Operacija KOVERAT
predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je
operacija uspjela, historija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno
drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti,
površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i
krvi...
Komandant Fočanske brigade Fehim Bibić, koga su zvali Major, odlučio je
19. decembra 1992. godine da sam stane na čelo kolone koja će marševati preko
Jahorine i Trebevića da bi s leđa napala srpske snage i u sadejstvu snaga
iznutra, deblokirala glavni grad. Dan ranije, kada je počela operacija
„Koverat“, njegova brigada je imala izvanredan uspjeh u bici za Ulobić, Orčeve
vode i Tvrdimiće. Ali, komandanti bataljona i komandiri četa uveče su vratili
jedinice na odmor.
„Poslije odmora, analize i drugih priprema sa novim snagama stavio sam
se lično na čelo snaga za ubacivanje“, pisao je Bibić 23. decembra 92. godine
Komisiji za utvrđivanje odgovornosti za neuspjeh u maršu na Trebević. „Najviše
me opredijelilo da donesem takvu odluku – vraćanje komandanata prethodnog dana
sa dostignutih linija.“
Komandant bataljona „Sutjeska“ Zaim Bešović, koji je učestvovao u toj
bici prvog dana, zabilježio je da je tada „u deblokadu Sarajeva krenulo sve što
je moglo ići“, jer je „učešće u deblokadi Sarajeva za borce bio poseban motiv.“
Ali, i Bešovićev bataljon se vratio u Trnovo. Za taj čin on je naveo razloge:
nepoznavanje terena, nikakve instrukcije o sadejstvu sa snagama iz Sarajeva,
situacija da borci cijede čarape, a one se lede. Međutim, Bibić je ponovo
naredio bataljonu „Sutjeska“ da zaposjednu liniju Vranovina Ulobić i obezbijedi
lijevi bok marševskoj koloni.
Ali, kako ni Goraždani nisu ostvarili plan i izbili na Vrhpraču i Ravnu
planinu, Bibićeva kolona, u kojoj su bili uglavnom borci 4. korpusa, ostala je
sama na jahorinskom maršu. I pored toga, njegovi borci imali su idealnu priliku
da preko Trebevića probiju obruč i umarširaju u Sarajevo. Ali, sve je ispalo
drugačije. Njihov marš, kolebanje i panika pred ciljem, te tragedija na
povratku rekonstruisala je komisija koju je 23. decembra 92. godine formirao
Vehbija Karić. U komisiji su, pored predsjednika Mustafe Beglerovića, bili
Mirsad Ćatić Čuperak, Alija Ismet, Jusuf Hadžajlija i Sulejman Budaković.
Za šest dana
rada članovi Komisije su dobili pismene izjave tridesetak učesnika tragičnog
marša. Za to vrijeme po Karićevom naređenju zakratko su bili uhapšeni Muhamed
Korora i Senad Konaković Badžo.
„Na marš smo pošli iz sela Slavljevića oko 23,15 časova“, pisao je u
izjavi Senad Konaković Badžo, komandir grupe fočanskih boraca koji su išli kao
izvidnica. „Moja grupa je za vodiča dobila Muju Hodžića, koji je besprijekorno
obavio zadatak.“
Badžina grupa sretno je stigla do Orčevih voda i u šumi čekala glavninu
kolone.
Glavnina snaga je takođe sretno napredovala kroz neprijateljsku
teritoriju. Ali, kako je bilo hladno, neki borci nisu imali snage i vraćali su
se nazad. Miralem Jugo se više puta vraćao na začelje i hrabrio borce.
I Muhamed Korora je 27. decembra detaljno opisao početak marša. Njega je
Bibić odredio da ide sa Jablaničanima zbog problema koje su imali na Igmanu.
„Tokom čitavog puta dolazilo je do zastoja od pojedinih pripadnika Armije“, pisao
je Korora. „Niko se nije mogao natjerati da ide. Oni sa začelja sami su
izostajali bez znanja bilo koga.“ Jablaničani sa Kororom na čelu prešli su
preko Kasindolske rijeke, gdje su vidjeli muškarca, ženu i dijete. A vidjeli su
i oni njih. Tek kasnije o tome su obavijestili Kororu. Znači da je kolona već
na početku marša bila otkrivena.
Badžina grupa, koja je krenula sat i po ranije, u šumi je čekala glavnu
kolonu. U neko doba začula se galama i Badžo je, misleći da su četnici,
rasporedio borce za borbu. Ali, izviđači su se vratili i javili Badži da su to
naši. „To me iznenadilo“, pisao je Badžo, „jer sam znao gdje se nalazimo.
Sačekali smo malo dok se nije pojavio major Fehim Bibić sa kolonom. Tu je bio i
Jugo Miralem. Skrenuo sam im pažnju da ne galame toliko, jer se nalaze duboko u
četničkoj teritoriji. Obećali su da više neće galamiti. Tada sam primijetio da
su neki od vojnika pripiti.“
Badžina grupa krenula je naprijed pokrivajući širi teren. Ali, glavna
kolona je izgubila kontakt s njima i Bibić je tražio od Badže da ih sačekaju.
