Ah moj Aljo, crne oči,
ti ne hodaj sam po
noći.
Ti ne hodaj sam po
noći,
ja ću tebi sama doći.
Ja ću tebi sama doći,
sama doći, do ponoći.
Na vrančiću kosmatome,
u odjelu bosanskome.
Moj se vranac uz brijeg
penje,
nogom staje na kamenje.
Iz kamena vatra sjeva,
a moj Aljo pjesme
pjeva.
Iz kamena vatra sjeva:
„Ah moj Aljo, što te nema!?“
„Ah moj Aljo, što te nema!?“
Bar kilometar smo trčali. Toliko nam je trebalo
da se odlučimo zaustaviti, svjesni da nas više niko, i ništa neće vratiti
nazad.
Dadosmo sebi malo duži odmor. Da malo
prezalogajimo, potegnemo kojiput, te da se čak i našalimo, kako rekosmo - da,
konačno, bosanski prodišemo.
Možda smo i kraće trebali odmarati, ustajući
osjetismo kako su nam se noge skroz ohladile, otežale. Nismo više ni vjerovali
da će nam bilo ko stati, s tim da nam to sada nije ni bilo važno. Izdržaćemo i
pješke, a zvekan nam je tako dobro došao, da svaki put nanovo zahvaljivasmo
Kreševskim ustašama.
Potrčavši niz Blinje smo, osim što tek udisasmo
naš, bosanski zrak, tek počeli i biti svjesni onoga što smo uradili, a zvekan
djelova pa to odmah počesmo i zanemarivati.
Glupost, ludost, hrabrost... sve se miješalo u
gutljajima konjaka. U jednom trenutku se pretvarajući i u ponos, inat, drskost,
odvažnost. Malo se iznenadismo kad vidjesmo kako kraj nas prolazi vozilo s
Kiseljačkim tablicama, ali nam nije padalo na um zaustavljati ga. Umjesto toga,
obojica samo, glasno opsovasmo ustašku majku. Kada je vozilo zamaklo, dodasmo
još psovki, uz trenutku primjereno gestikuliranje.
Ne znam zašto, ali sam sve do Gunjana trpio onaj
džemper na sebi. Tek ga se tu riješih, pa mi se učini kako tako dobih i novu
snagu. Nije bilo bojazni da neću izdržati do Tarčina, ali sam bio počeo
sumnjati kako ću sutra već moći nastaviti dalje.
Međutim, kada napravismo novu dužu pauzu, odmah
pošto iz Tarčina skrenusmo prema Duranovićima, nemoć više nije bila samo
sumnja. Jedva smo se kretali, bukvalno smo noge vukli asfaltom. Svaki put kada
u cugu pređemo pedeset metara bivasmo nanovo iscrpljeni, prinuđeni opet se
baciti kraj ceste.
Sve više pričasmo o onome što smo prošli. Dakako
da nam je prvi cilj na Grebak stići prije ponedjeljka, odnosno prije ostalih,
samo tada bi sve dobilo normalnog smisla. Ukoliko to ne uradimo, ovo što već
jesmo ostaće opisano samo s dvije riječi: ludost i glupost.
Da se Džo probio sa svojom grupom, to bi sigurno
bila hrabrost. Kada se sami dvojica pojavimo, bit će između. Između ludosti i
hrabrosti, vjerovanja i sumnji.
A kada bi se o ovome ratu pisale epske pjesme
vjerovatno bi nam se u njima dali krilati konji, te opjevalo kako smo tako
preletjeli preko Blinja i Igmana. A nije tako bilo.
Nismo sigurni koliko će nam se vjerovati, tačnije
koliko ćemo sami biti u stanju opisati. Nećemo tvrditi kako nam je baš bilo
pametno, ali ni poricati da jeste hrabro. Ako - i to što će biti onih što će
prije reći da je ludo, u svakom slučaju jedno niko neće osporiti, vrlo prkosno!
Kako to Salem i ja i definisasmo - nije kums proći kad možeš, nego kad neki
misle da ne smiješ.
Za vjerovanje manje-više, teško će ko razumjeti i
da nam je od Tarčina do Duranovića trebalo punih dva i po sata. Mi - brže nismo
mogli. Ni imali potrebe.
Bar zatekosmo Rama i Sakiba. Remziju Čorba nismo,
kao ni ikog ko je ovdje provodio cijeli odmor. Svi oni su se vratili, prošlo je
već više od mjesec dana.
To, ali i ostalu istinu o Grepku saznasmo od Rama
i Sakiba. A ona se puno razlikuje od one koja je kružila Zenicom i Visokim. Ni
blizu tamo nije ljudi koliko se pričaše, a pri čemu niko ni ne pominje kakve
skorije napade bilo prema Goraždu, ili Foči i Zelengori.
Popričao sam s Ramom o novim informacijama o
našim civilima, a koje smo obojica čuli. Jeste najvažnije da su se svi izmakli
i iz Sandžaka, na Ramu vidjeh kako ni njemu nije najdraže što su se pritom
razdvojili. Tako jeste bilo suđeno, svako je koristio prvu priliku koja mu se
ukazala.
Dopunjeno je
tako što nisam znao, strina se, sa djecom, a uz pomoć Muradifa Čorba, iz
Sandžaka brzo prebacila u Makedoniju. Gdje su već bili sestra joj, i zet, a
odakle su poslije otišli u Njemačku.
Za Šefika i Mehmeda, nažalost, takvih novih
vijesti nije bilo. Kako Ramo reče, dolaze priče da su i oni negdje
razmijenjeni, ali je jednako i onih koji pominju njihovo strijeljanje.
Vijesti o Mufu su bile provjerene. Još uvijek je
u Jablanici, ovaj sukob je poremetio sve opcije po kojima bi liječenje nastavio
u Hrvatskoj. Mufo je proslijedio još neke informacije koje nas zanimaše, a
pošto se sam tamo ubacio u Crveni krst. Porukama se čuo sa Sarajevom, saznavši
za preostalog mi brata, po treći je put ranjen, ali i opet oporavljen, ponovo
je na linijama.
Pričali smo i mi malo o tome kako mi provedosmo
ovih dva i po mjeseca, ali razumljivo, najviše se zadržasmo na današnjem danu.
Ramo je i prvi što nam prigovori, naglašavajući kao prvu grešku to što se
odvojismo od Mema i Dževada. Uzalud mi objašnjavasmo kako su se zapravo oni
odvojili od nas.
Ako ništa, bar su nam vjerovali. Svaku riječ.
Sem, onog što im ni sami ne znasmo objasniti. Strah je prejednostavna riječ
kojom bismo opisali dio osjećanja kroz koja prolazismo na punktu u Kiseljaku,
dok neka druga nismo ni morali opisivati, vidjelo se na nama koliko smo i
ponosni na sebe, na svoj prkos. Ali i da se slažemo s njihovom primjedbom, koju
sami nekako zaboravismo izdvojiti, mi smo danas, iznad svega, bili vrlo sretni.
Upravo to, puno više nego i hrabri, ludi, prkosni.
U još se jednom složismo s njima. Za sutra
planirani nastavak puta, odgađamo za jedan dan. Opet možemo stići prije ostalih,
pa nikakve potrebe nam nije toliko se preopterećivati. Čega ćemo već ujutro
postati još svjesniji. Nama je neophodan cjelodnevni odmor.
pogled
na Kreševsku dolinu s brda Inač
