X - 43 / Jednom, u tri rata

Mjesec kara zvijezdu Danicu:
„Oj Danice, jedna nestretnice,
kad si sjala šta si ugledala?“
„Ugledala šeher Sarajevo;
 
U taj šeher jedna tanka jela,
pod tu jelu jedan malen čador;                22. juli 1993.
pod čadorom momci i djevojke.
Momci režu svilu i kadifu.
 
A djevojke kolo ufatile,
kolo vodi Taslidžanka,
kolo vodi, kolom se ponosi,
Maha kolom kao vjetar gorom.“

 

 

        Jutros je na Proskoku i prema Hojti, kao i na našem dijelu, sve po starom, ali se sve manje obazirem, sve mi nekako svejedno. I doručak je kasnio, ali opet nisam doručkovao. Ostavio sam konzervu za kasnije, dok još jednom pustim misli da same lutaju.

Doručkovati ne mogu, zaspati još manje. Jedva čekam da se desi nešto, nešto što će mi na tren okrenuti misli...

Sudbina me čula, javljeno je da ubrzo dobijamo minobacač. Još nije stigao, ali mi možemo početi s pripremama položaja i ciljeva.

Očekivao sam osamdesetdvojku, ali mi se i šesetka dopala. Tek da se nečim zanimam. Polako ću po karti crtati našu liniju odbrane, tražiti značajne tačke, moguće ciljeve. Neću žuriti ni s pripremanjem elemenata, da što više razvučem ovaj dan.

Prethodno, s Ahmom tragam za najboljim mjestom gdje ćemo postaviti šesetku. Složio sam se s njim da je najbolje odmah gdje livada počinje obarati, blizu je i našim rovovima, ali i šumi uz čiji ćemo rub kopati skloništa.

Međutim, ja sam imao razloga da što duže šetamo uokolo. Četnici još uvijek tuku uglavnom brinu, pa Ahmo nije ni imao ništa protiv.

Ubijasmo vrijeme, a slučajno nabasasmo na jednu staru, neeksplodiranu minu, osamdesetdvojku. Prvi pogled je kazivao puno, bila je toliko zahrđala da smo jedva oslobodli slova koja nas malo nasmijaše. Njemačka, iz drugog svjetskog rata, i potvrda da su se ovuda već nekada vodile borbe.

Obojica se pitamo značaja ovakvih vukojebina, kad smo već ranije svi skupa utvrdili kako je ovdje najviše onog prostora koji ni divljač ne koristi. Ovu smo minu našli u prikrajku livade, što samo potvrđuje kakva je ovo divljina, ma kako se nama sve pitomim sad dojmilo. Ovuda niti su čobani nailizili, niti lovci prolazili, a po nenalaženim tragovima - i divljač je izbjegavala.

 

                                   ***

Taman se pitah što je sudbini trebalo da je baš Ahmo i ja pronađemo, kad nas Leha zovnu.

A i sami smo mogli čuti kako je posljednjih dana padalo mina koje nisu eksplodiravale. Do nas su dolazile i nevjerovatne priče, koje ću zavesti u dnevnik, ali ne i sam u njih vjerovati. Navodno je pronađeno nekoliko koje su na sebi imale poruku, od četnika koji namjerno nisu skidali upaljače. Na nekom drugom ratištu, pri nekoj manjoj ofanzivi još bih i povjerovao, ovako...

Ali, ono čemu nas je Leha vodio je jedna druga vrsta priče. Nismo prvi koji dolazimo toj zemunici, a četvorica koja su od jutros u njoj, još su u pozitivnom šoku. Ima pola sata kako pričaju o samo jednoj temi, sve vrijeme naizmjenično čuvajući dragocjeni suvenir.

Na ovom su dijelu rovovi i zemunice još u srednjoj fazi natkrivanja. Tek su poredani prvi redovi balvana, trebaće ih još, pa onda i zemlja. Ovako su još uvijek samo zaštita od gelera. A svako je uvijek spreman vjerovati kako nije toliki baksuz da mu granata rov pogodi direktno!

