Okreni se niz
đul-bašču,
na vrelo kad pođeš.
Okreni se, nasmij mi
se,
medna usta, crne oči,
Zumro moja.
29/30. avgust 1993.
Okreni se, pogledaj
me,
ne ljuti se na me.
Okreni se, pogledaj
me,
medna usta, crne oči,
Zumro moja.
A sa vrela kad se
vratiš,
ja ću te čekati.
Kraj đuguma, da ti
ljubim
medna usta, crne oči,
Zumro moja.
Mislim da sam ja bio uspio zaspati. Dok me nije
trglo naglo otvaranje vrata spavaone.
Upalilo se svjetlo.
Pri svjetlu nije bilo teško prepoznati lice
Admira Pača Čopa. A izraz njegovog lica je u potpunosti odražavao razloge
njegovog naglog ulaska.
-
Je li ko vidio
Mida Muslića!? – što će riječima samo potvrditi.
Od nas koji smo stigli malo utrnuti u san, koje
nije probudilo otvaranje vrata, ovakvo Čopovo pitanje jeste. A oni što su bili
budni, već su mogli razabirati da će biti uzaludno čekati da neko da potvrdan
odgovor.
-
Nema Mida – Čop
je još jednom ponovio, te ostavljajući otvorena vrata produžio do druge
spavaone.
Za to sam vrijeme ja potpuno budan. Stižem sjećanjem
prošetati cijelim putem od Ibragine kolibe do škole i Ćuzine priče.
Uporedo se prepliću one druge, ranije slike. Ne
znam kako, ali na njima je sad mjesta i za Mida.
Nisu ratne, njega se prisjećam iz
srednjoškoloskih dana, iz vremena dok se zabavljao s mojom velikom jaranicom.
Ipak, nazor se ubacuju i one od prije dva dana,
kada je prosto natjerao Ćuzu da ga ubaci kao zamjenu na spisak, a Ahma privolio
da mu posudi jaknu.
Postajem svjestan otkud dolaze ove slike. Ali ću
ubrzo postati svjestan još nečega.
Ubacuje se još jedna slika. Od pred samu akciju.
Slika kada Ćuza govori, pojašnjava kako je planiran broj, s grupama koje čine
po trojica.
Ta slika mi neće dati zaspati. Sve do pred samu
zoru. Ne bih ni tada, da Sajo Čorbo, s drugog kreveta do moga, ne osjeti kako
on nije jedini koji ne spava.
-
Je li to ni ti
ne možeš zaspati!? – u njegovom je pitanju i najveći dio odgovora.
-
Kako bih mogo?!
– odgovaram, s osjećajem da su nam razmišljanja ista.
-
E moj stari... –
on to potvrđuje – nego, imam ja nekih tabletica za spavanje, nisam ih još ni ja
probo...
-
Daj, iako ne
vjerujem da će nam pomoći.
Nisam vjerovao, ali sam se brzo uvjerio. A
potragu za tužnim odgovorom ostavio sam za ujutro. Da je Sajo htio, ili znao,
odmah bi mi i reko.
***
Svanulo je davno, težina noći još traje. Glava je
teška, manje zbog tableta.
Ne mogu maći dalje od pukih pitanja. Naša se
grupa znala, nije me uopšte zanimalo kako će se praviti ostale, one gore. A i
nije sve išlo kako je zamišljeno, sigurno da je bilo miješanja, prebacivanja. S
tim da je sve to trajalo samo do povlačenja, a onda...
Shvatljivo je zašto se Ahmu nije žurilo da dobije
jaknu nazad, zašto mu to nije ni padalo na um. To je ono što dakako može
sačekati.
Ali, nije se moglo, smjelo desiti da se odozgo
tek tako krene. U svakoj su grupi trojica, svaki je bio dužan da brine,
razmišlja o onoj drugoj dvojici.
Ne znam kako bi se moglo desiti da smo se u
Voljevac vratili ja i Glibo bez Ahma, ili njih dvojica bez mene. Pogotovo se
nije smjelo desiti da se Midov nestanak primijeti tek oko ponoći!
Nije smjelo ali se, ipak, dogodilo.
Hoće li to neko htjeti priznati? Dvojica bi
trebala...
To otvara ono drugo, bolnije pitanje. Zašto su
toliko dugo ćutali!? Nije moglo biti slučajno, nešto tu mora biti. Nešto što
opominje, nešto što će ovu dvojicu još više da boli.
Nekoliko je mogućnosti. Neka i nije zalutao
njihov metak, morali su i ustaški vidjeti. Možda je bio samo ranjen, možda ga
se moglo izvući...
Odgovor znaju dvojica koja su s njim išla. Koji bi
se i do svoje smrti trebali pitati da li je Mido znao s kim u akciju ide!
Međutim, mogućnosti ima još. Možda i ta dvojica
nisu krivi...
Tinja tiha nada da je Mido još živ, da je
zalutao, da će svakog časa pojaviti se.
Uzdišem, podsjeti me ovo na Vranovinu. Nadali smo
tada i Adminu. Krivi su bili, trebali su znati, znali su oni koji s njim
bijahoše. Ja, prvi među njima.
Mi smo se tada prebrojali, vraćali... i nadali
se. Dok ga nismo našli, mrtvog.
Uzdišući, s pitanjima bez odgovora, tjeram se
prošetati pored Vrbasa. Čini mi se mutnijim nego jučer.
Bistar ili mutan, teče, i uvijek će teći isto. Kao i sve druge rijeke, nizvodno.
mostić
na Vrbasu
