodno pogledima govorili. Ispod nas, sem sada naših minobacačlija nema nikoga. Za iznad ne znamo tačno, ali smo prilično sigurni da je još nekoliko osmatračnica. Vjerovatno naše i još neke brigade, moguće i divizijska. Pješadijske linije bi trebale biti pojasom ispred. Na desnom kraku se čuju i borbe. Od nas dovoljno daleko, zapravo je put kojim smo mi došli i jedini mogući prilaz. Sve sluti da bar nama danas neće biti ružno.

Tek što sam se hvatio motorole, s namjerom da se čujem za početak s Jakupom, pažnju nam privuče tiho dozivanje. S prvim ponavljanjem je otklonjena dilema, mene se doziva.

Krećem nazad, javljam se. I poznajem Miralema Loja. Jasno mi je kako je Major o svemu vodio računa brže i bolje od nas. Neće Hamo izvlačiti žicu odozdo, spušta se s IKM-a.

Preuzimam telefon, kao i jedan kalem, da Sead i ja pružimo žicu do nas, kako bi Miralem što ranije stigao i do Jakupa i Hama.

                                 ***

Skoro sat smo Sead i ja proveli u ne baš, zbog rose najugodnijem izležavanju, kada je telefon prvi put zakurblao. Očekivano, poziv je za Jakupa. Ali će se dakako odnositi i na nas.

Sead je opet prvi uz rogonju. I odmah i mene poziva.

Stigao sam upratiti kako grupa četnika ulazi u jedan šumerak. To je ono što su osmatrači iznad već vidjeli, što je  alarmiralo početak našeg angažovanja.

Slijedi najprije ono što smo i očekivali, što nas i raduje. Pokazujemo četnicima da i mi imamo nešto artiljerije. A shvataju i da smo se potrudili osmatrače postaviti na dobre položaje.

Jeste rano ali se javlja osjećaj kako se tok današnjeg dana ovime počinje mijenjati. Četnici su se ovih dana natrošili raznih projektila, mi ih nemamo toliko ali ponekad kažem da smo i zbog toga precizniji.

Češće sam na položaju, nakon Vučeva ovo je drugi put da ovako jasno navodim vatru, gledam direktne pogotke. Rat je, ratni su osjećaji, znam da je pješadiji i dalje teško ali ja sam željan da ovo traje. Da traje dok četnici ne odustanu od daljnjih napada.

Ne mogu tvrditi da četnici imaju puno gubitaka, opet mi nevjerovatnim dolazi da bi se mogli svi izvući. Barem kada je riječ o ovoj grupi koju smo zakovali u šumerku.

Nije nimalo ugodno ni drugoj, brojnijoj grupi, koja je uočena na sasvim drugom kraju a koja je do sada dosta komotno išla širim prokresom. Komocije ih rješavamo a njima prokres počinje služiti za česta zalijeganja. Prokres koji ubrzo postaje rjeđi, zbog čega sam požurio vjerovati kako će usljed našeg granatiranja i da se povuku. U momentu mi se učinilo da to i rade. Ali im to ne dozvoljava onaj ko ih vodi, ko im naređuje da idu dalje, naprijed.

Ne znam ni o čemu koliko da razmišljam. Ludi, hrabri, pijani, drogirani, ili jednostavno samo predvođeni komandirom karijeristom, činjenica je da izvršavaju svoj zadatak. Ali, odrađujemo i mi svoj.

Grupa je brojna, ali je nije lahko pratiti kroz prokres. Uspijevam hvatati po jednog-dvojicu prilikom zalijeganja. Koji bi se uvijek i podizali.

Nisam htio dopustiti Seadu da i nakratko preuzme navođenje sve dok nisam vidio da jedan od promatranih više ne ustaje...                            

Sasvim smo opušteni. Tako i sumiramo zadnja događanja. Četnici nisu uspjeli probiti naše pješadijske linije, dovukli su pojačanja. Zaustavili smo obje grupe. Ne isključujemo da ih nemaju još, možda na nekom pravcu koji ne vidimo. Ali optimistično je da su prilično uminuli njihovi direktni napadi. Čak i artiljerijom prave duže pauze.

                                 ***

Previše smo opušteni. Ne stižemo se ni začuditi da još artiljerijom nisu potražili naše minobacače...

Sada će uslijediti nešto što nikako nismo očekivali. Vijenac iznad nas je takav da je nemoguće da su zamislili kako su nam tu negdje oruđa. Malo je vjerovatno i da su skontali kako su ispod, a da ovoliko promašuju. Jedino je realno da su se odlučili obračunati baš s našim osmatračima.

Cilj im jesu piklići iznad, ali je i logično da s ponekim podbace. Top ili haubica, svejedno je strašno. Zvuk je jednako jak, blizinu samo osjećamo po količini kamenčića koji nas povremeno obaspu! Govorimo kamenčića, iako među njima sigurno bude i poneki geler.