Tad se dogodio incident. Kako su se hercegovački ratnici pojavili sa
neočekivane strane, jedan je borac iz Badžine grupe, misleći da su četnici,
pucao na njih. Ali, niko nije povrijeđen. Bajro Pizović iz jedinice „Bregava“ taj
incident je opisao ovako: „Nastala je mala pometnja kud dalje, jer se
prethodnica bila izgubila. U tom trenutku ponovo su zapucali po nama i to
neposredno na grupu koju je vodio Zijo Boškailo, komandir Druge čete.
Ustanovljeno je da su po Zijinoj grupi pucali vojnici iz prethodnice. Mi smo
imali uredne oznake na naramenicama i nejasno mi je zašto su po nama pucali.
Poslije niza peripetija, ipak smo nastavili put.“
Kolona duga kilometar vijugala je kroz šumu, po zaleđenom snijegu,
duboko u neprijateljskoj pozadini. Jablaničani su bili na začelju i njihov
zadatak je bio da glavnoj koloni obezbijede desni bok i zaposjednu raskrsnicu
puteva Jahorina – Pale – Trebević. Dvadesetak „Crnih labudova“ bilo je
pridodato četi iz Klisa. Ali, kako su se „Labudovi“ sporo kretali, pomiješali
su se sa Jablaničanima, pa su s njima i nastavili i priključili im se u
izvršavanju zadatka.
U devet ujutro 20. decembra Jablaničani i „Crni labudovi“ izbili su na
rijeku Bistricu na Jahorini i bili su nadomak cilja. Korora ih napušta i
pridružuje se glavnoj koloni. A Jablaničani i „Crni labudovi“ kreću prema
raskrsnici puteva Jahorina – Pale – Trebević kako bi spriječili eventualno
dovođenje srpskih snaga iz tih pravaca. Ali, srpske snage su već bile zaposjele
raskrsnicu. I tada nastaje drama.
Dok su se Jablaničani i „Labudovi“ primicali raskrsnici, do koje je bilo
svega desetak minuta hoda, na njih je ispaljen rafal.
„Sa komandirima vodova Kurt Seadom, Bilić Sabitom, Josipom iz „Crnih
labudova“ i vodičem krenuo sam u izviđanje“, opisao je taj događaj Senad Džino,
komandant jablaničke čete. „Naletjeli smo na četničku zasjedu i prilikom
izvlačenja poginuo je komandir voda Sabit Bilić. Bilo nam je jasno da četnici
drže tu komunikaciju, te sam organizovao napad na njihovo uporište. Ali, nismo
uspjeli da ih savladamo, jer su bili ukopani. Imali su transporter, PAT i
pragu. Tu su poginuli borci Alikadić Zlatan i Bahrudin Šćuk, ranjena su četiri
borca i vodič, a iz „Labudova“ su trojica poginula, trojica ranjena. Ranjene
smo izvukli i svi se povukli na polazni položaj, odakle smo primijetili da nas
okružuju. Odlučio sam se da izvršimo proboj.“
Harun Hodžić iz „Crnih labudova“ detaljnije je opisao ovaj događaj:
„Pred nas je izašao kamion sa PAT-om. Mi smo otvorili vatru i oborili jednog
četnika... Na mojoj lijevoj strani se otvorila žestoka vatra i čuo sam da ima
ranjenih i mrtvih. Čuo sam i četničke glasove vrlo blizu: „Juriš braćo
četnici!“ Momak koji je stajao lijevo od mene i nosio moju municiju pogođen je
snajperom u glavu i trenutačno je bio mrtav. Iza njega je jedan naš borac,
ispaljivao „pijanog ustašu“ koji je eksplodirao na pušci, pa je i taj borac bio
pogođen i pao mrtav.“
U toj bici ginu četiri borca iz „Crnih labudova“ : braća Bernand i Emir
Ćatak, Senad Kojić i Jasmin Kohnić.
Hodžić piše kako su se povukli na polazne položaje, gdje je saznao da
ima mrtvih i ranjenih koji su ostali. On i Emir Kečo uzalud su pokušavali da
organizuju izvlačenje jednog ranjenog Jablaničanina, koji je imao motorolu i
tražio je pomoć. Živ je pao u neprijateljske ruke. Prema zabilješkama Haruna
Hodžića, Jablaničani su „govorili da ne žele da umru, a da im se ni za grob ne
zna. Komentarisali su da su prevareni i ostavljeni u srcu četničke teritorije.“
Hodžić je predlagao Jablaničanima da krenu s njim prema Sarajevu i da se
priključe Mostarcima i Fočacima, ali oni nisu htjeli.
Srpske snage su pokušavale da okruže Jablaničane i „Crne labudove“ i
pozivali ih na predaju. Senad Džino je odlučio da se pod borbom probiju prema
Slavljevićima. Dok su se izvlačili iz okruženja, poginuo je Kemo Mutap, a
nestao Ramiz Teletović. „Uz velike napore uspjeli smo donijeti ranjene, bolesne
i iznemogle borce u selo Slavljeviće gdje im je ukazana ljekarska pomoć“, pisao
je Džino.
„Tu smo prenoćili čekajući da se pojavi Ramiz Teletović. Nije se
pojavio.“
autor Šefko Hodžić, ratni novinar i izvještač
izvor
