Pašihana, imaš li jarana?
„Mlado momče, ko je bez jarana?
„Mlado momče, ko je bez jarana?
Imam, mlada, četiri jarana,
kad mi dođu svašta mi donesu.
11. septembar 1993.
Jedan nosi svilena pojasa,
drugi nosi srmajli jeleče.
Treći nosi od zlata košulju,
a četvrti fesče s dukatima.
Nek donose, neka se ponose,
Umihana ode za drugoga!“
Poslije i treće iste noći u Jablanici, konačno se
nakanih da malo prošetam, upoznam grad. Uvjerio sam se kako je Mufo bio blizu
istine kada mi je rekao, naravno ne u Fifinom prsisutvu, da tu i nemam bogzna
šta vidjeti. Tada mi je Jablanicu i opisao kao gradić iz dva dijela, s dvije
glavne ulice, onom što spaja Konjic i Mostar, odnosno drugom što Jablanicu veže
s Prozorom. Završio je rečenicom kako ni broj sporednih ulica nije mnogo veći.
Da bih vidio sve znamenitosti Jablanice potrebno
je tek sahatak vremena. Kroz prolazak zgrade, prve do kina, ravno sam izbio
pred jedini hotel. Malo u produžetku je nogometni stadion, iza kojeg je muzej.
Vratio sam se skoro do hotela, skrenuo lijevo kako bi prošao kraj par
zatvorenih kafića, te kasnije uz neuobičajeno duge stepenice izašao na
Koloniju. Gore je smješten veliki izbjeglički kamp, tu je i objekat koji danas
služi kao centralno skladište humanitarne pomoći, objekat koji je pod
ingirencijom Ramiza Salihovića. Pored je i poveće polje, za koje sam već
upoznat kako se sije tek od ove godine.
Tu je i bolnica, pored koje sam samo prošao. Kao
što sam samo bacio pogled prema kampu koji se nalazi uz Ramu.
Zadržao sam se malo u ovom kampu na Koloniji, jer
sam već znao da su tu neke od porodica mojih saboraca. Baš zato je i moj
boravak izazvao svu pažnju, a posebno što se Keči nisu zadržali.
Sjedio sam u sobi porodice Ramiza Lepira, babovog
mi šure, koji je ljetos poginuo na Grepku. Bilo je suza, ali mnogo ne
pričasmo o tome. Stalno su ulazili drugi, novi, pitali za svoje. Dolazile su
majke, žene, ali i sestre, kćerke...
Osjetih ovdje i tu drugu, jednako tešku stranu
izbjegličkog života. Slično je gdje god je naših, ali sam ja prvi put u takvoj
poziciji, da objašnjavam i znanima i neznanima, i što znam i što ne znam.
Obećao sam za dan-dva još jednom doći, malo duže
posjesti, a sad se pravdah time da Mufu nisam ni rekao gdje ću.
Zapravo sam bio nespreman, a i žurio sam obaviti
nešto što već dva dana odlagah, koje se ticalo nečeg što mi je Mufo pominjao
još prvu noć. Njegovo prijateljsvto s ljudima iz Crvenog krsta, sem ovakvog
angažovanja imalo je još značajniju ulogu. Kroz poruke je uspio stupiti u
kontakt s većinom naše famelije. Sve primljene poruke uredno čuva, pa je ovo
prilika da ih polahko iščitam.
U tišini Mufove sobice, dajem se na posao. Sreća
je da su poruke kratke, pa ni suze ljevane nad njima ne bijahoše duže. Šteta je
pa su sve cenzurisane, pa se neke stvari ne daju saznati.
Crnom olovkom su precrtavana sva imena, kao i
riječi koje se odnose na rat. Mufo je znao proceduru, upozoravao, ali opet
gotovo da nije bilo poruke koja nije sadržavala nešto što je podleglo cenzuri.
Bilo je i ne toliko bitnih, stvari koje su se dale doslutiti, ali i toga da su
zatamnjivani cijeli pasusi. Također, na mnoga podrazumijevajuća pitanja se nije
smjelo ni odgovarati, prosto jer je cenzura praktikovana i u suprotnom smjeru.