Neugodno, strašno je. Toliko da nas sve češće pritežu dvije jeze. Prva nad pomisli da je ovima iznad i strašnije, druga da bi nas takav njihov podbačaj mogao i unakaziti.

Zahtjeva za gađanjem već neko vrijeme nema, ne provjeravam je li to takva odluka ili je negdje žica potrgana, ali se još jednom sa Seadom sporazumijevam pogledom. Ona stijena iza pruža više sigurnosti.

                                ***

Koristilo je što smo prilaz prokrčili. Brzo se prebacujemo na sigurnije. Pri pretrčavanju učinilo nam se da čujemo nešto. Smjestivši se pod stijenu, a hvatajući malo prirodne tišine između odjeka četničkih projektila biva nam jasno kako nam se maloprije nije pričinilo. Neko je i upratio naše protrčavanje i sada nam se trčeći i primiče.

Dilema prošla, iznenađenje nastalo. Bio je to lično Major, kojega je sustizao njegov trenutni pratilac Zijo Kovačević.

Jasna je njihova žurba ali se ponašam kao da nije tako, posebno kada su nam se pridružili za stijenom. Pri čemu se Major pozdravio klimanjem glavom, dok je Zijo progovorio nekoliko riječi.

Dok sam ja smišljao kako da objasnim to da se nalazim tu a ne na osmatračnici, položaju ili gdje već, Major je jednako šutio.

-       A, misliš da je ovdje sasvim bezbijedno? – nakon nekih pet minuta Major me iznenadi pitanjem.

-       Jeste. Sto posto – nisam morao biti naročito spreman na ovakav odgovor – dok nas tuku iz Turova. Ako okrenu iz Tojšića, e onda ga možemo najebati!

Kontao sam da će uslijediti nastavak razgovora, no na moje novo iznenađenje Major je samo desetak sekundi razmišljao o tome šta sam mu rekao. Nakon čega je, ponovo bez riječi, pojurio putem naniže.

Zijo, Sead i ja razmijenismo poglede. A nakon što Zijo reče ono simpatično „teško meni sa njim“ pojasni nam cijelu situaciju.

Nekoliko projektila je palo u blizinu mjesta gdje su oni bili na osmatračnici, a kako je naš neustrašivi major poznat po tome da ga jedino neprijateljska artiljerija brine i plaši to je odlučio čimprije se dočepati sigurnog skloništa. Na momenat je pomislio kako je ova stijena taj prirode dar, ali kako ga ja neoprezno razuvjerih to je nastavio s prvotnim nijetom.

Vrijeme je da Sead i ja nastavimo svoj razgovor šutnjom, pogledima. Zijo je znao šta mu je činit, iako se osjećalo kako mu se to baš i ne dopada. Više zbog takvog raspoloženja, manje u nadi da može očekivati pozitivan dogovor, pitao je hoćemo li i mi za njima. Rekao sam da nećemo i ostao bez vremena da mu pojansim. Zijo je jurio naniže, ostavljajući me da se pravdam sebi i Seadu. Neoprezan sam bio u razgovoru s Majorom izazvavši nesporazum, Tojšiće sam pomenuo više kao mogućnost, manje kao stvarnu opciju.

Osim toga red je da se prvo javimo Jakupu. Što ćemo učiniti nakon što četnici pomisle da su osmatračnicu neutralisali. Možda i najbitnije, pod ovom stijenom nam se ništa ne može desiti što ne bi moglo i putem naniže.

                                 ***

Nakon što će se završiti sve u vezi ovih borbenih djejstava, odnosno kada se Sedo i ja se vratimo našem glavnom položaju saznaćemo i za nastatak ove dogodovštine, koju ćemo vjerovatno dugo prepričavati kao jednu od simpatičnijih anegdota vezanih za najboljeg među nama.

Naše sklonište na tome položaju bilo je i krajnji Majorov cilj. A kako je u međuvremenu i to područje zasipano artiljerijskim projektilima čim je dolje stigao ušao je unutra i našao mjesto u zadnjem kraju.

Nakon što je par minuta zaustavljao dah, odmarao se, porazmisli i o tome da li mu najskrovitije mjesto u skloništu daje dovoljnu sigurnost. Nije mu promaklo da je Latif Kršo, koji sjeđaše prvi do ulaza, za dodatno osiguranje od mogućih gelera uzeo iskoristiti jedan upotrijebljeni sanduk od mina, štitivši njime lice.

-       Vidi ti, bitange... Daj mi taj sanduk – Major mu se obrati naređujućim tonom – gledaj samo, on bi svoju guzicu spasio a jebe mu se za komandanta!

upotrijebljeni sanduk od mine znao je dobiti novu svrhu