Koliki su dvori
Džafer-bega,
u njim sjedi
Džaferbegovica,
sa zaovicom
dilber-Umihanom;
zava veze a nevjesta
prede.
19/20. juli 1993.
Zava nevi tiho
govorila:
„Nevjestice,
Džafer-begovice,
moli moga brata Džafer-bega,
moli moga brata Džafer-bega,
nek mi sreže bejaz
anteriju.
Nek mi gušća puca na
njedrima,
nek ne može ni
alkatmer proći,
a kamoli tuđeg brata
ruka!“
Tri ranjenika, više od deset sati, za jedna
pleća, ma kakva da bila, puno je.
Znamo da se sve može i drukčije tumačiti,
prigovoriti nam se kako smo na ovaj način sklonili se iz, za sada, najžešćeg
dana ovdje. Dana, koji se vremenski bliži kraju, ali koji također ima i svoju
noć. Za koju ne znamo kakva će biti, ali znamo kakvi mi u nju ulazimo.
Gledam Fadila, vidim sebe. Čini mi se da smo
izdržali samo zahvaljujući tome što smo jedan drugog hrabrili.
Tek sada ovo sebi priznajemo, ne kajemo se, ali
smo svjesni nečega drugog.
- Ako noćas krene četnička ofanziva, ako probiju
naše linije, nemoj da me živog uhvate, nemoj da me kolju, ubij me ti, bolje
nego da ja sam sebe – Fadil je taj naš osjećaj ovako iskazivao.
- Ništa se ti ne sikiraj, obavit ću ja to, a svima
ću pričati kako si herojski pogino.
- Imo bi me srca ubiti?
- Imam ja veliko, jako srce. Nego, ne melji, ti bi
još i imo snage da bježiš, al ja...
Fadil je imao više snage, ali je više i nosio.
Umor je i njega slomio, jedva se uspijeva nasmijati.
Jedva ima snage i da mi se revanšira:
- Vidi ga, ja ni vidio nisam, ti pušku ostavio tamo –
siktao je suhim glasom – vucaraš mi se ovuda tako, ko svirač. Šta bi da četnik
sad izbije pred nas!?
- Umoran sam, al bih nekako umako, dok ih ti
zadržavaš!
- Nikad mi ti pameti doći nećeš.
- Hoću. Mlad sam ja!
- Hoćeš, znam. Kad ostaneš bez te mahniture...
Pričali smo, šalili se, vukli nazor, a sve kako
ne bi ulaskom u šumu negdje skrenuli, zalutali, ja sam znao da je i to moguće.
Ipak, kod procijepa ćemo zastati da odmorimo, ali
i da čujemo novosti, ako nas još nešto zanima.
Za pušku neću ni pitati, ako je i ne nađem, naći
će se neka druga.
Još, iznenađeni smo ovim što nas je u procijepu
dočekalo, znatno je življe od naših osjećaja situacije. Vatre se lože, istina
dobro maskirane, niču bajte, rovovi od najlona, odnosno kamena, čuju se pijuci
i lopate, zveče kašike i šerpe, da se čuti i prisustvo pokojeg konja, uvijek je
nekoliko ljudi u pokretu, ne priča se glasno ali se i ne šuti. Rođeni su i novi
putevi, staze, prečice, odavde se sada račva jedan pravi mali labirint,
neophodan da budemo dobro uvezani.
To nam je opravdanje, ali i razlog da ovdje
zanoćimo.
***
Svanuće je otkrilo kako je u procijepu još više
ljudi nego se nama noćas činilo. Ja sam zamišljao da bismo, slično kao na Varizima,
svi trebali biti stalno na liniji, tek međuse se snalaziti za predah.
Ipak, neko je i moje odjeljenje dao tu na odmor,
pa je i moje ne buniti se.
Samo sam, ispraćajući Fadila, odšetao do piklića.
Pušku sam našao kako sam je i ostavio, rasklopljenu i neočišćenu. Nije me
ljutilo, znao sam da Lato Kršo ima sav potrebni alat.
Malo mi je bilo krivo što zatekoh samo dva
okvira, pet mi ih je ukradeno. Iako i u dnevnik moram zabilježiti da mi nisu
ukradeni, već da ih je neko posudio. Ko zna, možda je i ne zaslužujem više od ova
dva!?
