Lijepa je Đulsuma
djevojka,
al uzalud Đulsina
ljepota.
Đuslina su vrata kraj
sokaka,
glava joj je vazda na
pendžeru.
13. septembar 1993.
Ko goj prođe, očima je
šarne,
il'se kahne, il joj
namigne.
Il joj neki išaret
predadne,
da ga čeka noću na
sokaku!
Vrijeme navikavanja je iza, ono povratka se
uveliko primiče. Vakat je i utiske sabirati.
Bilo je lijepo, ljepše nije moglo biti, taman da
se čovjek strese pri pomisli koliko ga sada čeka drukčijih dana, prije nove
prilike za par ovakvih.
Grad je takav da sam ga upoznao prvim obilaskom.
Drugi put je ruta kretanja morala biti ista, s tim da sam se tada zadržao neko
vrijeme na dva mjesta. Jedno je blizina čuvenog partizanskog mosta, gdje
ponajduže razmišljah o tome kako se historije smjenjuju, novije potiskuju
stare. Zadržao sam i na Koloniji, opet ne u dugoj priči s narodom gore, već
ispod, u pokušajima da Jablanice vidim više nego je ima.
Ono što Jablanicu čini sadašnjom ni odakle se
očima ne da sagledati. Visoko, a pogotovo Zenica, za nju su velegradi, ali je
ovdje više života. Onog najtežeg, ratnog, ali i u takvim uslovima punog.
Vojske ima, ali je odvojena, u kasarnama ili na
linijama. Što daje sigurnost narodu, koji onda Jablanici daje ovaj život.
Prisjećam se ovih noći s ljudima koji su tu, prisjetio sam se i Bešovićevih
riječi kako dobrog borca treba sedam drugih da opslužuje, shvatam ulogu i grada
i tih ljudi, od kojih se ja razlikujem trenutno što dane provodim kao da im je jedina
uloga da uvezuju noći.
Ne viđajući još sebi sličnih počinjem si tovariti
breme parazita. Na momenat pomislih koliko bih se bolje osjećao kada bih i ja
danom radio nešto korisno, ili kada bih nakon sedam, ili deset dana položaja
došao tu dan-dva...
Prekorih se zbog ovakvih misli, te se dadoh
traženju načina za pametnijim korištenjem dana koji su takvi kakvi su, ali koji
još traju.
***
Sjetih se momčića, kojeg više viđah nego što stigoh popričati s njim,
a od tih nekoliko koje smo uspjeli prebiti, jedino pamtih da mi je rekao kako
je muzej ljepši noću, zbog čega sam jučer to vrijeme proveo uz most.
Inače mi je Samir Mahmutović zadjelovao kao
najpogodniji za pojedinačno druženje.
Po dogovorenom je bio u sobici. Ponudio me je
cigaretom, koju nisam odbio. Iako od dolaska ovdje ništa drugo sem duhana nisam
pušio, to nije bio razlog. Jednostavno sam htio što prije da razmijenimo
povjerenja.
Prije nego ugasismo cigarete, on dokaza da je
povjerljiv. Prizna mi da je dvije godine stariji, da se toga dosjetila njegova
majka kada su kretali iz Modriče. Malo me začudi što ovdje gledam još jednog
sjevernjaka, ali mi bi važnije da čujem ostatak priče vezane za njegove godine.
To pogrešno, mlađe godište je unešeno na izbjeglički karton, što je trenutno i
jedini dokument koji uza se ima. Za sada ga niko ne provjerava, sve racije ga
obilaze.
U njegovim očima sam sem iskrenosti uviđao i žal
što je to tako. Kako mu prave godine i nalažu on se već osjeća spremnim nositi
pušku, a nije siguran da rat neće potrajati duže od dvije godine, kada će ga to
i ovako čekati. A ono čega je svjestan je da je rat svakome, da granate padaju
i po Jablanici, da se i tako može poginuti. Jeste da se ovdje tako poginuli još
poimenice pominju, ali...
Meni su njegove prave godine bile bitne zbog toga
da ću mu lakše posvetiti nešto više vremena, za ovo dok sam ovdje.
