Operacija KOVERAT
predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je
operacija uspjela, historija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno
drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti,
površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i
krvi...
Bez obzira na stradanje boraca 7.muslimanske brigade, odnosno borbenih
muslimanskih grupa, u kojima je bilo najviše mudžahedina iz arapskih zemalja i
Turske, niko na IKM operacije „Koverat“ u Bucima nije očekivao da će se
dogoditi nova drama. U izvještaju koji je komandant Kadir Jusić 1. januara 93.
godine poslao Glavnom štabu Vrhovne komande, piše da se Drugi bataljon 7.
muslimanske brigade 28.decembra neorganizovano povlačio, i da su, zbog njihovog
stava o ranjenicima, svi ostavljeni, tako da je „veći dio ranjenika ostao u
borbenom rasporedu neprijatelja do kojih nije bilo moguće doći poslije
povlačenja jedinica“.
Sanitet i jedinice koje su 28. decembra bile upućene na ratište, prije
mraka su uspjele da izvuku dvadesetak boraca, od kojih je nekoliko umrlo.
Izvlačenje ranjenika je bilo otežano jer su srpske snage napadale i sanitetska
vozila, pa je, prema Jusićevim riječima, jedan ljekar ranjen i zapaljeno jedno
sanitetsko vozilo.
Jedinice Drugog bataljona 7. muslimanske su se oko pet popodne 28.
decembra počele okupljati oko IKM operacije „Koverat“ u Bucima i Jusić je
naredio komandantu brigade Mahmutu Karaliću da zajedno sa načelnikom Štaba
Brigade Asimom Koričićem i komandantom bataljona Šerifom Patkovićem održi
sastanak sa borcima i „da utvrdi stanje i razloge povlačenja.“
„Nakon pola sata“, kaže Kadir Jusić, „došao mi je Karalić i rekao:
„Komandante, halali, ali borci više ne žele da učestvuju u borbi, nego hoće
pješke da se vrate u Zenicu“. Naredio sam da se jedinica smjesti u sportsku
halu u Visokom, Dobili su večeru i čaj.“
Ali, noć nakon bitke, borci 7. muslimanske, koji su bili desetkovani,
bili su bijesni na Komandu operacije „Koverat“ što im, čim su probili linije,
nije poslala drugi ešalon.
I u toj pregrijanoj atmosferi među borce 7.muslimanske dolazi njihov
bivši saborac Emir Redžić Tara, koji im je, kako je Jusić naveo u izvještaju,
govorio „da će uvijek imati puno gubitaka dok ih vode takvi kakvi ih vode“. Uz
to, počele su da kruže priče da su stranci, šehidi, čija su tijela izvučena,
imali dosta novca i da im je novac odnesen.
Narednog dana, Jusić je poslao Koričića među borce da ih ubijedi da
ponovo krenu u borbu. I dok su članovi Komande operacije „Koverat“ očekivali da
se pojave borci 7. muslimanske i planirali na koji pravac da ih ponovo upute,
oko IKM je nastala pucnjava.
Komandu je napala i okupirala je grupa pobunjenih boraca i mudžahida
7.muslimanske na čelu sa Ramom Durmišem, komandirom čete iz Travnika, čiji su
borci najviše i stradali u jučerišnjim borbama. Njihov bijes je bio usmjeren na
kompletnu komandu, pa i sanitet „zbog opljačkanog novca“ , a najviše na
komandanta operacije „Koverat“ Kadira Jusića.
Durmiš je sa grupom upao i u operativnu salu Komande, gdje su se
nalazili Nehru Ganić, Fuad Smailbegović, Šerif Patković i još neki i ispalio
rafal u plafon. Odmah su prijetili strijeljanjem zbog izdaje i pitali: „Gdje su
naši šehidi i gdje je novac?“ Govorili su kako je iz džepova šehida odneseno 40.000
maraka! Tražili su Kadira, komandanta operacije „Koverat“, kao glavnog krivca
za sve. Jusić je bio u susjednoj kancelariji, ali njega nisu poznavali. Znali
su samo njegovo ime. Nehru Ganić je pokušao da ih smiri. „Jesi li ti Kadir?“ –
pitali su ga. Kad im je rekao da nije, nije im bio interesantan, ali je bio
nakautiran.
Ramo i njegovi pobunjeni mudžahidi, uglavnom domaći, kojih je bilo
tridesetak, „legitimisali“ su kompletan muški sastav Komande operacije
„Koverat“ i sanitet, te kako niko od njih nije bio Kadir, većinu su puštali.
Ali, svako je za uspomenu dobio udarac šakom, nogom ili kundakom. Durmiš je
kasnije pričao kako im niko od tih komandanata i vojnika na IKM nije pružio
otpor. Nije ni kompletna jedinica vojne policije koja je slučajno naišla i koju
su razoružali. Tek kad su upali u sanitet, pred njih je izašla jedna doktorica
koja je zauzela „borilački stav“ i bila spremna da se s njima tuče.
