Sastale se tri 'tičice,
u šumici, na grančici,
jedna dugoj govorile
čija j' kajda
ponajbolja!
Govorila lastavica:
„Moja j' kajda ponajbolja!
Kad zapjevam viš' mehćeme,
svi ćitabi kalem
spušte,
pa slušaju moju
kajdu!“
Bulbul 'tica govorila:
„Moja j' kajda ponajbolja!
Kad zapjevam više
dvora,
Sve đevojke đerđef
bace,
pa slušaju moju
kajdu!“
Govorila kukavica:
„Moja j' kajda ponajbolja!
Kad zapjevam viš' mehane,
Sve bekrije čaše bace,
pa slušaju moju
kajdu!“
Ispod je cijeli dan bilo žestoko. Čujemo, i osjećamo da se naši odlično drže. No, nikog mnogo ne zanima koliko je poginulih na četničkoj strani.
Strijepimo,
i brinemo o našim gubitcima. Formiraju se grupe koje pomažu pri transportima
ranjenih.
Napravljeni
su i prvi konkretni manevri. Diverzanti su u izviđanju područja ispod, Fahrovi
su upućeni na Hojtu, Trnovskom bataljonu.
S traženom logistikom ćemo još
pričekati, kada su u pitanju konji i motorne pile.
Uz
večeru je stiglo nešto jednako važno. Rijetki smo pri povlačenju svraćali u
Kerleta Luke, kuburimo sa svim dijelovima opreme, sve je dobrodošlo. I ne samo
to. Onih nekoliko cigareta dobijenih u prvoj turi smo i razvlačili, i
potrošili.
Znamo
da oprema svakome treba, ali nam zato poštenja ne manjka. Brzo ćemo se
sporazumiti kome je šta potrebnije.
Duhansko sljedovanje neće dostići ni kutiju
cigareta po borcu, ali smo već dvostruko naviknuti. Ne razmišljamo koliko će
nas tačno zapasti, kako gledati na nepušače. Cigarete su mjera za jaranstvo.
Danas je tako. Nema broja koji nije djeljiv.
***
Noć se primiče, radujemo joj se, iščekujemo je.
Znamo da puno toga skriva, ali smo spremni.
Nisam išao ni s jednom grupom što je ranjenike
nosila, prilično sam eskivirao i radove oko skloništa, nije to zbog slutnje
nego raspoloženja. Koristio sam mogućnost da se primičem, vrljam blizu Komande.
Radio sam i to neupadljivo, svojim poslom, tek usput zloupotrijebljavajući
dobre odnose sa Lojom Sulejmanom, raspitujući se za dešavanja tamo, rasprave i
dogovaranja.
Još
uvijek su obje opcije aktivne. Je li u pitanju razmimoilaženje Zuhdije i Ćuze
manje je važno, svakako sam uvjeren da ćemo na kraju uraditi ono što Major od
noćas zagovara.
Gledao
sam u kartu, gledao prema Hojti i prema Opservatoriju. Vraćao se na ono što sam
neki dan vidio odozdo, opet mi se doima da je ovo linija koja se treba, i može
braniti. Gledajući u kartu, tek se pitam - kako i šta, u tom slučaju, za dalje.
Ipak je Proskok vrata, ključ Bjelašnice. A onda, nama se jeste spuštati naniže.
Opet
sam na karti, vidim da ima kōsa preko kojih se to može izvesti. Nadvirim se
preko stijene, nešto takvo ne vidim. Zapravo, mnogo je teže nego što karta
pokazuje.
Razumijem
sada sve, i one koji su nas ovdje podigli, i te koji nas sada spuštaju. Ne
trebam nagađati razloge, bitno je i što znam uz koje je Major.
Iščekujem
pokret, obilazim naše izgrađeno sklonište. Premalo sam mu doprinio, pa i divljenje
zadržavam u sebi. Valjda i zato što mi je jasno kako će trud Lata i ostalih
ostati na pogledima.
***
Noć
se već nadvila nad Kočarin. U iščekivanju vijesti od diverzanata koji su otišli
naniže, stižu i nove vijesti s Proskoka.
Poginulo
je još par boraca iz Fočanskog bataljona, te iz drugih jedinica, ali su dolje
četnici ponovo razbijeni, odbijen je posljednji tenkovski napad, a zanimljiv će
ostati način na koji će se među nama prepričavati povlačenje njihove teške
artiljerije.
***
To
će prerasti u anegdotu. Nama je prepričava Abid Hajdarević, koji je kao i ja
volio njuškati blizu Komandnog mjesta, on koristeći što je sanitelija. A sam se
pridodao nama, pa tako među prvima saznajemo o šaljivom, ali moguće i vrlo
ozbiljnom događaju.
Prvi
koji su dvogledima pratili povlačenje četničkih tenkova bili su Major i vezista.
Nama sasvim razumljivo, vidjevši to Lojo je nekoliko puta poskočio, ne skrivajući
svoje veliko oduševljenje.
- Četnici
bježe! Četnici bježe! – kliktao je, i poskakivao Lojo.
- Šta
ti je, bitango, šta skačeš – skoro prijekornim glasom je to Major propratio.
- Pa,
radujem se. Četnici se povlače!
- Ćuti,
bitango, pojma ti nemaš. Ne povlače se oni, nego manevrišu. Ne mogu ovdje, sad
će da traže gdje je mekše. Niko ne zna šta Treskavica znači! Treba javiti ovima
u Ljutoj, njih će ujutro napasti. A ako probiju, eto ih nama iza leđa. Onda ću
ja tebe, bitango, da pitam jesu li oni bježali.
Ja
sam ovo slušao od Abida sasvim mirno, ali se počeh nemirno iznova predavati
svojim mislima. Samo na trenutak se dotakoh mogućnosti da njihov manevar bude
preusmjeren na Hojtu, ili lijevo od nje, brzo odoh onome što Major predosjeća.
Majoru
sam svakako vjerovao, ali su me misli vraćale mjesec dana unazad. Ni tada ni
sada ne znam koliko je Treskavica bitna, ni četnicima ni nama, ali vjerovah da
znam nešto drugo
- Ne
vjerujem ni ja da su se četnici skroz povukli – i Salja je imao svoja
razmišljanja – ali ni da će Ljutu napasti, njima je ovo bitnije.
- Jeste,
ali čuli ti šta je Major rek'o – Lato ga presiječe – ako Ljutu uzmu, nama su
iza leđa.
- Ljutu
neće uzeti lahko – uskočih – gore ima Zukinih, a ja vjerujem da su tamo i Ismet
Pačariz i njegovi momci.
- Uzeće
oni i Ljutu, i ovo – Remzija se ponovo laća romana – nego da još čitamo dok
možemo, dok nismo sve ovo iskihali.
