Gledali se Mujo i Nizama,
gledali se tri godine dana.
Kad četvrta nastala godina
umr'je Muji lijepa Nizama.
Mujo žali lijepu Nizamu,
svako jutro mezar ob'lazio.
Jedno jutro mezar ne obiš'o.
Kad je doš'o mezar da obiđe,
tu klanjaše lijepa Nizama.
U ruci joj tespih od merdžana.
Pođe Mujo da Nizamu ljubi,
ona mu se gaib učinila.
Uze Mujo tespih od merdžana,
tespih mu se u ruci stopio.
Strah,
zebnja, bijes, sve mi se smiješalo. Leha me uvjerava da je, ljudi što ima,
jedva dovoljno da pokrije taj dio kose, koji je jednako važan. Uzalud sam
naglasio kako od tri najisturenija momka dvojica su koji vojske nisu služili.
Na
kraju se tek Bećo Merdan dobrovoljno javi.
Sveo
sam ga na svoje mjesto, obećavši mu se pridružiti čim završim s čišćenjem
puške, a pošto je Mujo Humić hitno odazvan u Komandu bataljona.
Ne
osuđujem nikoga, ali i ne shvatam mnoge. Zuhdija i Ćuza su ostali u procjepu, diverzanti
iza nas, Liman je s Lehom, koji opet komanduje nekom grupom - dok mu je pola
voda dolje, Eko je sveo svojih četiri-pet najboljih, jedino je Bećo razumio
gdje su Munib Komar i Samir Kurtović...
Svakako
mi je o nečemu razmišljati dok rasklapam, i čistim dijelove puške. Nije u redu
ni što ja, u jeku borbe, čistim pušku!
Žurio
bih, ali se prisjećam i Fuada Krša. Objašnjavao je da ove puške često zakivaju,
nisam vjerovao. Sada mi se makar uozbiljiti, ne smijem dozvoliti da se ponovi.
Požuruje
me što sada čujem i pucnjavu desno. Jedva čekam da se vratim na svoje mjesto. S
očišćenom puškom, sa znanjem da imam bombi i u džepovima i u ruksaku, s
ohrabrenjem dobijenim od Šefe, utrostručenim povremenim pogledima na Eka.
Gledajući
Eka, čovjek stiče utisak da ratovati nije teško. Sjetih se još jednom bivše
vojske, dvije fobije nosim iz nje. Prva mi je i ranije misli posjećivala, za
sada mogoh izbjegavati postavljati mine. Druga mi se tek sada javi, uprazno smo
vježbali ispaljivanje tromblona. Nisam pokazivao osjećaj, a poručnik Udovičić
je bio jasan, prst s obarača treba brzo skloniti. Po njemu, svaki put bih ja ostao
bez prsta.
Ispratih
lakoću kojom Eko ispali dva tromblona. Puška je trzala, on se nije pomjerao.
Niti je brinuo za prst kojim okida.
Diviću
mu se kada ovo prođe, vrijeme mi je završavati s čišćenjem, sklapati pušku...
***
Nešto
me prekide. Šesetka, meni se učini. Ako je ona, cijelim tijelom moram zemlji.
Ako iko zna koliko ona može biti opasna po onog ko je izvan zaklona, ja sam.
Nije
šesetka, bilo bi više gelera. A i već je kasno, pogled mi se zaustavi. I ukoči.
Gledam
Remziju kako se prevrće. Čujem ga kako govori „Ranjen sam“.
Poturam
dijelove i ustajem. Ustuknuh, vidjevši Fadila kraj njega. A i Selćo pritrčava.
Fadil
ga pita gdje je pogođen, ali ovaj više ne odgovara. Dok ja očima tražih ranu,
Fadil to radi rukama.
Jasno
sam čuo kako je bolno rekao da je ranjen, a pokušavam se nadati da mi se
učinilo. Možda je samo okrznut?
- Šta
je bilo? – pitam Fadila zbunjeno, s ciljem da mi kaže mogu li ja šta pomoći.
- Ranjen
je, dajte mi pomozite da ga namjestimo, treba mu dati vještačko disanje.
Prije
nego se i Ferid, Remzijin šura, nađe tu, Selćo i ja ga okrećemo kako bi Fadil
mogao dati vještačko disanje.
Onako
snažnih ruku, jedva mu uspijeva otvoriti usta.
Četiri,
pet sekundi se bori. U kojima Ferid otkriva čime je Remzija pogođen, ne znam je
li gledao ili tek sada vidio, ali tromblon je. Trag ima na bukvi...
Fadil
se bori, a ja se ponadah još jednom. Ali njegov nagli trzaj lica nazad, kaziva
drukčije.
Zgrčen
sam, grčim se i iznutra. Još neću da vjerujem.
U
sekundi preturih sve, od Ledića do prije pola minuta. Dogovorili smo se, stalno
ponavljali da ćemo se držati zajedno.
Ja
sam izdao. Šefa me zovnuo, nisam morao ići!? Remzija i ja smo okvirove
podijelili, jesam li uzeo vlažnije? Je li to bio potez sudbine da me vrati
ovdje? Da mu pomognem, ili budem uz njega dok bude ginuo?
Poginuti
je mogao i bez mene, tu sam da mu pomognem. Ako pogine, ja ću biti kriv...
Smirujem
se, čekam da Fadil nastavi. A on, vraća sebi dah, kao da je završio.
Nageh
se da i sam vidim, i zgrčih se ponovo. Remziji je krv krenula na usta.
- Gotov
je – Fadil iskaza svu bol tog saznanja, dok rukom brisa krv sa svojih usana.
Po
inerciji, osjećaju da još diše, Selćo i ja podigosmo Remziju, ispravismo ga,
kao da bi krvarenje bilo manje. Pri tom je Selćo i prebirao po njegovim leđima
tražeći ranu. Na kraju, hitro pocijepa košulju.
Ispod
lijeve plećke, ukaza se rana. Od tromblona, i ne veća od četvrtine nokta. Tu
krvi bi sasvim malo.
U
sekundi se opet javi nada, koja zablijeđe kad ponovo pogledasmo Remzijino lice.
Oči su mu bile bez života.
- Plućna
maramica mu je poderana – Selćo htjede i da objasni, dok pomaga Fadilu da mu
metnu zavoj.
- Držite
ga vi, ja odoh po Muharema – nije da nisam vjerovao Fadilu ili Selću, ali sam
mislio da tako treba.
- Džaba
ti je ići – Fadil je bio realniji, pomireniji.
- Vala,
nećemo ga tek tako ni pustati da umre – ja se na Fadila ljutnuh – ima da ga i
nosimo, makar još neko od nas pogino. Nije ker da ga ostavimo tek tako...
Bi
me stid zbog posljednje rečenice, ne zbog toga što je ona malo Fadila
uvrijedila, koji se i dalje najviše trudi da mu se pokuša pomoći, dajući se na
organizovanje ručnog nošenja, dok ja ili neko ne stignemo s nosilima, već zato
što sam upotrijebio riječ koja ne priliči, ali je prva koja mi je pala na um.
Rečeno
ne mogu povratiti, ali mogu brinom juriti koliko me noge i duša budu služile.