Suđeno je tako, sretan sam što mi i njih
ostaviše, odnosno što neko nije posudio i dnevnik. Ne bih ni njega žalio, samo
da umjesto uvaljanog lišća vidjeh Remziju kako čita roman...
Vraćajući se, mislima skakah sa Zelengore u Bjelimiće,
s Variza na Kočarin, iz Kerleta Luku na Panduricu, od Trošnja do Gornjeg
Vakufa...
Nekako
tiho se ponovo ušunjah u procijep. Dok čistim pušku, od Ahma i ostalih čujem
kako se nastavlja s novom organizacijom odbrane, što je uključilo i pomijeranje
Jahorinskog bataljona, čime je naša zona nešto smanjena. Koju, dalje, mi dijelimo na šest dijelova, svaki će pokrivati po jedan vod, uključujući i
diverzantski, a čime će se ostaviti vrijeme da jedan vod uvijek bude slobodan,
u rezervi. Svakoga dana će ići kružno pomjeranje, tako da će se svi naći i na
onom najopasnijem dijelu, na koji će dolaziti upravo poslije odmora.
I radovi na uređenju rovova su nastavljeni, sve
liči da ćemo uskoro imati jaku liniju. Kako minobacač još nemamo, od motorki i
konja ne možemo bježati. Tačnije, toj se grupi priključuju u tome vještiji: Lato,
Salja i Salko, dok se mi ostali vežemo uz dio logistike zadužen za nošenje
poginulih i ranjenih.
Ne bez razloga. Ono do Remzijine pogibije bio je
samo početak. Ipak sam se izvukao iz ostatka, o kojemu je sada lahko slušati.
Četnici su ovih dana na Proskoku lomili zube, bili su riješeni probiti ovuda.
Silazak naših diverzanata ih je usporio, bataljon zaustavio. Možda smo imali i
malo sreće, dočekavši ih baš ondje kuda su kanili proći. Micali su se oni
poslije, ali smo se i mi širili. Diverzanti su se, nakon poludnevnog odmora, vratili na svoj dio, a Eko sa svojim momcima svojoj četi. Silazilo je i
nekoliko Fahrovih... Pandurica je odbranjena, bez novih gubitaka.
Jutros je nastavljen četnički napad, koji će
splasnuti oko podneva. Do kada naš bataljon nije imao poginulih, tek trojicu
lakše ranjenih, sve jedan su ostali na položajima, a za razliku od jučer ni
druga dva bataljona nisu imala puno gubitaka, mi smo pomagali tek u nošenju
jednog ranjenika. Tako, sve kazuje kako se i moral vraća.
Vratili smo se malo prije Murata sa zakašnjelim doručkom,
kada saznajem kako je ostala još jedna situacija koja se pokušava riješiti.
Zbog toga je Ćuza mene već tražio, i
sada čeka.
U utvrđivanju i pokrivanju linije, ostao im je
jedan mali, specifičan pojas. Jedna livadica koja razdvaja prostore koje lijevo
i desno pokrivaju po tri voda, za koju je dovoljno desetak ljudi, onoliko
koliko je nas bacačlija uz par koje ćemo dobiti. Zapravo su Salja koji nam je vraćen,
Jasmin Čolpa kao borac, i Abid Hajdarević kao bolničar već spremni, uz Šabana
koji ostaje naš vezista.
Malo me začudi da mi ne naredi, nego me upućuje
da sam prvo pogledam liniju. Ali nije ni slučajno što će Eko sa mnom, zna Ćuza
koga neću moći odbiti.
***
Ne znam zbog čega sam Ahma ostavio da pripremi
ostale, a u pratnju poveo Salju. Osim, ako sam slutio da mi je to garancija
kako će se linija dopasti obojici.
Složili smo se s Ekom da je ovo najbezbjedniji
dio, cijela se linija sad kreće brinom, i jedino ovdje prekida. Mora tako,
opasno bi bilo da je izbačena na livadu. To četnici ne znaju, a teško da će se
i usuditi. Drugim riječima, naš jedini zadatak je dobro motriti livadu.
Uz sve što se meni i Salji dopalo, bile su i
dvije mane.
