Zasijala jasna
misečina
po njoj šeće momče i
divojče.
Al divojka viša od
junaka.
Njojzi veli momče
neženjeno:
„O, Boga ti, gizdava
divojko,
il si rasla bora
gledajući,
il jablana drva
visokoga,
il oraha lišća
širokoga,
il si bila jedina u
majke?“
Njemu veli gizdava
divojka:
„A, Boga mi, momče
neženjeno,
nisam rasla bora
gledajući,
ni jablana drva
visokoga,
ni oraha lišća
širokoga,
neg sam bila jedina u
majke.
Plaho me je majka
milovala,
rano me je u ložnicu
slala,
kasno me je iz ložnice
zvala,
kad ustanem iz mehka
dušeka,
šećer šerbetom bi me
pojila,
rumenom me ružom
utirala,
prije vakta ručak bi
mi dala,
prije vakta večerati dala““
Čim se na našem ratištu primiri onda smo bezbeli
posvećeniji onome što se dešava na drugim ratištima. Katkada nam te vijesti
dižu raspoloženje, čine da nam boravak ovdje bude lakši. To je kada slušamo o
našim pobjedama. Međutim, naslušali smo se i drugačijih vijesti.
Teško je bilo slušati javljanja Mustafe Kurtovića
iz Goražda, a kada smo i sami počeli sumnjati da će se uspjeti odbraniti.
Pokušali smo pomoći, naša ofanziva ovdje je bila s tom nakanom.
Razmišljamo, uvjereni smo da je tako. Samim tim
nam je lakše gledati unazad na to kako se sve odvijalo. Posebno meni, koji sam
ovu trodnevnu ofanzivu uglavnom posmatrao, kao novinar koji nema obavezu da
ikog o svemu obavještava.
Tako sam mogao biti i šturiji u svojim bilješkama
u dnevniku. Pomenuću uspjehe Krajišnika, priznati istinu da mi nismo dalje od
Lupoča makli, ali i onu važniju da je i četnička ofanziva na Goražde stala. Sad
je ostalo da vjerujemo kako je to razlog da nismo dalje nastavili.
***
Krajišnici jesu otišli, po naređenju se vratili
na svoje ratište, ali su tu opet stigli neki novi borci sa strane. Ovaj put se
radi o četi Visočana.
Već je to bilo malo iznenađenje, dok je ono
pravo, veliko tek uslijedilo. Slučajan susret s tom četom mi je i razigrao i
donekle ledio srce. U grupi mladih, golobradih boraca, ma koliko da to nisam
očekivao, uspijevam prepoznati i izgrliti se s rođakom Almirom Čelikom i
njegovim velikim ahbabom Kelemišom. Bio je to susret koji je pokazao još jednu
dimenziju ovog našeg ratovanja.
Prije par godina sam tamo proveo skoro tri
mjeseca, oni su bili sretni dječaci koje rat zaobilazi, znatiželjni slušati
moje ratne ispovijedi uz prijateljske partije karti, igre sedmice koju sam od
njih i naučio. Ta naučena igra je ono što sam mislio da ću jedino ja pamtiti, a
oni nešto od onoga što sam im pričao. Još sam par puta dolazio, doduše na
kraće, ali se uvijek stigla odigrati koja partija i ispričati nešto novo.
Zadnjih nekoliko mjeseci me tamo nije bilo, kao
da je sudbina pripremala nas na ovakvo iznenađenje. Niti sam razmišljao, ne
sjećam se ni da smo pričali kako se bliži vrijeme kada će i oni postati vojni
obveznici.
Jesam im pričao da u Armiji već ima mlađih od
njih, ali sam fino navodio uzroke koji su dovodili do toga. Ipak su oni u svome
gradu gdje je i opravdano više voditi računa o tome da se ne angažuje niko ko
nije neophodan.
Trebam biti pošten i kazati kako je mogući uzrok
da nisam razmišljao kako se i njihovo vrijeme približava i taj što mi je bila
poznata pozicija na kojoj je moj tetak. U nekim sredinama, neki poput njega bi
sigurno svoga sina zaštitili, ako ne sasvim a ono makar malo duže.
