Vihor ružu niz polje
nosaše,
na Mujov je čador
nanosaše.
Pod čadorom nikog ne
bijaše,
osim Mujo bolestan
ležaše.
Viš' glave mu šargija
stajaše;
Mujo jekni, a šargija
zvekni,
Mujo hukni, a šargija
pukni.
Tiho Mujo šargiji
zboraše:
„O šargijo, o moj
razgovore,
brzo ćeš mi ostanuti
pusta!
Da te dadem mojoj
miloj majci,
opet ćeš mi ostanuti
pusta;
Da te dadem mojoj
miloj seki,
otšetaćeš mi u mirazu.
Daću tebe mojim
jaranima,
tako nećeš ostanuti
pusta!“
Biće da je i minobacač stigao. Radujemo mu se, žuri nam se postaviti ga, ali može očekati.
Stiglo
je još opreme. Cigarete su opet najpreče, ali je sada i oprema jednako važna.
Već smo počeli brojati koliko se dana okupali nismo, nas većina ima još bar
rezervnih presvlaka, s pješadijom znamo da je stanje dakako gore, na dogovoru
smo da budemo umjereniji.
Prije
polaska provjeravam kakvo je stanje s Abidom i Traletom. Mahira nisam pitao,
vjerovao sam da bi mi sam rekao koliko je brzo iz Hrasnice pošao. Ili sam se
bojao njegovog odgovora?
Liman
je preuzeo ono što sljeduje našu četu, pozvao ja nas nekoliko da mu pomognemo. Odbija
moj prijedlog da mi budemo izostavljeni iz opreme, reče da je jedino pošteno da
prema vodovima vršimo raspodjelu.
Jasan
je i objašnjenjem. Rat ne stoji, svaki dio opreme će nekad dobro doći, unutar
sebe ćemo gledati šta je kome preče, džemper, majica, gaće...
Zvao
nas je jer je želio da svi vidimo kako je sve što je dobijeno na kamari, da i u
ovim najtežim trenutcima znamo za poštenje, dostojanstvo, razumijevanje.
Pošteno je bilo i ono s naše strane, ali je razumljivo da nam nije nepotrebnim ubjeđivanjima
gubiti vrijeme.
Na
dva voda došlo je po sedam džepera, trećem šest, nama tri. Kod majica se u
obzir uzimala prethodna razlika. I tako, do cigareta.
A
one mirišu i upakovane.
Na
tren smo zaboravili na sve drugo, na do sada poginule, na opasnost koju nosi
rub livade na kojoj smo, iste one koju motrismo Šefa i ja. Sva vojska što je
slobodna tu je blizu, svi su se mrštili što smo prvo razdjeljivali opremu, svi
sad vire i nagađaju koliko ovaj put ima cigareta na jednoga.
Svi
smo na tren zanemarili i granate kojih je nekoliko jutros već palo tu ispod.
One ne čekaju da mi završimo s podjelom, da se ponovo raziđemo. Ali, dok ih god
čujemo, znamo i da smo živi...
***
Jedna
nas, ipak, iznenadi. Nisam siguran koliko smo je čuli, ali je zaždila negdje
među nas.
Već
smo ležali, ali su nam tog momenta glave bile uz majku zemlju. Ljubismo je i
zahvaljivasmo što smo još na njoj. I čekasmo da se dim raziđe.
Niko
nije jauknuo. A pala je tu.
- Je
li neko ranjen? – Liman se prvi pribra, shvati da se možda nema vremena čekati
razilaženje dima.
Desetak
sekundi lijepe tišine. Svi smo dobro, cigarete će ipak biti podijeljene kako
smo već sračunali.
Počesmo
se smijati, ne znajući kako drukčije objasniti to što se dogodilo.
Odmah
se i skupismo oko mjesta na kojem je granata završila, od nekih zaista nije
pala dalje od petnaestak metara.
Zapravo
je Ibrahimu Bešireviću i bliže, jedini se nije smijao, jedini nije ustao da
vidi gdje je palo to što je on najjače čuo. Sjedio je, niti razumio niti se
čudio onome što mi radimo. Nije mu ni bilo jasno gdje je, šta se to dogodilo
samo minut-dva ranije.
Jedni
mu već prilaze, mi ostali zastajemo.
Iz
podnožja šume, gdje je ovaj vod zaklonjeno odmarao, gdje je ostao jedino Šemso
Odobašić, da čuva stvari, dopirao je glasan, veoma bolan jauk. Nikome drugom
nije mogao pripadati.
Oni
što su prvi prišli Šemsu, nisu mogli vjerovati, nisu znali kako da mu pomognu,
ima li mu pomoći. Lijevi, stražnji dio je bio skoro izvaljen, vidjeli su se
samo krv i velika bijela kost. Strašno za gledati, jednako kao i slušati bolne
jauke.
Srećom,
pribranih uvijek ima. Liman, ne ironično koliko ozbiljno, istače kako je velika
sreća da je Šemso - „tu“ baš imao mesa, da je vrlo moguće da ništa vitalno nije
povrijeđeno. Bio je svjestan, osjećao noge, samo ih od bolova nije mogao
pomjerati.
Rana
mu je majicama i košuljama previjana, ovima što su stigle, a dok ne stigne
Muharem Muhović. Do tada je bio već na nosilima, na koja smo ga morali
nanijeti, stalno znajući da mu je još dugo ležati isključivo na stomaku...
Do
Muharemovog dolaska i njegovih procjena, i mi ćemo se strpiti od nove besjede
sa sudbinom. Nekima je jedna mina u rov pala, druga je pala među nas, od koje
je najviše stradao onaj što joj je bio najdalji!
***
I
Muharem je iskazivao optimizam, da je bio neko mršaviji...
S
druge strane, s Ibrahimom je neizvjesno. Rana od gelera nema, ali ga je
detonacija svega stresla, na jedno mu uho i krv teče. Možda bi bolje bilo da je
neko drugi bio na njegovom mjestu, on je i onako bio potih, na momente
poluodsutan, prezamišljen, najviše ćutljiv. Poslije ovoga, a nadati se da će se
oporaviti, svi se pitamo kakav će biti...
