Vrbas voda na valove
dođe,
nit od kiše nit od
bijela snijega.
Već od suza
skopljanskih momaka,
jer ih neće lijepe
djevojke.
2. septembar 1993.
Jer ih neće lijepe
djevojke;
Neće gore, vole ostat
dole!
Od Mehmeda nema slađeg
meda,
od Alije šećer
gurabije,
od Osmana slađega
bostana!
Sajova tableta mi je dala malo sna, ali kao ni
drugima nije mogla dati mira.
Dvije dženaze, a treća još čeka. I mnogo, previše
pitanja. Sva bole. I ona u nama, i ona oko nas.
Može li postojati nada da je Mido samo zarobljen?
Može li postojati vjera da ga niko nije vidio pogođenog!? Ko zna, čovjek je
takvo biće koje osjeti bol, zna za tugu, ali ne bježi ni od nade i vjere...
Ispratili smo Šefu i Dževada na onaj pravedniji
svijet. Svijet u kojem će mjesta biti i za Mida, i u kojem mu se nikada neće
dogoditi što mu se na ovome dogodilo...
Bole riječi kojima su ispraćeni. Nismo mogli
pomenuti veliku pobjedu, nisu doživjeli da opet čuju kako je sve propalo zbog
nekih drugih.
Nismo spremni ni obećati da ćemo odmah nastaviti
dalje, gdje skupa stadosmo. Informacije i iz Konjica i Mostara su takve, samo
smo mi...
A, htjedoše već kroz dva dana da se pokuša
ponovo. Kao, ono je bio neki nesporazum, a sada će biti sve u redu.
Poštujemo mi želje drugih, ali poštujemo i svoje
žrtve. Poštujemo, i na način da se trudimo izbjeći nove.
Ćuza je tražio odgodu. Jednom je onako moglo,
drugi put je na isti način nemoguće. Trebalo bi sačekati par dana...
***
Nismo ni navikli da se sporazumijevamo s višom
Komandom. Išli su ostali, morali smo i mi.
Krenula je otprilike ista ekipa. Ali, sasvim
drukčije. Angažovano je novih ljudi, umjesto poginulih i ranjenih. Ne mogu reći
da su ih zamijenili. Niko nikoga ne može zamijeniti.
I naše je učešće vraćeno na staru ulogu, ovaj put
nas Ibragina koliba neće vidjeti. Bilo je nesporazuma, bataljon je odbijao
učešće u reprizi, tražio i novo vrijeme, i odmor, i odgovornost, Šeks je
podržavao sve to, ali nakon što se još jednom odradi. Ili, pokuša. Ćuza je u
željama da se nove uzaludne žrtve izbjegavaju
izgledao nepokolebljiv. Za razliku od prošlog puta, sada sam se njemu
priklonio.
Nije me Šeks ni nagovarao. Ne znam, nisam slutio
kako ćemo se ponašati. Znao sam, osjećao to. I držao da je tako ispravno...
A izgledalo je da sam se prevario. Krenulo je
prema dogovorenom. Po cijelom frontu. Tako i na našem pravcu.
Prisjećam se onog jutra, kako je kratko trajalo.
I gdje se jeste, i gdje nije uzelo. Sada je samo početak izgledao i bolji. Više
je grmilo, i dugo trajalo. Predugo. Čim nije na vrijeme, neće ni u ostatku dana
biti gotovo.
Rekao bih, najveća razlika, dodao i sasvim
očekivano, bila je u tome što je sada i kod nas „zapinjalo“. Čak je Ćuza tražio
i podršku artiljerije.
Tukli smo po Crnom vrhu u par navrata, s položaja iznad Voljevca. A
prestali smo kada je Ćuza potvrdio da se povlači...
Tu sam vijest očekivao, zanimala me još jedna. U
druge vjerujem koliko me i zanimaju. Može biti da je Šeks sa svojima ponovo bio
uspio, da su ozbiljnije navalili i drugi, i sada ide povlačenje svih. Naših, s
onom viješću koja me je još jedino zanimala.
Nismo imali gubitaka. Tome se nema šta dodati.
Vijesti sa šireg fronta, sada su nama sporedne.
Zanimljivo mi jeste, ali me ni to nije začudilo, ni Fahro ovaj put nije uspio
ništa odraditi. Pri čemu, ni on nije imao gubitaka.
Povoljne vijesti stizale su s Konjičkog i
Mostarskog ratišta. S početka sam sumnjao u njihovu istinitost.
Bilo mi je krivo. Vukao sam sam sebi živce, pitao
se jesmo li, ipak, mogli još i ovaj put istrpiti...
***
Olabavio sam živce. Nakon odličnih vijesti iz
Hercegovine, počinju dolaziti strašne. Pominju se desetine poginulih. S
popratnom pričom, koja nama nije novost.
Frontom se napadalo, nekoliko diverzantskih grupa
ubačeno u dubinu. Prvi su bilježili uspjehe, nakon čega su i drugi startali. A
onda, drugi dan slijede povlačenja. Gdje svima nije moglo biti isto.
Nemamo puno informacija odozdo, ali i bez njih
nam je jasno čijih je većina od pomenutih gubitaka.
Ne bi se nas trebalo povezivati s tim dolje, ali
nismo mi toliko davno s Proskoka! Ako, barem sada nismo dva puta prevareni. A
šta će se sve pričati, od toga nam je manje važnije.
Neka se bude više govorilo o ovoj drugoj akciji,
i neka se ona ocijeni sjajno započetom. Neka joj se nakalemi da je propala
isključivo zbog toga što nije praćena na našem pravcu. I neka ta krivica bude
nejednako dijeljena, s glavnim teretom na našem bataljonu.
Znam da se Ćuza može pravdati, upozoravao je da
se dva puta Crni vrh ne može uzeti na isti način. Isto tako, čini mi se da znam
kako je svjestan, svjesniji od mene da su dometi tog pravdanja kratki. Da ne
dosežu dalje od papira, na kojem bude pisao izvještaj, a koji će jednoga dana
biti arhiva, dok će priče pominjati samo ovaj drugi dio.
Neka bude! Tako ću i ja da ubilježim u dnevnik.
Ovaj su put drugi uspjeli, a mi zakazali. Neka svako sam prosuđuje jesmo li mi
i ovaj put mogli, odnosno zašto drugi nisu prije par dana.
Postoji još jedno pitanje, koje se samo nameće.
Hoće li biti i trećeg puta?
Trebao bi biti. Samo, treba i da sačeka. Kao što
je i drugi trebao pričekati. Nije se moralo krenuti onako naglo, kao da prvog
pokušaja nije ni bilo.
Ćuza nije poslušan, a sada će ovi odozdo tražiti
predah.
Poslije dva vezana neuspjeha, normalno je
očekivati i nešto dužu pauzu.
Moj osjećaj kazuje kako bi mogla potrajati do
povratka zadnje grupe s dopusta, odnosno do polaska nove. A slutim i da će broj biti
još ograničeniji. Bez obzira na to, u meni se javlja neka silna želja da se
probam kako ugurati na taj spisak.
Odmor mi je itekako potreban, po nečemu me i
sljeduje. Još samo da se odlučim kamo bih!?
put
Voljevac-Privor, akšam i crveno nebo
