„Dvjesto dajem spustite je,
Put
ne znam, ali se moram snaći. Kada smo se spuštali tek je svitalo, ali se sjećam
da smo od mjesta gdje su ostali Komanda i Sanitet išli brinom. Koje ću se
uhvatiti čim izbijem prvu kosu desno, na kojoj su Liman i Leha, i gdje se
trenutno također puca. Ipak sam bez puške.
Padao
sam nekoliko puta, kao da sam morao zapeti za svaki veći grmenčić. Uvijek sam
se odmah i dizao, tada koristeći da se osvrnem, ili vjerujući da ga već nose,
ili da će mi neko reći da se vratim, da je sve nekakva šala.
Život
i sudbina su tačno razgraničili šta može biti a šta ne - šala. Govorim sebi da
se više neću osvrtati, tako ću prije stići.
Iako
je brina uvijek najsigurnija i najbrža za šumom trčati, poslije jednog težeg
pada pogled mi se prostrije niz dolinu desno. Učini mi se da ću tuda brže, prječicom...
Samo
par koraka naniže mi je trebalo da se ukočim u mjestu. Stegnu me u srcu, preko
potoka vidjeh nekoga s crvenom beretkom. Možda mi se samo pričinilo, a možda je
i on zastao, čučnuo kraj drveta. Ugledavši mene.
Ne
znam da u našem bataljonu ima iko s ovakvom beretkom, a premalo je vremena da
se pitam šta bi četnik tu radio. Može biti da izviđa, a može biti i da je tu
zbog „velike nužde“. U narodu kažu da je to - znak sreće, ja sam je imao.
Sigurno
znam da uza se nemam pušku. Na pravom sam mjestu skrenuo, ali prevrćući se
okrenuo na pogrešnu stranu. Ko god da je, u blizini mora imati još nekoga. Hoće
li im ovaj pričati gdje je i koga vidio, ja svojima neću. Ne treba mi još i da
objašnjavam kako sam se prevrćući uspio dezorijentisati, odnosno ponavljati
kako sam ja od Boga odabran da...
Za
istrčati na brinu mi je trebalo desetak koraka, ali mi se čini da sam bio brži.
Najvažnije
je da nisam izgubio puno vremena, da ponovo trčim brinom, pravcem prema Komandi
i Sanitetu...
Ni
tamo nisam objašnjavao zašto sam bez puške i kako sam i kuda došao, samo sam
Muharemu Muhoviću ispričao što sam znao o Remzijinoj rani.
Odmah
je poturio kramp, ali i tužnom grimasom pokazao da ni on nije preveliki
optimista. Ipak je odmah pošao, a za njim i Ćuza, Zuhdija, opet Mujo, te još
neki od logističara.
***
Ja
od nekoga dobih malo vode, te i sam ponovo požurih za njima. Stići ih nisam
mogao, ali sam na pola puta sreo ove što su Remziju već nosili.
- Je
li živ? – i moje pitanje upućeno Feridu koji je išao prvi, pokazivalo je da i
sam sve više prihvatam realnost.
- Još
jeste – a njegov odgovor je kazivao više.
Iako
ih je bilo petnaestak, pridružih im se. Daleko je do Opservatorija, svaki je
čovjek dobrodošao. Izdržljiviji sam od Beća, a on sigurno nije ništa gori borac
od mene, neće mi ni zamjeriti, poznajemo se dobro.
Davali
smo sve od sebe, skoro se otimali ko će ga nositi. Stalno smo zurili prema
Opservatoriju, možda i mjestu ove istine. Ako i ima nade, ona počinje tek od
Opservatorija.
Misli
su mi stalno nad Remzijom, molim se da izdrži, za nas sam siguran. Moleći se,
pogled pružam prema Opservatoriju, misli spuštam i iza.
Iza
je Štinji do, tu je Kuća spasa, za koju sam ja najprije mislio da je to ime
dobila ovih dana, dok mi nisu objasnili kako je to njeno prijeratno, planinsko
ime. Ako je, neka bude danas i mjesto spasa za našega Remziju. Mi ćemo izdržati
do Opservatorija, odatle će ga kamion brzo spustiti dalje...
Ipak,
na manje od dvjesto metara do prvog cilja, zaplakaću. I ja, i svi što ga
nosismo.
- Gotov
je – ovaj je put Fadil, nažalost, sasvim bio u pravu.
Nastavljamo
nositi, kao da nije tako. Kao da još trebamo dokazivati da smo uradili što smo
mogli.
Ni
dovde nismo pričali, sad još manje. Ćutke i halalimo, i tražimo halal. Nećemo
drugu da uskraćujemo mir, posljednji.
Tako
ga i predadosmo, vozaču koji i neće morati žuriti...
***
Mi
se vraćamo nazad, bez žurbe i opet bez riječi. Vjetar pojačava, da nam suši
suze.
Milion
suza, niti jedna riječ. Hiljade misli, u svakoj Remzija. Sudbina je iz njega
govorila kako bi mogli iskihati svu dosadašnju sreću. Sudbina ostavi
nepročitani roman, i još puno toga.
Sudbina
mu nije dala da vidi tek rođenu kćerku, makar jednom u životu. Pričaćemo joj o
babu, biće ponosna na njega. Sad još ne zna ni šta je otac, ni šta je ostati
bez njega...
Na
ulazu u šumu prekidamo misli, u susret nam ide novi ranjenik. S Proskoka, tamo
je naš Fočanski bataljon, koji već ima desetak poginulih, dva ili tri puta više
ranjenih, premoreni su, nije ni čudo što ih je sada samo osam. Ovaj i nije
toliko teško ranjen, svejedno se nas sedam-osam pristaje povratiti, pomoći im.
Opet
do Opservatorija, i opet nazad. Skoro na istom mjestu srećemo i narednog
ranjenika. Ibogovac, ali je i njih svega deset. Jesmo i mi iscrpljeni, ali ni
za borbe nismo, te se Fadil i ja odlučujemo još jednom vratiti, ovaj je dosta
teško ranjen, možda mu baš dvoja leđa spasu život...
Nazad
se sada jedva vučemo, Fadil i ja zaostajemo. Potrošismo snage više nego što
znasmo da imamo, a i vazdan jeli nismo. I akšam se primiče, bar se nadamo da bi
za danas trebalo da je gotovo.
Sve smo halalili, i našem dragom Remziji, i ovoj dvojici koje možda nikada nećemo upoznati. Na Remziju ostaju mnoga sjećanja, mnogo zjednički provedenih i noći i dana, i ovaj devetnasti juli koji nikada zaboraviti nećemo.
