O, moj dragi, jesu l' tebe jadi,
što su mene za drugijem dali.
Mene daše, tebe ne pitaše,
sjutra ću ti podno dvora proći.
19/20. juli 1993.
I pronijeti duvak nad očima,
crnu peču da mi bude crno.
Ti me gledaj sa pendžera,
baciću ti vezena jagluka.
Tri
ranjenika, više od deset sati, za jedna pleća, ma kakva da bila, puno je.
Znamo
da se sve može i drukčije tumačiti, prigovoriti nam se kako smo na ovaj način
sklonili se iz, za sada, najžešćeg dana ovdje. Dana, koji se vremenski bliži
kraju, ali koji također ima i svoju noć. Za koju ne znamo kakva će biti, ali
znamo kakvi mi u nju ulazimo.
Gledam
Fadila, vidim sebe. Čini mi se da smo izdržali samo zahvaljujući tome što smo
jedan drugog hrabrili.
Tek
sada ovo sebi priznajemo, ne kajemo se, ali smo svjesni nečega drugog.
- Ako
noćas krene četnička ofanziva, ako probiju naše linije, nemoj da me živog uhvate,
nemoj da me kolju, ubij me ti, bolje nego da ja sam sebe – Fadil je taj naš
osjećaj ovako iskazivao.
- Ništa
se ti ne sikiraj, obavit ću ja to, a svima ću pričati kako si herojski pogin'o.
- Im'o
bi me srca ubiti?
- Imam
ja veliko, jako srce. Nego, ne melji, ti bi još i im'o snage da bježiš, al'
ja...
Fadil
je imao više snage, ali je više i nosio. Umor je i njega slomio, jedva se
uspijeva nasmijati.
Jedva
ima snage i da mi se revanšira:
- Vidi
ga, ja ni vidio nisam, ti pušku ostavio tamo – siktao je suhim glasom – vucaraš
mi se ovuda tako, k'o svirač. Šta bi da četnik sad izbije pred nas!?
- Umoran
sam, al' bih nekako umak'o, dok ih ti zadržavaš!
- Nikad
mi ti pameti doći nećeš.
- Hoću.
Mlad sam ja!
- Hoćeš,
znam. Kad ostaneš bez te mahniture...
Pričali
smo, šalili se da potiskujemo tugu, vukli nazor, a sve kako ne bi ulaskom u
šumu negdje skrenuli, zalutali, ja sam znao da je i to moguće.
Ipak,
kod procijepa ćemo zastati da odmorimo, ali i da čujemo novosti, ako nas još
nešto zanima.
Za
pušku neću ni pitati, ako je i ne nađem, naći će se neka druga.
Još,
iznenađeni smo ovim što nas je u procijepu dočekalo, znatno je življe od naših
osjećaja situacije. Vatre se lože, istina dobro maskirane, niču bajte, rovovi
od najlona, odnosno kamena, čuju se pijuci i lopate, zveče kašike i šerpe, da
se čuti i prisustvo pokojeg konja, uvijek je nekoliko ljudi u pokretu, ne priča
se glasno ali se i ne šuti. Rođeni su i novi putevi, staze, prečice, odavde se
sada račva jedan pravi mali labirint, neophodan da budemo dobro uvezani.
To
nam je opravdanje, ali i razlog da ovdje zanoćimo.
***
Svanuće
je otkrilo kako je u procijepu još više ljudi nego se nama noćas činilo. Ja sam
zamišljao da bismo, slično kao na Varizima, svi trebali biti stalno na liniji, tek
međuse se snalaziti za predah.
Ipak,
neko je i moje odjeljenje dao tu na odmor, pa je i moje ne buniti se.
Samo
sam, ispraćajući Fadila, odšetao do piklića. Pušku sam našao kako sam je i
ostavio, rasklopljenu i neočišćenu. Nije me ljutilo, znao sam da Lato Kršo ima
sav potrebni alat.
