Ah, moj dragi, jedan jordamdžijo,
što jordamiš, što mi ne dolaziš;
Il' si lijep te si se ponio,
il' si mi se u blago zanio,
il' ti ne da mati dolaziti,
il' si, dragi, drugu zagledao?
„Lijep jesam, ponio se nisam,
blaga imam, zanio se nisam,
nit' mi brani mati dolaziti,
niti sam se s drugom zagledao,
nego sam se naljutio na te! 18/19. juli 1993.
Što izlaziš svaki čas na vrata,
što sa vrata s drugim razgovaraš,
što drugome bosioka daješ!“
„Ah, moj dragi, jedan jordamdžijo,
sve zbog tebe izlazim na vrata,
ne bi l' tebe čula i vidjela.
Sve zbog tebe s drugijem govorim,
što ja za te pitam i raspitam.
A zbog tebe drugom cv'jeća dajem,
cv'jeće ide od ruke do ruke,
ne bi l' došlo i u tvoje ruke!“
Slutnje,
sumnje, nade ili strijepnje, šta je kome bilo u glavi, vrijeme je da s tim
završava. Sazvan je hitan sastanak Komande bataljona.
Nismo
ni očekivali da će nas dočekati posebno raspoloženje. Meni se doimalo da vidim
i razliku, i to suprotnu među njima, ali i prema tome kakvi bijahoše ranije.
Razumijevao sam kako je Zuhdijina ideja bila što smo ovdje, a da je Ćuza s
početka ukazivao da smo previše izbačeni. Sada mi on djeluje neraspoloženije,
zabrinutije, a Zuhdija vedrije, prirodnije.
Ćuza
je rekao da idemo odavde, dok je Zuhdija naveo kako je to naredba Komande
Divizije, ukratko i pojasnivši. S Hojte će malo zalomiti Fahrovi i Trnovljaci,
kako bi se spojili s Jahorincima. Naši diverzanti su se javili, postoji prostor
koji se može pokriti, kojim mi možemo povezati Fočake i Jahorince.
Moramo
žuriti, oni su stigli na pet minuta prije četnika, i na pravo mjesto, baš gdje
su četnici bili pošli. Dočekali su ih, odbili su njihov prvi pokušaj, do
večeras mogu izdržati, ali se plaše noći. Premalo ih je da pokriju cijelo
područje, mnogo je rupa kroz koje im ovi mogu proći iza leđa.
Ono
što je Ćuzu zabrinjavalo je što je Pandurica, taj naš novi rejon, trenutno
skoro prazna, veliko je pitanje hoće li i diverzanti izdržati. Također, kako
ćemo noću izvesti svoje uvezivanje.
U
svakom slučaju naredba je jasna, a vremena za gubljenje nemamo.
Bilo
kako bilo, već je osmišljen i naš unutrašnji raspored, desno prema Jahorincima
spajaće Eko, dok će druga četa lijevo. Eko Džamalija i Enver Kovačević Liman su
dobro osmotrili kartu, sve im je jasno, čim stignu ovi s položaja, krećemo
usiljenim maršom...
***
Nije
se lako spuštati, teren je stjenovit. Prvi već zaostaju, a i noć se prebrzo
primiče. Sve je teže voditi računa o koloni, a jedino dobro je što su se
diverzanti još jednom javili. Četnici trenutno ne napadaju, ali se redovno
oglašavaju potvrđujući svoje prisustvo, i namjere.
Ove
vijesti se brzo prenose kolonom, pa kako mrak pritišće to je i osjećaj da nas
je sve manje jači.
U
potoku smo stali. Čuje se i da smo blizu, ali i da smo toliko daleko da nikako
ne smijemo noćas dalje. Istina teško dolazi do većine, pa jedan po jedan
počinjemo se zavlačiti u grmlje pored puta. Ono što je pomagalo u tome je što su
zatihle i borbe svuda okolo.
U
sredini kolone, gdje sam, vjerujem kako niko ne razumije ovo zaustavljanje. Ja sam
jedan od onih koji ga ne odobravaju, ukoliko nema ozbiljnog razloga. Jedino logičnim
mi je da smo poslali izvidnicu, da čekamo vijesti od nje. Međutim, i ne dijelim
taj osjećaj. Potpadam i ja pod šaputanja kako je mrak ono što nas je zaustavilo.
Uprkos činjenici da se javlja i blaga mjesečina.
Šta
god da je uzročilo naše zaustavljanje, a sve je izvjesnije da će se razvući do svanuća,
činjenica je da ja nisam onaj koji vodi bataljon, koji odlučuje o bilo čemu. Bez
odgovornosti mogu se ponovo mislima vratiti svojoj vjeri u srećnu zvijezdu, vjernu
pratilju našeg bataljona. Opustiti se i u potpunosti slijediti postupke ostalih.
***
Teško
je moglo biti sna, noć hladna, zemlja vlažna, teška tišina. Dobro je povremeno
i oči držati zatvorenim, za to je dovoljno imati jednog pouzdanog pored sebe.
Iako
sam uz svoje minobacačlije, nikako se ne odvajam od Remzije. S njim uz
mjesečinu na smjenu čitam romane, na smjenu i oči odmarasmo kad mjeseca ne bi...
