1 Ko se našaliti zna, snađe se u svakoj zbilji

Šta ću kući tako rano,

šta me čeka tamo?

Drage nemam da me čeka

kraj dušeka meka.

                                     6. januar 1993.

Draga me je ostavila

sve zbog rujnog vina,                                                        
a ja pijem svake noći

baš za inat svima.

                                                                                            

Neću niko da me žali,

neću tugu kriti.

Dok je vina, dobre pjesme,

ljubavi će biti.

                Da je ko drugi donio tu vijest, teško bih povjerovao. Ovako, ostaje mi samo da sam izaberem kako na nju odreagovati.

Iskreno, ovdje mi se i ne ostaje. Ne mogu reći da mi je bilo loše, nasuprot. Lijepo i prelijepo, toliko da se upravo te ljepote i plašim. Tačnije, da bih se mogao na nju navići toliko da bi mi povratak teško pao.

Moje su želje bile jasne, po isteku šestoga dana, koliko je naš dopust trebao trajati, jedino sam se i vidio na Igmanu. Sjećanja na neuspjelu deblokadu Sarajeva su još svježa, posebno događaji i okolnosti Adminove pogibije. Niko nije isključivao mogućnost novog pokušaja deblokade, a u tom slučaju je moje mjesto svakako uz bataljon.

To je trebao biti Igman. Zašto nam je odmor produžen, nije to znao Sajo pojasniti, nismo ga pitali za pouzdanost vijesti, naredbe, niti je u ovom trenutku toliko važno. Vojno pravilo kazuje da se naredbe poštuju i izvršavaju bespogovorno, a produžetak odmora spada u one najslađe. Još, samo kad bi čovjek znao gdje ga provesti!?

Možda bi mi najpametnije bilo ovdje, ali me nešto tjera ka drukčijem izboru. Pet dana nije mnogo, ali je za mene ovih - očito i previše. Svaku sekundu ispunih nečim lijepim, sve do ovog straha da ću se previše navići. Skoro pa počeh shvatati one koji su ranije dolazili ovdje, zadržavali se neko vrijeme, a onda se odlučivali ili ostati ili potražiti još bolje, ali svakako zaboravljajući na obavezu da se vrate.

Sabiram lične utiske o Duranovićima, kako ovo selo naš narod prihvati zvati, odnosno o Češću - kako mu je pravo ime. Zapravo se radilo o dva susjedna sela, Duranovićima koje su pretežno Bošnjaci naseljavali, i Češću gdje su uglavnom Srbi živjeli. Sad je imenom sve objedinjeno, a tih petnaestak srpskih kuća je naseljeno izbjeglicama, kao i ostale napuštene kuće u okolnim zaseocima.

Mogu reći da odgovara onome što sam slušao, s time da sve malo drukčije izgleda kada se svojim očima vidi. Najlakše je steći utisak kako je ovdje još uvijek više nego živo. Sve je pretrpano izbjeglicama, svaka soba - jedna porodica. Tu je još i Osnovna škola u Tarčinu. Uz sve se i stanovništvo svakodnevno smjenjuje. Skoro svi Srbi su odselili, uz određeni broj onih koji su zatvoreni u Silosu, kako svi zovu taj nekakav zatvor. Međutim, stalni su i odlasci Bošnjaka, prema mjestima za koje očekuju da će pružiti više, poput Jablanice, Zenice i Hrasnice, gdje je jedno od ključnih opredjeljivanja spajanje s porodicom, odnosno rođacima koji tamo žive.

Ipak je ovdje i onih koji namjeravaju ostati koliko to rat i okolnosti dopuste. Nekako je već i jedan dio Češća prozvan „Malim Trošnjem“.

Tu je i kuća u kojoj su roditelji Adila Kovačevića Tita. Toliko sam blizu proveo novogodišnju noć, ali nisam žalio. Bez obzira što je okolo bilo veselije, u toj noći u kojoj se vjerovalo kako će i Bog oprostiti za koju popijenu čašu, ja sam, poslije pogibije Admina Hajdarevića, jednog mi brata po krvi, sasvim odlučno izabrao biti uz drugog. Jesam vidio razliku između Tita i rođenog mu brata Galiba, koji je ovdje već dva mjeseca i koji na isto nagovara i njega, ali sam osjetio radost koju je Latif Kovačević pokazivao zbog činjenice što je nakon dugo vremena ponovo uz oba sina.

Tako, ako sam tu noć propustio biti negdje gdje se pilo, imao sam vremena prisjetiti se i svoga oca, u sebi se boreći s mišlju trebam li mu ili ne predavati rahmet. Hrabro sam to držao u sebi, ne kvareći Latifovu radost, a ponoseći se što on osjeća kako bi mu briga trebala biti makar utoliko manja, jer pored Titove tvrdoglavosti sad zna da sam mu ja i neposredni komandir. Meni dovoljno, da ne žalim kako dočekah Novu godinu.

