Zasjalo se momče i đevojka,
kao sunce kroz jelove grane.
Momče
s' drži za zelenu granu,
a đevojka u zelenu travu.
Ona sjedi i prteno rubi,
a momče njoj tiho progovara:
22/23.
juli 1993.
„Vala, draga, vala si mi l'jepa,
ljepša si mi od žarkoga sunca,
i mjeseca, brata sunčevoga!“
A đevojka momku odgovara:
„Vala, dragi, vala si mi mio;
Milij' si mi od oca i majke,
i od moja brata sva četiri!“
Bojao
sam se noći, da mi se ponovo neće dati spavati. Znam da moram pustiti Ismeta,
Remziju i ostale da počivaju u miru, ali nisam znao kako.
Ipak,
sudbina uvijek ima poneko iznenađenje.
Skupa
s večerom u bataljon je stigao jedan novi borac, čiji dolazak me nije iznenadio
koliko njegov izbor da bude baš s nama. Iznenadio, ali i obradovao. Sigurno je
da nam lovara Mahira Muharema neće puno koristiti, ali ja odmah dobih ideju kako
da iskoristim njegovo samo prisustvo.
Najprije
ga treba odobrovoljiti. Počesmo se raspitivati o svemu što ga je pratilo od
kako ode od nas iz Dražinog potoka.
Za
razliku od Trnova gdje je fino primljen, vrlo kratko saslušan i po ličnoj želji
sproveden do Hrasnice, tamo mu nimalo nije bilo lako. Dao je mnogo izjava,
stalno iznova objašnjavajući sve ono što drugi nisu mogli da shvate.
Dijelom
naviknut na stalne posjete vojne policije, nemalo je iznenađen kada je jutros
pokupljen i bez riječi doveden na Bjelašnicu. Tek tu je pitan kojoj jedinici
inače pripada, na što i nije znao drukčije odgovoriti do - našem bataljonu.
Na
sličan način je riješio i susret s Ćuzom, gdje je lično tražio da ga pošalje uz
minobacačlije.
Ovaj
put mi nije morao ponavljati svoje ubjeđenje da mu baš ja vjerujem, sad smo
obojica u to sigurni.
Vjerujem
mu, a pokušavam ga i razumjeti. Ne može od mene skriti koliko mu se ovdje nije
dolazilo, ali hoću vjerovati i da se previše ne brine zbog toga. To je ono što
meni i treba, to je i razlog da ga uzimam s nama, na srednji rov.
Ovi
ostali ga i tako gledaju još s nevjericom, njima je posve čudno da neko u ovo
doba rata, na ovo mjesto dolazi s lovarom, pri čemu je odbio bilo kakvu drugu
pušku. Opet, to je ono što se meni i dopada...
***
Do
nekih doba ću ga pustiti da iznosi nove detalje oko svoga boravka u Borču, to
su uvijek zanimljive priče, a i poslije će mi biti lakše.
Također,
odmah sam pristao da već ujutro počnemo koristiti i njegovu kreativnost. Vjetar
prijeti a naša bajta nimalo ne djeluje pouzdana, sam Mahir osjeća kišu, već u
glavi gradi naš novi, čvršći dom.
Iznoseći
i približavajući nam te svoje ideje, otkriva još nešto. Ne samo da je stalno
mjerkao zrak okolo, nego je svako malo odmjeravao nas. Mene i Abida manje, više
ostalu dvojicu. Dalo se primijetiti ne baš puno povjerenje prema Salji, ali je vremenom
znatno blaže gledao Traleta.
Nije
me iznenađivalo, ni smetalo nejgovo neobično ponašanje. Zapravo sam čekao
pogodan momenat, za svoj naum. Bio sam siguran kako ga išaret koji ga je iz
Borča doveo ovdje, nije mogao u međuvremenu potpuno napustiti.
Nije
mi cilj da ga testiram, već da saznam kako je najbolje da se noćas ponašamo.
San mi je potreban kao nikad, a ako već postoji to uzajamno povjerenje, zbog
čega ne bismo podijelili i osjećaj.
Iskoristih
priliku dok je Salja bio na osmatranju, te sasvim mirno otkrih šta me najviše
zanima:
- Je
li, prijatelju, je l' ti i o ovome imaš neka svoja razmišljanja? Mislim, za
Grebak priznajem da si bio sve u pravu, nažalost, zato sad i pitam - kako ti se
ovo čini?
Nije
odmah odgovorio, kao da je želio još jednom da se sam uvjeri, iako može biti i
neko namjerno, makar pred Traletom, pokazivanje svoga rituala.
Polagano
je ustao, te zaklonjen polumrakom, potpomognut našim svjesnim ćutanjem, pogled
razbacio na sve strane, sve dokle je mogao doprijeti. Pri tome je gestikulirao
i nosom, kao da mu je to njegovo šesto čulo negdje u dodiru sa sluhom njuha.
Ne
znam koliko je sve skupa to trajalo, meni se činilo nekoliko vrlo dugih
trenutaka. Na kraju smo još imali sačekati samo da se ponovo spusti na zemlju.
- Večeras
mirno spavaj! – ne znam zbog čega je to rekao u jednini, ali je svakako bilo
ono što sam i želio čuti.
***
Puštam
ga da se vrati pričama iz Borča, svjestan da o ovome neće ništa više reći. A i
sasvim je bilo dovoljno, tako da odmah šaljem Traleta da zovne nazad i Salju.
Mahir
je to shvatio kao znak da sam malo prošeta.
- Slušajte,
sami Bog nam je Mahira poslao – požurih ovoj dvojici otkriti svoja
razumijevanja svega – ako on kaže da će noć biti mirna, biće! Kad je on ovdje,
ja pticama baš i ne vjerujem. One su nekako na sve ovo oguglale, cvrkuću i dan
i noć. Ali, Mahir je fenomen!
- Znači,
večeras svi spavamo!? – Salja pokaziva dio od onoga što je Mahir u njemu već osjetio.
- Taman
tako. To ja vama govorim ovako, a ja odoh sad do ostalih, da i njima kažem -
večeras će da stražare samo oni koje je strah!
- Ja
se ne bih zajebav'o, šta nam fali da smo po trojica budni!?
- Ništa
ja nisam rek'o, ako je tebe strah, izvoli cijelu noć biti u rovu. De ba,
razmisli malo, misliš da Salko i ovi smiju tek tako zaspati a da niko nema
budan. Dosad smo mi po dvojica bdjeli dolje, neka sad malo njih. Osim toga,
lijevo i desno je pješadija, i njih je vazda budnih, a do sada četnici još nisu
kasno noću napadali. I, najvažnije, dok je Mahira tu...
***
Kako
sam samo zaspao. I spavao. Jedva se pred zoru trznuh, kada je u bajtu ušao
Salko Bajrović.
- Ja
i Šaban stražarimo cijelu noć, dajte koji, samo sat nas zamjenite, meni su se
oči zalijepile – Salkov glas je bio osjetno umoran, i skoro molećiv.
- Ima dovoljno mjesta – ali, meni je bilo važno to što Mahir nije ni treptao.
