17 Nema broja koji nije djeljiv

Sastale se tri tičice,

u šumici, na grančici,

jedna dugoj govorile

čijaj kajda ponajbolja!

Govorila lastavica:
„Mojaj kajda ponajbolja!

Kad zapjevam viš mehćeme,

svi ćitabi kalem spušte,

pa slušaju moju kajdu!“

Bulbul tica govorila:
„Mojaj kajda ponajbolja!

Kad zapjevam više dvora,

Sve đevojke đerđef bace,

pa slušaju moju kajdu!“

Govorila kukavica:
„Mojaj kajda ponajbolja!

Kad zapjevam viš mehane,

Sve bekrije čaše bace,

pa slušaju moju kajdu!“

Ispod je cijeli dan bilo žestoko. Čujemo, i osjećamo da se naši odlično drže. No, nikog ne zanima koliko je poginulih na drugoj strani.

Strijepimo, i brinemo o našim gubitcima. Formiraju se grupe koje pomažu pri transportima ranjenih.

Napravljeni su i prvi konkretni manevri. Diverzanti su u izviđanju područja ispod, Fahrovi su upućeni na Hojtu, Trnovskom bataljonu.

            S traženom logistikom ćemo još pričekati, kada su u pitanju konji i motorne pile. Uz večeru je stiglo nešto jednako važno.

Rijetki smo pri povlačenju svraćali u Kerleta luke, kuburimo sa svim dijelovima opreme, sve je dobrodošlo. I ne samo to. Onih nekoliko cigareta dobijenih u prvoj turi smo i razvlačili, i potrošili.

Znamo da oprema svakome treba, ali nam zato poštenja ne manjka. Brzo ćemo se sporazumiti kome je šta potrebnije.

Duhansko sljedovanje neće dostići ni kutiju cigareta po borcu, ali smo već dvostruko naviknuti. Ne razmišljamo koliko će nas tačno zapasti, kako gledati na nepušače. Cigarete su mjera za jaranstvo.

Danas je tako. Nema broja koji nije djeljiv.

Noć se primiče, radujemo joj se, iščekujemo je. Znamo da puno toga skriva, ali smo spremni.

Nisam išao ni s jednom grupom što je ranjenike nosila, prilično sam eskivirao i radove oko skloništa, nije to zbog slutnje nego raspoloženja. Koristio sam mogućnost da se primičem, vrljam blizu Komande. Radio sam i to neupadljivo, svojim poslom, tek usput zloupotrijebljavajući dobre odnose sa Lojom Sulejmanom, raspitujući se za dešavanja tamo, rasprave i dogovaranja.

Još uvijek su obje opcije aktivne. Je li u pitanju razmimoilaženje Zuhdije i Ćuze manje je važno, svakako sam uvjeren da ćemo na kraju uraditi ono što Major od noćas zagovara.

Gledao sam u kartu, gledao prema Hojti i prema Opservatoriju. Vraćao se na ono što sam neki dan vidio odozdo, opet mi se doima da je ovo linija koja se treba, i može braniti. Gledajući u kartu, tek se pitam - kako i šta, u tom slučaju, za dalje. Ipak je Proskok vrata, ključ Bjelašnice. A onda, nama se jeste spuštati naniže.

Opet sam na karti, vidim da ima kosa preko kojih se to može izvesti. Nadvirim se preko stijene, nešto takvo ne vidim. Zapravo, mnogo je teže nego karta pokazuje.

Razumijem sada sve, i one koji su nas ovdje podigli, i te koji nas sada spuštaju. Ne trebam nagađati razloge, bitno je i što znam uz koje je Major.

Iščekujem pokret, obilazim naše izgrađeno sklonište. Premalo sam mu doprinio, pa s divljenjem ostajem u sebi. Valjda i zato što mi je jasno kako će trud Lata i ostalih ostati na pogledima.

                                ***                              

Noć se već nadvila nad Kočarin. U iščekivanju vijesti od diverzanata koji su otišli naniže, stižu i nove vijesti s Proskoka.

Poginulo je još par boraca iz Fočanskog bataljona, te iz drugih jedinica, ali su dolje četnici ponovo razbijeni, odbijen je posljednji tenkovski napad, a zanimljiv će ostati način na koji će se među nama prepričavati povlačenje njihove teške artiljerije.

To će prerasti u anegdotu. Nama je prepričava Abid Hajdarević, koji je kao i ja volio njuškati blizu Komandnog mjesta, on koristeći što je sanitelija. A sam se pridodao nama, pa tako među prvima saznajemo o šaljivom, ali moguće i vrlo ozbiljnom događaju.

Prvi koji su dvogledima praili povlačenje četničkih tenkova bili su Major i vezista. Nama sasvim razumljivo, vidjevši to Lojo je nekoliko puta poskočio, ne skrivajući svoje veliko oduševljenje.

-       Četnici bježe! Četnici bježe! – kliktao je, i poskakivao Lojo.

-       Šta ti je, bitango, šta skačeš – skoro prijekornim glasom je to Major propratio.

-       Pa, radujem se. Četnici se povlače!

-       Ćuti, bitango, pojma ti nemaš. Ne povlače se oni, nego manevrišu. Ne mogu ovdje, sad će da traže gdje je mekše. Niko ne zna šta Treskavica znači! Treba javiti ovima u Ljutoj, njih će ujutro napasti. A ako probiju, eto ih nama iza leđa. Onda ću ja tebe, bitango, da pitam jesu li oni bježali.

Ja sam ovo slušao od Abida sasvim mirno, ali se počeh nemirno iznova predavati svojim mislima. Samo na trenutak se dotakoh mogućnosti da njihov manevar bude preusmjeren na Hojtu, ili lijevo od nje, brzo odoh onome što Major predosjeća.

Majoru sam svakako vjerovao, ali su me misli vraćale mjesec dana nazad. Ni tada ni sada ne znam koliko je Treskavica bitna, ni četnicima ni nama, ali vjerovah da znam nešto drugo

-       Ne vjerujem ni ja da su se četnici skroz povukli – i Salja je imao svoja razmišljanja – ali ni da će Ljutu napasti, njima je ovo bitnije.

-       Jeste, ali čuli šta je Major reko – Lato ga presiječe – ako Ljutu uzmu, nama su iza leđa.

-       Ljutu neće uzeti lahko – uskočih – gore ima Zukinih, a ja vjerujem da su tamo i Ismet Pačariz i njegovi momci.

-       Uzeće oni i Ljutu, i ovo – Remzija se ponovo laća romana – nego da još čitamo dok možemo, dok nismo sve ovo iskihali.

Hojta