Druženje nastavljamo najavljenom šetnjom. Do
muzeja smo razmijenili one riječi kojima se bolje upoznaje, te ja saznah da je
njegovo zadržavanje u Jablanici identično Fudovom.
Pred muzejom smo izabrali jednu od stepenastih
klupa, u njenom jednom ćošku, gdje ćemo nastaviti naš tihi razgovor, te uživati
u laganom lutanju pogledima niz grupe djevojčica i dečkića, te i priličnog
broja djevojaka, a koji su ovdje iz istih razloga kao mi.
Ostaćemo puna tri sata. Nekoliko puta ćemo
ustajati, da bi se pozdravili i upitali s nekima s kojima se Samir već znao. O
svima je stigao reći po riječ-dvije. A meni je bilo neobično da toliko ljudi
upoznajem na osnovu mišljenja nekoga koga, također tek trebam upoznati.
Ne znam zašto, ali mi bi drago kada među svim tim
šetačima i ja poznah jednog momčića. Imena se nisam mogao sjetiti, ali sam znao
da je od Miljevine, ili iz Mrežice ili s Izbišna.
Vraćam se onome što Samir priča. Za nekoliko
djevojaka je rekao da su nam iz komšiluka, iz baraka ili kina, ili privatnih
smještaja u blizini.
On je pričao, a ja sam slušao. Uzdahnuo bih,
priznao da mu nimalo nije lahko za odlučiti se. Umjesto toga, predbacih mu da
je sad mahana ono što mu u kartonu piše. Osmijehnuo se, dobacivši kako mu je
prednost što je i tako, skoro bez konkurencije.
A ja? Počeo sam s brojanjem. Ovdje sam još pet
dana, a onda u Voljevac, preko Kruščice. Premalo sam ovdje da bih još i o tome
razmišljao. Čak, i za utjehu od noć-dvije. Mada, nikad se ne zna...
Potjeran takvim mislima, branim se na način da
Samiru ispričam o prvoj polovini svoga doputovanja.
-
Vidiš, naviko
sam se ja već i na to da Mufo Feridu zove snajkom – završio sam ovako – i da se
ona ne buni zbog toga, ali ja sam ti, kada je to u pitanju, baš karakter.
Zijadi sam obećao, i slagati neću. Tek pošto vidim hoće li sa njom ići, ako
opet nekad budem dolazio...
Osmijehnuo se upitno, ostavljajući meni da
nagađam je li mi vjeruje ili ne. Ne znam, ali se pričom vratio na stari tok.
Možda se i predugo zadržasmo, te tako spazih i
jednu djevojku, kojoj moradoh posvetiti nekoliko sekundi razmišljanja. Možda je
utjecalo i to što o njoj Samir ne reče ni riječ više od imena.
-
A, ko bi ova? –
ne željeh ostati uskraćen za taj odgovor.
-
Koja?
-
Pa, Amela!
-
Zaboravi – prelomi,
uz osmijeh, drukčiji od svih koje dosad viđah kod njega, kao da jedino ovdje
pazi šta će reći – ona je od Krečinića, odavde iz Jablanice. Ima malo otkačenog
brata. A i babo joj je. Svi su. Ima i dvije sestre. Još su male, al već i one liče
na baba...
Predstavio je Samir poslije još nekoliko djevojaka,
ali sam ja svaki put misli vraćao Ameli. Zapamtio sam joj lik, a javlja se i želja
da ću je još koji put vidjeti.
Kada smo konačno se vraćali, u prolazu prije
kina, odmah mi se posreći. Na blagoj svjetlosti se njena vižljasta figura još bolje
isrctrtavala...
Do baraka sam naveo Samira da kaže par riječi o
Amelinom bratu. Kojeg on škrto predstavi, rekavši samo da mu je nadimak - Čoko.
Pomenu i nekoliko njegovih nestašluka, koji se meni doimaše čak i simpatičnim.
Prije nego ću zaspati, misli tako i usmjerih. Zijada
me čeka, pa ako već ne mogu s Amelom, mogu se bar združiti s Čokom. Nekad poslije,
šta bude.
Jablanica,
srušeni most