Prvo se baš i ne može tako nazvati, s obzirom da
i ostatak linije ima praznih, lažnih rovova, istina kod nas je omjer specifičan
kao i linija, tri prema tri. I u tome smo se odmah složili s Ekom, i nama se
više sviđa tako - nego da pokrivamo četiri rova. Dakako su trojica puno
slobodnija u rovu nego dvojica.
Ona druga mana nas jeste na trenutak zamislila,
ali smo i njoj odmah našli pozitivne strane. Tačno je da mi jedini nećemo
jednom sedmično imati dan odmora, odnosno nećemo kružiti. Nećemo odmarati, ali
ni ne očekujemo da će ovo predugo trajati, a neodmaranju je ravno što nećemo
ići na onaj najopasniji dio...
Ahmo i ostali su došli i s viješću da je Ćuza
poslao zahtjev za jedan minobacač, koji će biti postavljen iza, u
produžetku livade. To ih je radovalo, ali ih je skoro sve razočarao položaj!
Dobrih smo sat vremena Salja i ja ostavili
pojašnjavajući kako ni blizu nije težak i opasan kako njima izgleda. Kritičan
je samo desni rov koji ćemo posjesti jer je najbliži brini, srednji je izbačen
petnestak metara i gleda direktno u početak livade, dok lijevi haman dolazi kao
zaleđina prvom od voda - s kojim se vežemo lijevo. Tu se livada tek počinje
malo širiti, ali i obara nazad, gdje je već pomenuto da ćemo postaviti
minobacač - ako ga dobijemo.
Da bih prekinuo neslaganja drugih, odlučih da mi
nećemo međusobno se rotirati, odnosno da ću većini pružiti pravo izbora rova.
Davno sam shvatio kako je hrabrost antiproporcionalna godinama, te sam pošao od
najstarijih.
Nije me začudilo što su Salko, Šaban i Sejmen izabrali lijevi
rov. Mada sam dijelom razumio i to što su Ahmo, Lato i Abid uzeli desni a ne
srednji, ipak je on zaklonjeniji, bliži
pješadiji, i mogućnosti izvlačenja, pa čak i nejavljanja! U sredini,
tako, ostajemo Salja, Jasmin i ja.
Uglavnom da smo se složili. Ovisno od situacije i
odmarat ćemo, nekad će i jedan biti dovoljan da osmatra. A one zajedničke
poslove, zajedno ćemo.
Već radimo na dorađivanju rovova, pripremamo
pravljenje i kakve-takve bajte, Ahmo je otišao po najlon, sačekaće da stigne
ručak ili večera, ionako je najavljeno da tačnog vremena obroka nema, kako se
bude stizalo kuhati i moglo dopremati. Za sve je tako, kuhinje su isturene, ali
konjovodci imaju preći jedan otvoreni dio, koji je pod stalnim četničkim
granatiranjem, uglavnom će se to sada obavljati u akšam i pred zoru, ili uz
tmurno i oblačno vrijeme, već je i stradao jedan konj, dok su dva konjovodca
ranjena...
***
U iščekivanju akšama, Ahma i najlona, dočekasmo i
večeru i najnovije vijesti. S Proskoka stižu dobre, Fočaci i dalje razbijaju
četnike, svete Dževada, ispjevali su pjesmu Na Proskoku pogino
je Dževad komandant, i sa njime mnogi borci svijetla obraza...
Ona druga se odnosila na Ljutu.
- Major je bio u pravu – Ahmo počinje tonom koji ne
sluti dobrom – četnici su žestoko navalili na Ljutu i Treskavicu, tenkovima.
Dabogda da naši izdrže.
- Ne treba tako razmišljati – ja se hoću oteti tom
utisku – eto, koliko je Fočaka izginulo, Dževad i Zakareli, pa momci ne
posustaju. Sad, što nas neka sreća prati pa smo za sad gdje se manje puca, to
nikako ne znači da smo slabiji borci. Pa i naših je dvadeset ustavilo četnike.
A i da istovremeno napadnu cijelu liniju, ja sam siguran da bismo je odbranili.
Isto tvrdim i za to tamo, Nihadove sam vidio prvu noć, i tamo je jedan sličan
vod, osim toga - život dajem da je tamo i Ismet Pačariz. Da ti znaš kakav je to
borac...
- Kako to reče? – Ahmo me prostrijeli ovim
pitanjem.
- Ismet Pačariz. Što?
- Ništa... Onako...
Hojta,
pogled prema Treskavici
