Hvalila se l'jepe Mare majka,
da joj Mara zoru ne prespava.
To dočula zelena livada:
"Što se hvališ, l'jepe Mare majko? 13.avgust 1992.
Tvoja Mara na livadi spava,
vezak joj se po livadi valja,
više zlata nego b'jela platna!"
Najmanje
čudi što smo nas trojica prvi stigli na dogovoreno mjesto. Kiša je pred zoru
stala, pa smo se željeli dosušiti i ogrijati uz kazan u kojem se kuhao čaj.
Kuhari
nam to nisu branili, ali su jedva povjerovali da smo noć probdjeli u ladi.
Posebno, što smo rekli da nam je bilo udobno.
Aljo
je najmanje lagao. Kada smo se dijelili, iz dva razloga smo njemu dali zadnje
sjedište. Najstariji je, ali i rastom najniži, jedini se i mogao pružiti čitav.
Pošteno je i što je Zaima dopalo suvozačevo sjedište, za razliku od mene on se
bilo kako pobrinuo za, makar i ovakav smještaj. To se sjedište dalo spustiti,
utoliko mu je bilo bolje nego meni, bar je na trenutke mogao imati osjećaj da leži.
Vozačevo, to nije pružalo. Jedino sam mogao presjediti, a ni to mi nije bilo
udobno, stalno sam se morao okretati, zbog mišića i krvi koji su se kočili. To
sam posebno osjećao ona tri puta, kada me san uspijevao po petnaestak minuta
držati prevarenog. Bar nismo više kisli, nego ono malo koliko nam je trebalo s
česme...
***
Okrijepljeni
smo i čajem. Mislim da nam to ne bi bilo uskraćeno ni da nisam među kuharima
našao i Ramiza Lepira, brata od maćehe mi, babovog šuru. Zapravo, on je tu kao
pomoćni radnik, uz pekare i kuhare, da cijepa drva, loži vatru, donese vode,
opere kazane...
Malo
smo pričali o našim sudbinama, njegova je porodica sva izašla: majku, ženu, kao
i sva tri sina je već otpratio, preko Igmana, za Jablanicu. Šapnuo mi je da,
dok sam god ovdje, mogu k njemu doći i ne brinuti za konak. Objasnio mi je gdje
je smješten, ali se nisam puno trudio da zapamtim, ne mislim se odvajati od
ostalih, a još vjerujem da ćemo, koliko večeras, svi se uspjeti negdje zajedno
smjestiti.
Nešto
drugo sam zapamtio. Ovdje princip kuhinje funkcioniše bolje nego kod nas.
Ovdašnji
komandant pukovnik Ferid Buljubašić je imao manje obzira za nezadovoljstva onih
kojima se takva organizacija nije dopadala, lično je predvodio ekipu koja je
oduzimala sve što su pojedinci iznijeli, sve je sad na jednom mjestu, u ovom, i
još dva magacina dalje u šumi. Buljubašić, između ostalog, autoritet gradi i
vlastitim primjerima. Tako ćemo ga, kada se vrati, vidjeti da je u stroju za
ručak zajedno s ostalima. Istina da je Komanda uvijek prva, poslije samo onih
koji imaju neki specijalni zadatak. U svakom slučaju, jedu što i ostali, pri
čemu ih nikad nema na repeti.
***
A
da ni u šta što mi je Ramiz rekao ne trebam ni najmanje sumnjati shvatio sam,
kao i svi ostali, kada smo s buđenjem jutra svjedočili kako ono ovdje počinje.
Bez
obzira na nešto hladnije vrijeme, u istim grupama, vodovima, svi su na
jutarnjem razgibavanju. Prije doručka. Nije to nešto naporno, tek nekoliko
kraćih i lakših vježbi, ali sigurno ne bez značaja. Toliko je i nas dojmilo da
smo se već za naredno jutro dogovorili biti dio toga, bez obzira bili kome
priključeni ili bili opet sami. Čak ćemo gledati da isto ponesemo sa sobom i na
Trebovu!
I
postrojavanje se razlikuje od naših, zastava se diže, mirno i ponosno
pozdravlja, vrši se i kratka smotra, zatim čita i dnevna zapovijest, a sve po
vodovima. Glupo bi nam bilo da smo sve samo posmatrali sa strane, nismo htjeli
stati uz Komandu, smatrao sam ispravnijim da se priključimo Logistici. Mada, da
sam unaprijed znao kako njihov komandir time neće biti oduševljen, radije bih
se obratio nekom od komandira pješadijskih vodova. Ipak su iz Komande odobrili
naš izbor, pa nemamo razloga nešto mijenjati, logističari se smjenjuju s
Komandom prvi na doručku, zbog zadataka koji ih cjelodnevno očekuju, a njihova
smotra je i najkraća, manje-više se zna šta ko radi.
Nama
niko nije znao reći šta ćemo raditi. Tako će biti do Buljubašićevog povratka,
odnosno do sutra.
Nismo
se ni bunili. Povlačimo su u „naš“ šumerak, u blizini onih auta, da se
dogovorimo kako možemo sami isplanirati ovaj dan.
Od nekoliko prijedloga glasanjem smo izabrali udaljavanje iz logora, do iza Dragomilića. Da izvidimo put kojim ćemo se vratiti odavde, ako nam Buljubašićev povratak donese takve vijesti.
