Kad počesmo igru da igramo,
znali jesmo da nemamo s
kime.
Lipsao nam jedan magro;
A šta ćemo s kožom radit'?
14. avgust
1992.
Hasu ćemo dat' za ćurak;
A šta ćemo s glavom radit'?
Musi ćemo dat' za lonac;
A šta ćemo s trbuhom?
Jaru ćemo dat' za jandžik!
Još
jedna noć u ladi, a vrijeme slično. Ipak, sve to će mi ovaj put lakše pasti,
neka sam i malo ljut na okruženje. To što dan nismo iskoristili za traženje
smještaja, nije bio razlog za nerazumijevanje onih koje sam stigao pitati.
Skoro pa sam se zamislio - ima li iko noćas na položaju.
Više
me je naljutilo to što, kada sam se vratio, ne zatekoh sve. Jedino su me čekali
Zaim i Alija, a pokušavao sam naći konak za svu desetoricu. Sebe sam mogao
zbrinuti, možda i nas trojicu, ali...
Ionako
ću, za razliku na noć ranije, najviše razmišljati o Fadilu Đozu. A za to mi je
dovoljno vozačevo sjedište. Ujedno i opomena da se ne vrijedi sikirati!
Nisam,
čak, nikom ni predbacivao.
***
A
kako smo se i dogovorili, ćutke smo se dali oponašati one koji su se zorom
razgibavali. Pošto to logističari nisu praktikovali, sami smo.
I,
opet smo, poslije postrojavanja i doručka, skupili se kod naše lade. Probamo
naći način kako da potrošimo današnji dan, pošto se Buljubašić očekuje tek pred
večer.
Prije
nego prihvatimo prijedlog da nam je najbliže otići samo do borovnjaka, nešto je
moralo privući našu pažnju. Ostalima to nije bilo neobično, očito su to već
gledali.
Niz
livadu, pokraj nas, protutnjao je pravi magarac. Što je bio uplašen, očito i
natjeran, nije nas čudilo kao činjenica da je ikako bio. Znali smo za konje,
mnogi su ih i ovuda gajili, ali na magarce nismo naviknuti. Može biti da je i
jedini u cijelome kraju, biće i da je slučajno dospio, ako ga nisu Daidžini
doveli i ostavili kao maskotu.
Tako
i izgleda, očito i ne služi u neke druge svrhe. Preko cijelih leđa neko je
bijelom farbom ispisao „Karadžić“. To mu je i ime, tako ga i zovu.
Podsjeti
me, odmah, na vrijeme izbora. Tada je, negdje u Kopilovima, viđano krme na
kojem je pisalo „SDA“. O tome se puno pričalo, to je očito i dalo ideju onom ko
je ovo uradio. Jedino se ja, u jednom ne slažem, da li se trebalo vrijeđati
jedna ovako korisna životinja!
Karadžić
se raskakao niz potok, a nama se pogledi zaustavljaju na onima koji su krivi
što je on ovako brzo projurio.
***
Jednog
od četvorice smo lako prepoznali. Redžo Barlov je iz našeg sela, ali ga je rat
zadesio u Jabuci, kod punca. Da ni to nije bilo slučajno pokazalo se nedavno,
uz njegovu su pomoć lakše ubijeđene one prve dvije žene koje su četnici slali
na razmjenu.
Naravno,
poslije pozdravljanja, i smirivanja i njegovog iznenađenja, to je bila i prva
tema o kojoj smo pričali. Kako je od Remze i Fatime već čuo skoro sve što je
zadesilo naše selo, o tome nismo puno
govorili. Teško je i njemu prihvatiti da je sve moralo baš tako, ali...
Ispričao
nam je, potom, osnovni zadatak Karadžića.
Tu je da uživa, da ga se pokazuje samo kad naiđe puno ljudi, da vide kako je
naš bolji, ljepši i pametniji od onog durmitorskog.
Zatim
smo prešli na situaciju ovdje:
-
Zašto vās nema na postrojavanju? – navodimo ga da
priča o svom viđenju Grepka.
-
Jebeš postrojavanje. Imaju ovdje dva diverzantska
voda, svaki bataljon svoj, mi smo odvojeni i imamo posebna zaduženja.
-
A, što je malo vojske ovdje?
-
Kako malo!? Rekoste da ste tek preksinoć stigli,
sigurno se vi niste još prošetali cijelim logorom. Svud okolo su bajte, plus
mi, pa oni što su na položajima, onda gdje su Kljuna, gdje je Kremenac, pa
Vujnovljani, Trnovljaci... Tamo su i artiljerci.
-
Što su, onda, nas svraćali?
-
Nisu vam ništa rekli?
-
Jok, sem da čekamo tog Buljubašića. Niko ništa ne
zna, ili neće da priča. Mi smo kontali da se nešto krupno sprema, ili četnici
hoće da udare, ili kao mi nešto kanimo!?
-
Biće, biće... Treba da bude. Nismo vam ni mi
skroz upućeni, ali ima desetak dana kako stalno izviđamo tamo prema Goraždu. I
mi čekamo da nam se kaže gdje ćemo tačno udariti. Uglavnom, dosta su četnici
nama jade zadavali, vrijeme je da i mi njima zaprašimo, da im pokažemo da i mi
znamo ratovati. To je to, neku je večer ovdje bio Bešović, to su se oni nešto i
dogovarali. Znam da je Major prič'o o više ljudi, sad... Prič'o sam i ja s
njim, hoću i ja tamo. Eto, i ja sam radi ovog ost'o. Gdje su ostali naši, kako
su svi?
-
Što je izašlo, sve je dobro. Baš su s nama bili
Ada, Jazo i Šemso, oni su produžili za Trebovljanima.
-
Jebo Jaza... Kakav Jazo – šeretskim osmijehom je
otkrivao da baš i ne misli kako govori – kakav je on borac i govna!? Vala, kad
ga vidim, ja ću mu reći da je jado, da je pobjeg'o da rođaka ne vidi...
Tim
tonom smo potrošili i preostalih desetak minuta, koliko je još mogao izdvojiti
za nas. Opet nam je ponovio svoja razmišljanja, mogućnost da ćemo odavde i
skupa. U svakom slučaju, trebalo bi biti prilike da se još koji put vidimo, ako
se mi zadržimo i pošto Buljubašić dođe. Njega, sigurno, nećemo čekati.
Komentarisali
smo to, niko nije bio skroz spreman povjerovati. Ako je ovdje u diverzantima,
ako se već uklopio, teško je naći šta bi ga to toliko vuklo Trebovoj. Još je to
daleko od Trošnja, iako se nikad ne zna.
