„Oj djevojko, jesi li
zaspala,
Jesi l' meni mjesta
ostavila?“
„Jesam dragi, kako da
nijesam,
po dušeka i pola
jastuka!?
Po dušeka – moja kosa
meka,
po jastuka – moja
desna ruka!“
Ja
sam i upozorio da nam je vrijeme krenuti, tražiti „očima konaka“. Čini mi se,
šta god da sam poslije ovoga predložio, poslušali bi me bez pogovora.
Ostavljamo,
tako, izvor da pjeva životinjama, ako ih ima u blizini. Mi se krećemo nazad,
kroz šumu, sada još sporije.
U
međuvremenu je, tek, nastao potpuni mrak, a kako još uvijek dovoljno i ne
poznajemo teren, krećemo se i prilično nespretno. Nekad zapne kamen, nekad
grana, a nekad i cijelo drvo.
Idem
na čelu, mada osjećam kako bi se jedan od njih bolje snalazio. Ali, ne
prigovaraju mi, a ni ne nudim ih da prođu naprijed. Znam da ne bi htjeli, čak
ni kada sam predložio da presiječemo, skratimo put.
Nisam
pogrešno procijenio pravac, nisu ni prijepreke koje su nam stajale na putu
nesavladive, ipak ću vrlo brzo zažaliti što se nisam držao puta kojim smo i
došli. Shvatiću i kako niko, prije mene, ovuda nije pokušavao brže se dohvatiti
druge strane. Na mjestu gdje se livada završava, tačno u usjeku koji se
produžava šumom i pravi prirodni oblik terena koji u kišnim danima stvara
potok, u stvari je idealno mjesto za obavljanja nekih drugih poslova.
-
Uh! – oteo mi se uzdah, zbog te spoznaje.
-
Šta je bilo? – Aljo je odmah reagovao.
-
Ne možemo dalje!
-
Zašto?
-
Ugazio sam!
-
U šta?
-
Kakvo je to pitanje!? Baš sam isp'o glup, mogao
sam pretpostaviti, bez obzira što je i vojska bezobrazna, što je mogla i dalje
ići. Vidio sam da su tu gore napravljeni klozeti, ali je poznato da mi mnogi,
više volimo prirodu.
-
I, šta ćemo sad?
-
Šta ćemo? Ne znam za vas, ja se moram vratiti na
vodu. Ovakvog me niko neće primiti na konak. A vi, možete se odmah ići
snalaziti, možete me i sačekati negdje
ovdje na livadi, kako vam volja!?
-
Nema govora – Zaim presuđuje – svi se vraćamo,
bolje nego da se tražimo.
Još
jednom iskazana zahvalnost za dobivene cigarete, u mojim je mislima potpuno u
drugom planu. Pokušavam se putem malo brisati lišćem, usput pomalo i gunđajući,
nešto i psujući.
-
Ne psuj – Aljo me upozoravao – zar ne znaš da je
ovo znak iznenadne sreće!
-
Pusti mi te gatke. Vjerujem ja u narodne
mudrosti, al' mi je ta baš nekako glupa!
-
Ja, ipak, mislim, da bi ovo treb'o biti znak da
ćemo vrlo brzo naći smještaj!
***
Aljov
optimizam je uskoro ipak, baš kao i pomenuta narodna mudrost, suočen s
iznenadnim problemom. Najprije sam tragove svoje nespretnosti pronašao i na
pantalonama, što je već bio znak kako će naš ponovni boravak na vodi biti duži
od planiranog, što je dočekalo i prve kapi očekivane kiše.
Dok
sam se ja mučio, uz gotovo nikakvu svjetlost, da uklonim svaki djelić „iznenadne
sreće“, Zaim je razmišljao o tome.
-
Imam prijedlog – samo je sačekao da završim – ne
znam kako će vam se dopasti, ali ako do tamo malo više pokisnemo, opet je
pitanje ko će nas takve primiti na konak. Iš'o sam ja do onih kola, vidio sam
da je lada otključana. Još tad mi je palo na um, da bi mogli, za nevolju...
Uz
kišu koja je pomalo pojačavala, a dok smo polako išli ka ladi, razmišljao sam
da u takvom našem izboru može biti nešto dobro. Ako je ona narodna mudrost
tačna, možda je i bolje da je ne potrošimo na večerašnji konak.