Međutim, sve ovo je samo volja sudbine. Posebno joj može zahvalan biti Azem Zulčić, koji se već jednom blisko upoznao s njom. Tada mu je saborac ispalio tri metka u tijelo, od kojih treći u usta. Preživio je, ne mnogo pred ovu ofanzivu nam se ponovo vratio...

Da bi se danas zadesio u tom rovu, zajedno s Lehinim bratom Pekarom, te Abidom i Ramizom Sejdinom. Svi oni su znali po zvuku razlikovati koliko blizu koja granata leti, a upravo im je danas dopirao zvuk koji ranije nisu imali priliku čuti! Vremena je prekratko bilo, da bi odmah shvatili o čemu se radi.

Bila je to osamdesetdvojka, koja je „na sebi mogla imati ispisana imena njih četvorice“. Nije nosila nikakvu poruku, nije joj bio skinut upaljač, a direktno je išla u njihov rov.

Koliko su imali sreće! Pod većim uglom, ona bi se aktivirala na balvanima i bila kobna za sve četvoricu!

Da su balvani bili tako poredani, da ih je bilo toliko. Bili su razmaknuti, a između njih prostora taman toliko da je upaljač prošao komotno a tijelo mine zapelo. Zbog siline moralo se probijati dalje, balvane razmaći.

Prorijeđeni balvani su minu usporili, a pri padu joj se položaj promijenio, taman koliko je potrebno da padne - skoro plostimice. Pala je tijelom, ne upaljačem. Nije aktivirala...

Sve je stalo u sekundu, možda i malo manje. Od tog neobičnog zvuka, tupog poluudara, struganja i klizenja, do tihog i nečujnog pada. Ne baš nečujnog, u njihovim ušima je šištanje bilo prisutno.

Jedni su se čudili, drugi - više. Jedni ne mogoše vjerovati, drugi - još manje.

Zulčić se prvi pribrao, a bio je i najbliži. Sageo se, i visoko podigao minu. Počeo je da je ljubi.

-       Ama, bacaj to! Nosi to iz zemunice! – Abid Sejdin je bio nešto drukčijeg raspoloženja.

 

Nije mislio ozbiljno, samo je sporije dolazio sebi. Bio je drugi koji ju je prišao pomilovati, zahvaliti joj se, a što odmah učiniše i preostala dvojica.

I pred nama se jednako uzbudljivo prisjećaše svega, pričaše u dahu. S osmijehom koji im dugo neće silaziti s lica.

Nismo ni Ahmo i ja odoljeli, opravdati nam je što smo zvati, sišli smo i sami osejriti. Dojmovi nisu izostali, izgledalo je nevjerovatno. Ako sreća ima drugih imena, ovo danas je jedno od njih.

Izgled mine je kakav je, nikada nismo ni pomislili da može odigrati ovakvu ulogu. Ubojno djejstvo svima nam je dobro znano, pa smo do sada sreću vezivali samo uz sekunde. Danas se radilo o milimetrima. I dijelovima hiljaditih ugla, što mi artiljerci najbolje znamo, pod kojim je mina pogađala rov. I jedno i drugo se moralo potrefiti, pa da nam o tome neko priča, da o tome razmišljamo.

Silina udara je ublažena, da spasi njima živote, a meni da dodam kako je i brzina kojom je mina padala bila - knap. Malo sporija bi aktivirala na krovu, brža na podu.

Možda i nije tako, nije ni važno. Važno je kako se desilo.

Čuli smo da neki čuvaju metke koji su ih promašili, ili samo okrznuli. Prvi put će neko da čuva čitavu minu. Istina, malo podalje od rova, ali s velikim razlogom. Ipak se ovo događa jednom u tri rata!

pogled na rejon Pandurice