Mudžahidi 7. muslimanske pod komandom Rame Durmiša uhapsili su
komandanta srednjeg pravca operacije „Koverat“ Fuada Smailbegovića i svog
komandanta bataljona Šerifa Patkovića i još neke koje su ugurali u kombi da ih
vode na strijeljanje. Nastavili su da traže Kadira Jusića.
Jusić je čuvši galamu, izašao ispred komande i pokušao da smiri
situaciju. „I ti si nam potreban“, rekli su mu i uhapsili ga. Strpali su ga u
kola, a da i nisu znali da su uhapsili čovjeka koga traže. „Šta se ovo događa?“
, pisao je Jusić dvojicu pobunjenika koji su ga čuvali. „Traže nekog Kadira“,
rekli su mu.
Ljut što nisu našli „komandanta Kadira“, u kola u kojima je sjedio
Jusić, ušao je – Ramo Durmiš i naredio da voze „sve na strijeljanje“. Tada se
Jusić osmjelio i započeo razgovor sa Durmišem. „Ramo, bola, šta je ovo?“, rekao
je. „Da četnici znaju, likovali bi.“ „Šta tebe briga za četnike? I ko si ti?“ –
pitao ga je Ramo. „Ja sam komandant Opštinskog štaba Visoko Jusić“, odgovorio
je. „Pa, šta ćeš ti ovdje?“ – pitao je Ramo. „Čuo sam da ste imali problema u
borbi, pa sam došao da vidim šta vam mogu pomoći“. Ne shvatajući da razgovara
sa Kadirom, Durmiš je naredio vozaču da stane.
„Ovaj nam ne treba“, rekao je. Okrenuo se Kadiru Jusiću i naredio:
„Napolje“.
Smailbegoviću i Patkoviću se, takođe, ništa nije dogodilo. Smailbegović
je rekao Rami: „Ne budalesaj, Ramo! Neću ovako da poginem! Ako treba da ginem,
idem u borbu da poginem kao čovjek“. Neki su se borci zauzeli i za Patkovića.
Rekli su Rami: „Ne njega, on je bio s nama!“
Drama je mogla da preraste u novu tragediju. Jer, Komanda operacije
„Koverat“ u Bucima odmah je obavjestila Komandu 3. korpusa o pobuni mudžahida.
U Trećem korpusu je nastala uzbuna i hitno su pozvane dvije jedinice kojima je
naređeno da milom ili silom deblokiraju zatočenu Komandu operacije „Koverat“.
Ali, Kadir Jusić je procijenio da će doći do krvavog obračuna i zatražio je da
se jedinice povuku.
O tome kako se drama završila, napisao je Jusić u informaciji „o
ponašanju dijela boraca Drugog bataljona 7. muslimanske brigade“ 1. januara 93.
godine. On je pisao:
„Upornim razgovorima, a kasnije angažovanjem komandanta 7. muslimnske
Karalića tenzije su postepeno smirivane i neđeno je rješenje da se obezbijede
autobusi za njihovo prebacivanje u Zenicu, što je i učinjeno“.
Narednog dana Radio Ilijaš je nepekidno objavljivao informaciju da su
mudžahedini 7. muslimanske ubili komandanta Kadira Jusića i da mu kroz Visoko
nosaju glavu nabijenu na kolac.
U operaciji „Koverat“ poginulo je 29 boraca 7. muslimanske i između 10 i
15 stranih mudžahida.
Znaju se imena poginulih ratnika Sedme. To su: Emir Adilović, Munib
Agić, Senad Ajkunić, Fahrija Bašić, Muris Belagić, Ahmet Ćerimić, Jazid
Dervišić, Adnan Halep, Vehid Hašani, Sifet Karalić, Amir Karalić, Armin Kovač,
Edin Lendo, Amir Mujić, Osman Muratović, Muhamed Novalić, Esad Orlović, Emsadet
Perenda, Ramo Perenda, Hajrudin Ramić, Haris Ramić, Muharem Salkica, Fuad
Sarač, Semir Selman, Semir Sinanović, Osman Smajić, Hasan Čišman, Mustafa
Čišman i Sulejman Tarakčija.
„Mudžahidi iz inostranstva nisu nam otkrivali imena“ kaže Halil Brzina.
„Od nas su tražili da s nama učestvuju u bitkama, a poslije bitke bi odlazili
od nas. Dugo smo mislili da ih je u operaciji „Koverat“ poginulo sedam. Ali,
uvjeravaju me ljudi koji su s njima učestvovali u bici da ih je poginulo između
10 i 15.“
autor Šefko Hodžić, ratni novinar i izvještač
izvor