Kada sam Almira vidio, ma kako da sam saosjećao
zbog njegovog izmorenog mlađahnog lica nisam mogao a da ne budem duboko u sebi
izuzetno ponosan. Na njegovog oca, moga tetka Smaja.
Više sam puta razmišljao o Visokom, i o
Visočanima. Sjećao se svih negativnih atributa koji su njima prišivani, nekako
u sebi vjerovao da je to ponajviše do tamošnje Komande, i kako i među njima ima
jednako dobrih i hrabrih boraca kakvi smo mi. Ovo mi je prilog tome da sam što
se toga tiče bio u pravu.
Sjetim se i nekih razgovora s daidžom Bećirom.
Koji je bio drukčijeg kova nego mi tetak, no nešto im je bilo zajedničko,
obojica su bili vrlo iskreni. Pričao je daidža Bećir kako ga je dainica Nura nagovarala da
se lati puške, tvrdio kako je sprva i sam bio u dilemi, otkrio je razlog zbog
kojeg to nije učinio. Dok god u gradu ima svega, i dok god on sve to može i
kupiti, on neće trčati za pušku. Najavio je, kada dođe vrijeme da svi krenemo u
borbu, a to će biti kada krenemo na Foču, pridružit će nam se.
I to je razlog da sam susret s Almirom doživio s
emocijom više. Prisustvo Visočana na Treskavici sluti tome. Ako su sada ovdje,
biće ih i kada budemo oslobađali Foču.
Tako i treba. Išli smo i mi u Voljevac i Dusinu,
mnogi od nas su ratovanje u našoj brigadi zamijenili za ono u drugoj nekoj
opštini, od Goražda, preko Sarajeva, Jablanice i Zenice, pa sve do Tuzle i
Krajine. Nekada sam takve volio osuđivati, sada kao pokušavam shvatiti da je
tako i trebalo. Nismo mogli odmah postati prava Armija, ali smo jednom dakako
morali.
Armija, čije jedinice ne biraju gdje će koja
ratovati. Ratovat će tamo gdje je trenutno najpotrebnije. Samo, opet se katkada
upitamo da li to naša Komanda ispravno razumijeva, ispravno izvršava. Ili, ona
uvijek zna nešto što mi borci ne znamo. Ako je ovo drugo, je li baš uvijek tako
i neophodno. Jedno je dovesti jedinice s ciljem da se sigurno uzme neki
teritorij, drugo je dovesti jedinice kako bi se četnicima odvratila pažnja.
Već sam se pitao, kada su ovdje dolazile
Živiničke ose nisu li one trebale biti upućene negdje drugo. Tuzli, odnosno
njenoj okolini.
Znam da ni mi nismo trebali ići Voljevcu i
Vakufu, no to je neka druga priča. Prethodio joj je dolazak Sedme i Sedamnaeste
na Proskok. Odnosno, prvo njihov nedolazak. Što je već neka treća priča. Prije njih su na Proskoku bili Zukini,
pa neki Silverfoxovci, još neke manevarske jedinice. Bili, pa otišli.
Sve je to i povezano. Jedno pitanje, možda, traži
oba različita odgovora.
Jesu li to sve bili nepotrebni, ili pak neophodni
manevri? Tim pitanjem se mi obični borci samo usputno bavimo, bez znanja da
sami sebi damo odgovore, mi se više bavimo jednim drugim, možebiti i bitnijim
pitanjem.
Odustali smo vjerovati da smo toliko kadri da
istovremeno oslobađamo dva velika, strateški bitna dijela, nagađamo odakle
treba krenuti. Naravno da su naše misli usmjerene ka Sarajevu.
Ali
dočekuje nas ono Imamovićevo razmišljanje o tome. I vraća nas na pitanje šta je
to što treba prvo oslobađati. Logično je, ono što se može osloboditi.
Zar nije mogao biti Kalinovik? Pa Trnovo. Zatim
Goražde... Nismo sami sebi dopustili da to provjerimo. Zašto?
Goražde
- grad heroj, bio je pred padom