Malo
mi je bilo krivo što zatekoh samo dva okvira, pet mi ih je ukradeno. Iako i u dnevnik
moram zabilježiti da mi nisu ukradeni, već da ih je neko posudio. Ko zna, možda
ja i ne zaslužujem više od ova dva!?
Suđeno
je tako, sretan sam što mi i njih ostaviše, odnosno što neko nije posudio i dnevnik.
Ne bih ni njega žalio, samo da umjesto uvaljanog lišća vidjeh Remziju kako čita
roman...
Vraćajući
se, mislima skakah sa Zelengore u Bjelimiće, s Variza na Kočarin, iz Kerleta
Luku na Panduricu, od Trošnja do Gornjeg Vakufa...
***
Nekako tiho se ponovo ušunjah u procijep. Dok
čistim pušku, od Ahma i ostalih čujem kako se nastavlja s novom organizacijom
odbrane, što je uključilo i pomijeranje Jahorinskog bataljona, čime je naša
zona nešto smanjena. Koju, dalje, mi dijelimo na šest dijelova, svaki će
pokrivati po jedan vod, uključujući i diverzantski, a čime će se ostaviti
vrijeme da jedan vod uvijek bude slobodan, u rezervi. Svakoga dana će ići
kružno pomjeranje, tako da će se svi naći i na onom najopasnijem dijelu, na
koji će dolaziti upravo poslije odmora.
I
radovi na uređenju rovova su nastavljeni, sve liči da ćemo uskoro imati jaku
liniju. Kako minobacač još nemamo, od motorki i konja ne možemo bježati.
Tačnije, toj se grupi priključuju u tome vještiji: Lato, Salja i Salko, dok se
mi ostali vežemo uz dio logistike zadužen za nošenje poginulih i ranjenih.
Ne
bez razloga. Ono do Remzijine pogibije bio je samo početak. Ipak sam se izvukao
iz ostatka, o kojemu je sada lako slušati. Četnici su ovih dana na Proskoku
lomili zube, bili su riješeni probiti ovuda. Silazak naših diverzanata ih je
usporio, bataljon zaustavio. Možda smo imali i malo sreće, dočekavši ih baš
ondje kuda su kanili proći. Micali su se oni poslije, ali smo se i mi širili.
Diverzanti su se, nakon poludnevnog odmora, vratili na svoj dio, a Eko sa
svojim momcima svojoj četi. Silazilo je i nekoliko Fahrovih... Pandurica je
odbranjena, bez novih gubitaka.
Jutros
je nastavljen četnički napad, koji će splasnuti oko podneva. Do kada naš
bataljon nije imao poginulih, tek trojicu lakše ranjenih, sve jedan su ostali
na položajima, a za razliku od jučer ni druga dva bataljona nisu imala puno
gubitaka, mi smo pomagali tek u nošenju jednog ranjenika. Tako, sve kazuje kako
se i moral vraća.
Vratili
smo se malo prije Murata Pejkovića sa zakašnjelim doručkom, kada saznajem kako
je ostala još jedna situacija koja se pokušava riješiti. Zbog toga je Ćuza mene
već tražio, i sada čeka.
U
utvrđivanju i pokrivanju linije, ostao im je jedan mali, specifičan pojas.
Jedna livadica koja razdvaja prostore koje lijevo i desno pokrivaju po tri
voda, za koju je dovoljno desetak ljudi, onoliko koliko je nas minobacačlija,
uz par onih koje ćemo dobiti. Zapravo su Salja koji nam je vraćen, Jasmin Čolpa
kao borac, i Abid Hajdarević kao bolničar već spremni, uz Šabana koji ostaje
naš vezista.
Malo
me začudi da mi ne naredi, nego me upućuje da sam prvo pogledam liniju. Ali
nije ni slučajno što će Eko sa mnom, zna Ćuza koga neću moći odbiti.