Poslije par odspavanih sati, krenuo sam u obilazak sela. Odmah iznad je bila kuća u kojoj je živjela Muniba Pekas s amidžićima i amidžičnom, te porodicom Paša Pekasa u drugoj sobi, kojemu je te noći stigao sin Ferid. Zadržao sam se koliko je trebalo da se ispitam s njima, te saznam za Mufa i amidžu Rama.

Ramo je bio u kući malo niže. Zajedno sa Sakibom Glušcem, trošanjskim zetom i mojim rođakom, čovjekom s kojim sam odradio svoju prvu stražu na Trebovoj. Primijetio sam  da je među njima rođeno prijateljstvo slično ovom koje gajimo Tito i ja, s razlikom da ih je povezala ista briga za porodicama. Ovdje su odlučili ostati kako bi brže došli do novih informacija o njima, za sada su saznali da su poslije razmjene završile u Turskoj. Već su se priključili ovdašnjoj jedinici, a ja sam ih zatekao kako se spremaju za položaj. Tako je naša priča odložena, a rado sam prihvatio njihovo gostoprimstvo. Razlog više, tu se smjestio i Remzija Čorbo.

Upravo sam s njim ćaskao cijeli dan, povjerio mi se kako neće još dugo Pašo Pekas biti protiv njegovog braka sa Sejdefom. Otkrio mi je kako je dijete već na putu, te da je začeto u jednoj od noći pred polazak civila s Trebove, a sam shvatih kako i zašto se suzdržao lično ići na ispraćaj.

On mi je razbio i razmišljanja o tome da pođem tražiti Mufa. Tarčin je već napustio, upućen je u Jablanicu radi daljnjeg liječenja, ali su već stigle i povratne vijesti kako je moguće da je produžio i dalje, u Split.

                                 ***

U naredna dva dana nisam propustio obići i ostale Trošnjane.

Posebno me dojmila posjeta Zumri Barlov. Manje sam obratio pažnju na njenu priču zbog čega se odlučila sići s Igmana, odnosno dužnost vojnog policajca zamijeniti angažovanjem u bolnici, koja je premještena u Suhodol. Nekako mi je snažnije djelovalo saznanje da je skupa s Vesnom Domuz, Čedovom ženom. Pokojnog Čeda nisam imao čast upoznati, ali se njegovo herojstvo još prepričava. Ne znam koliko je istine da je za njegovo opredjeljenje presudan bio savjet njegove majke, a po kojem se trebao samo sjetiti ko mu je više pomogao - kada mu je najteže bilo. Poslušao ju je, kad je bio teško povrijeđen i kada mu je trebala krv, svi redom koji su se dobrovoljno javili - bili su Bošnjaci...

Tu u Tarčinu su se smjestili i moji prijatelji, Mufova punica i svastika. O Mufu mi nisu imali ništa reći što Remzija već nije, sem što upamtih priču o tome kako ga je punica tražila u bolnici. Pošto je bila svjesna da je izgubila i muža i sina jedinca, vrlo je osjećajno krenula put vijesti da joj je zet tu na liječenju. Iako slaba na nogama, brzo je šetala od sobe do sobe. Žurila se toliko da je pravo s vrata pogledom prešla po svim ranjenicima. Kako ga nije prepoznala, sa strahom je otišla do doktora provjeriti o čemu se radi. Kada su joj potvrdili da je tu, i rekli sobu, krenula je od jednog do drugog ranjenika. Tu se tek iznenadi, pošto joj se jedan javio. Nije vjerovala očima, Mufo je s manjkom od četrdesetak kilograma. Poznavši mu glas uvjerila se da jeste on, ali teško prihvati priču kako je njegov takav izgled više posljedica dugog i napornog pješačenja nego same rane.

          ***

Uglavnom, neću ka Jablanici. Ono što sam čuo hrabri me da za Mufovu ruku ima nade, jer su mnogi već bili, ili su još u Hrvatskoj. Samo rijetki su se vratili, od naših tamo su otišli Kemura, Džemo, Velija, Jasmin Barlov, Salko Pendek. Njihove namjere možemo pretpostaviti, najvjerovatnije se ne misle vraćati. Neka, njihov izbor. Ne zamjeram im, meni je samo bitno da se do Hrvatske može, a vjerujem da Mufa to sljeduje.

Ne zamjeram im, ali ja to ne bih mogao. Ovdje se slušaju sve vijesti, na taj način smo u toku da rat još uvijek bjesni na sve strane. Da se i dalje svuda gine. U Goraždu, Bihaću, Gradačcu, Sarajevu, Brčkom...