Najviše poruka je došlo iz Turske, iz
Kirklarelija, tog nekog gradića u kojem je napravljen svebosanski izbjeglički
kamp. Osnovno je da su naši još tamo, svi koji su došli, da su svi dobro i
zdravo. Potvrđeno je da su se amidžini odvojili, ali da su Makedoniju davno
napustili, te su sada u Njemačkoj. I s njima je Mufo ostvario kontakt.
Malo mi bi čudnim da je razmijenio poruke i sa
Sarajevom. Prema informacijama otud, i tamo su svi koje znamo dobro, iako i na
tim porukama ima zatamnjenih rečenica.
Međutim, od svih mene je posebno dirnuo Mufov
ostvareni kontakt s bratom od strine nam. Ekrem Pekas je rat dočekao u Stocu,
gdje je malo pred rat dočekao penziju kao komandir Stanice policije. Izbjeglice
koje su ovuda prošle iz Stoca, među kojima je bilo i nekoliko bivših logoraša,
svjedočile su o njegovom zarobljavanju, boravku u zloglasnom logoru „Dretelj“,
te strašnom mučenju kojem je podvrgavan. Naravno, Mufo porukama nije doznao u
kakvom je sada stanju, ali je saznao da je na slobodi, odnosno sada u
Danskoj...
Razmišljajući o svim pročitanim porukama,
preživljavajući dio onoga što je i Mufo kada ih je dobijao, u prvom trenutku
kada odlučih odmoriti malo svoje osjećaje, prisjetih se jedne Mufove rečenice
od onda kada mi je pomenuo ove poruke. Sada razumijem i svoju današnju posjetu Koloniji,
a onda mi je skoro nestvarno zazvučala njegova konstatacija da je, za ovo
vremena - najmanje informcija imao o meni!? Tačnije, dva puta je čak čuo i da
sam poginuo!
Zadnji je s vijestima dolazio Fehim Glibo, pred
ofanzivu na Grebak i Igman. Ubrzo je njega racija pokupila, a domalo su ponovo
„vijesti“ o meni počele stizati. Sad Mufo i nije toliko vjerovao, svejedno mu
noći bijahoše ispresijecivane.
Posebno je zabrinuto dočekao sami kraj ofanzive.
Bunilo ga je što je radio javio da je Igman odbranjen, a što otuda ne bi nikoga
da dolazi. Žene su pominjale mnogo izginulih, ranjenih, a kao jedinicu su nas
gurale u Sarajevo, Zenicu, Travnik, čak i na Zelengoru. Jedino jedno je znao,
bili smo nedostupni za Crveni krst. Njihove se poruke ne raznose po ratištima!
Zato je skovao onu svoju „Kada se jednom ponovo sastanemo...“
Zato se sada prema meni, ovdje svi odnose kao da
ja odavde nikuda neću...
***
Složih one poruke, obrazi rumeni i vlažni, srce i
sretno i tužno, duša i puna i prazna, u glavi zbrka... Poželim Vakuf i
Voljevac, poželim da razmišljam o četnicima ili ustašama, o borbi, a ne o
tugovanju zbog razdvojenosti famelije. Nekako mi je tada lakše.
Da, dva sam dana mozak samo odmarao. Odmorio se.
Lijepo mi bilo, prve noći Rokša i Fifa, druge Salihović, treće Fadil Makaš,
koji se sinoć konačno pojavio. Također s dvije flaše loze, poslije čega se Fifi
odmah ote kako sam ja „baš nafakali“, a bilo ih - stalo s akšamlucima.
Ako jesam, onda imam pravo poželjeti jednu noć
bez toga, nema mozgu mira dok se i noću ne „opruži“.
Pružajući mozak, nešto mu iznutra govori da sam porodicu
morao ostaviti, a da saborce ne bih trebao.
Jablanica,
Kolonija i iza Pisvir
