Kako su dani prolazili
bližio se i momenat odluke gdje koja jedinica da napadne, jednu večer pozvan je
Ćato u Komandu i saopćeno mu je da “Crni Labudovi” trebaju ići na Jahorinu,
izvršiti neka diverzantska dejstva, kao da se minira jedan od tornjeva veze, i
jedna od baza četnika na Jahorini. Dok bi glavnina snaga udarila sa Golog Brda
ka Hadžićima i neki od Zoranovića prema Krupcu.
Poslije sastanka vidio
sam Ćatu utučenog i pred hotelom mi je pokušao kazati da mu se ovo ne sviđa i
da zadatak koji mu je povjeren jednostavno naša jedinica nije u stanju u ovim
vremenskim uslovima izvršiti, na šta nam je prišao Rađo i potvrdio konstataciju
da je to obična glupost i da ne trebamo prihvatiti zadatak. Jer u snijegu od
pola metra u decembru mjesecu vršti diverzantske aktivnosti i to u trajnju od
nekoliko dana bilo je više nego glupost. Složili smo se da odbijemo zadatak i
da tražimo da nas preusmjere na glavni pravac napada.
U međuvremenu jedinica
se psihološki pripremala, a došli su nam u ispomoć i neka braća, među njima i
jedan Nijemac koji je primio Islam. I zaista, susret sa braćom koja su došla tu
da pomognu bez ikakvih zahtjeva, bez novčane nadoknade samo zato što su
muslimani, ulijevala je veliko samopouzdanje i među ostale borce.
Poslije svakog sabaha
učila se halka Kur’ana i jedan od njih bi dersio, među njima je bio jedan
Bošnjak porijeklom, i govorio je veoma teško bosanski, ali smo ga razumjeli i
prevodio bi nam dersove. Među njima bio je jedan opsjednut Hurijama. (Hurije su džennetske ljepotice koje po
predaji Poslanika a.s. dočekuju šehide i svaki šehid imao bi po 70 hurija).
Ovaj Mudžahid je tako lijepo besjedio o Hurijama, da mi kao slušaoci bi se
uživjeli toliko u tu priču da bi i noćima sanjali da smo među Hurijama. Kazivao
bi ovako: “Ide mudžahid na bojnom polju tekbirajući (vičući Allahu Ekber), pogađa ga metak u glavu, on pada, a njegova
duša ide u zagrljaj Hurijama.”
Zaista tih dana Iman mi
je bio narastao do tih granica da nisam osjećao strah od smrti i da sam potajno
i priželjkivao taj blaženi susert sa Hurijama. Ćato je uspio ubijediti Komandu
da prvobitini zadatak povjeri nekom drugom a nas da uputi na glavni pravac
napada.
Počele su pristizati
jedinice iz Hercegovine, Konjičani, Jablaničani, Mostarci, Nevesinjici,
Stočani, Gačani i mnoge druge jedinice, (Aman Jarabi) imao sam osjećaj da ćemo
sve povaljati i da će Sarajevo za koji dan biti slobodno. Morala nije falilo,
bilo je dosta i ratne opreme. I operacija “KOVERAT” može početi.
I krenulo se prvo jutro,
hladno kao što decembar može biti hladan na Igmanu. Jedinice okolo Golog Brda
raspoređene, prvi udar žestok i probijene linije, već se nazire uspjeh pobjede,
naša jedinica se spušta prilično duboko ka Hadžićima, prate nas neke jedinice,
zaustavljeni smo iznad prvih kuća jednog sela. Već vidimo put Hadžići - Ilidža
nadohvat puškometa; četnici u panici, vidimo po kućama nastaje bježanija, duž
čitave linije otvara se žestoka vatra javljaju da na drugim linijama, sad ima,
sad nema uspjeha, kako minuti odmiču, sve više četničkih artiljeriskih
projektila se na nas ruči. Vidimo sa desne strane pomoć četnicima stiže i ulaze
u šumu Igmana, bojimo se da nam ne dođu sa desne strane, Ćato me zove i kaže:
“Hajde ti i još dvojica povučite se nazad, zauzmite položaj prema desno, da nam
ne dođu sa leđa.” Izvršavamo zadatak bez pogovora, ja zauzimam polažaj iza
jedne podeblje jelike koja se iz korijena račvala u dva kraka, dobar zaklon,
stavim pušku između i pomalo pripucavam u pravcu četnika, praga po šumi
prebire, eksplozije iznad samih glava, počinje i tenk da drobi. Bože, kakav
osjećaj.
Ispred nas duboko čuju
se Tekbiri, pozivaju se četnici na predaju. Šuma ječi i u jednom trenutku samo
bljesak. Odjednom počinjem da tonem, ne čujem ni detonaciju, gubim svijest,
koliko je trajalo ne znam, ali znam kad sam došao sebi, moj prvi susret sa
sviješću je bio: “Bože, jesam li šehid i gdje su Hurije?”
Dok sam ležao na leđma
postajući svjestan da ipak nisam šehid, gledajući u oblačno nebo među vrhovima
jelika, protresao me strahovit trzaj straha: Bože, u kakvom sam stanju, ako
nisam mrtav; ništa od tijela ne osjećam, pa kako onda izgledam?
Iz momenta u momenat sam
se vraćao u stvarnost i podigao glavu još ne osjećajući donje dijelove tijela,
vidio sam da sam odbačen od mog zaklona tri-četiri metra, polahko sam spuštao
pogled niz tijelo, i vidi čuda nema krvi, nema bolova, nisam valjda
nepovrijeđen. Počeo sam pomjerati prvo ruke pa onda polahko uspostavljati
kontrolu nad cijelim tijelom, hvala Bogu - bio sam bez rana.
Kada sam sa mukom ustao
osjetio sam gorčinu u želucu i počeo povraćati, ali nije se imalo što očito
povratiti, samo je organizam uspostavljao svoj ritam. Kada sam došao do
pomenute jelike puška koja je bila među krakovima je potpuno deformisana, cijev
iskrivljena od žestoke detonacije, a uz sami korijen jelike velika rupa od
tenkovske granate. Jelika je one gelere koji su meni bili namijenjeni
zaustavila i primila u svoje tijelo, a samo Božija volja je da ovo danas Vama
prepričavam.
Kada je prošao skoro
ovaj prvi dan u pokušaju daljeg napredovanja, ka Hadžićima, nažalost
bezuspješno, četnici su se utvrdili, dovukli pojačanja, a artiljerija
bjesomučno tukla, dobili smo signal za povlačenjem, ja sam se jedva vukao za
svojim saborcima, osjećao sam stravične bolove u cijelom tijelu. Navečer sam
obišao i doktora koji mi je rekao da me je zaista samo čudo spasilo, jer takvu
vrstu udara teško podnosi ljudsko tijelo.
Sutradan su nastavljena
neka borbena dejstva manjeg intenziteta i došle su informacije da su neke
jedinice iz sastava Fočanske brigade, odnosno sa Grepka napravile dar-mar po
Jahorini, a da je linija ka Krupcu bila probijena i da će se tamo preusmjeriti
ostatak snaga.
Nama u bazu na
Bjelašnici došli su Ismet Alija i Mirso Brada i kazali da od nas traže
dobrovoljce da idemo ka Krupcu da eksploatišemo uspjeh naših jedinica koje su
ostvarile početni uspjeh. I zaista, skoro kompletna jedinica Labudova se javila
u dobrovoljce, i nesluteći da ćemo poći u najveću avanturu koja se mogla
odigrati u tim teškim ratnim trenutcima...
autor Harun Hodžić
izvor