Čovjek se i zastidi. Ružno se i odmarati, nebiti negdje gdje se ratuje. Razumijem osjećaj straha, ali ne i bježanje od njega. Kada bi sad svi nagrnuli Hrvatskoj granici...

Tužno. Već se pitah da li je ovako dug odmor trebao, je li se mogao prepoloviti. Činilo mi se kako su tri dana sasvim dovoljna da se čovjek oporavi, okrijepi, a da pritom ne „zagrize“ u zaborav na rat.

Meni je bio potreban i četvrti dan, kako bih dočekao povratak Rama i Sakiba. Tako jednom, njima i Remziji rekoh kako mi je žao svakog sekunda koji prespavam. Svaki taj sekund je mogao donijeti neko prisjećanje, neku vijest, jednostavno - nešto lijepo. Svaki sekund života se osjeća. A, života  - nikad dosta.

S Igmana je trebalo sići da bi se ponovo osjetio život. Ratno vrijeme, ali ljudski život. Usuđujem se Tarčin, Duranoviće, Češće porediti s Trebovom. Ni gore, kada sam tek došao mnoge nisam znao. Najveća razlika je što se umjesto u kolibama i bajtama boravi u kućama.

Nemah vremena da upoznajem previše ljudi, ali mi mladosti ne promače da puno izbjeglica znači i prilično djevojaka. Pored onih koje viđah i po Trebovoj, uši zabilježiše da su neke odavde, neke od Goražda, Rogatice...

Riješen sam izbjegavati ih. Ne želim se ni na koji način vezivati, dovoditi u jače iskušenje. Ne bih odbio kakvu avanturu, ali je za to potrebno neko drugo vrijeme. Previše je ovdje otvorenih očiju, pogleda, njima smo prječi. Znam da i skrivenih ima, i sam pružim koji, ali će sačekati - ako naši dopusti postanu češći.

Ako za ljubav ovo vrijeme nije stvoreno, za šale svakako jeste. Činilo mi se kako se i nijedan razgovor nije mogao do kraja dovesti ozbiljno. Sad vrijedi ona po kojoj se čovjek najbrže nasmije nevolji, bilo svojoj ili tuđoj.

Ko se našaliti zna, snađe se u svakoj zbilji. Jedan od razgovora koje se obavezah unijeti u dnevnik bješe onaj sa Sulejmenom Pekazom. Na svima se viđalo morajuće zadovoljstvo trenutnim stanjem, neprolazna žal za onim kako je bilo. On je to znao i jasno pokazati.

Pitah Sulejmena da mi kaže kako mu je ovdje, s obzirom na neimaštinu i tjeskobu. Nije se žalio, šeretski reče kako mu nikada nije bilo bolje. Tijesno jeste, ali je zato sve na dohvat ruke, sve što mu treba može sjedeći dohvatiti. Posebno je istakao da je ranije, kao i svi mi, imao jedno ili dva izlazna odijela. Sada ih ima više nego dovoljno, ide i van kuće u čemu hoće. Kako reče, sve što od odjeće ima i izlazno je.

Nisam imao problema da punim retke dnevnika. Tako je meni, samo po sebi bilo smiješno kada čuh da će Ramo i Sakib da prave ručak, nekako mi to nije ličilo na njih. Smiješna mi bi i razlika između njih koji su dugo ovdje, i nas koji smo u prolazu - nama je lakše špartati selom, pa gdje nas ručak stigne. Ramo i Sakib to ne mogu uvijek priuštiti, više se moraju sami snalaziti. Istakoše da su svoje kulinarske vještine dobrano usavršili, požališe se kako im često ponestane nekih namirnica potrebnih za planirano jelo.

Tako se dogodilo i u najoriginalnijem vicu koji ovdje doživjeh - trebalo im je krompira! A moje prisustvo im je dalo ideju. Mene će iskoristiti, da ja odem do Sakibovog punca, inače poznatog kao jednog od većih cicija u selu. Nada je da mene neće odbiti, ali ono što će meni ostati u sjećanju je savjet kako da to izvedem. Obavezno sam upozoren da tražim pet-šest krompirova, jer to zvuči manje nego - kilogram!

Jedva sam se suzdržavao od smijeha dok sam plan provodio u djelo, pri čemu se sasvim uvjerivši kako su Sakib i Ramo bili potpuno u pravu. Jedva je Pašo izabrao šest krompirova, bilo je tu oko kilograma, ali da sam tako tražio - bojim se kako ih ne bismo dobili.

Helem, i ovo su situacije zbog kojih trebamo i češće dolaziti na odmore.

                               Tarčin je prihvatio veliki broj izbjeglica