Kad počesmo igru da igramo,
znali jesmo da nemamo s
kime.
Lipsao nam jedan magro;
A šta ćemo s kožom radit'?
14. avgust
1992.
Hasu ćemo dat' za ćurak;
A šta ćemo s glavom radit'?
Musi ćemo dat' za lonac;
A šta ćemo s trbuhom?
Jaru ćemo dat' za jandžik!
Još jedna noć u ladi, a vrijeme slično. Ipak, sve
to će mi ovaj put lakše pasti, neka sam i malo ljut na okruženje. To što dan
nismo iskoristili za traženje smještaja, nije bio razlog za nerazumijevanje
onih koje sam stigao pitati. Skoro pa sam se zamislio - ima li iko noćas na
položaju.
Više me je naljutilo to što, kada sam se vratio, ne zatekoh sve.
Jedino su me čekali Zaim i Alija, a pokušavao sam naći konak za svu desetoricu.
Sebe sam mogao zbrinuti, možda i nas trojicu, ali...
Nisam, čak, nikom ni predbacivao.
***
A kako smo se i dogovorili, ćutke smo se
dali oponašati one koji su se zorom
razgibavali. Pošto to logističari nisu praktikovali, sami smo.
I, opet smo, poslije postrojavanja i doručka,
skupili se kod naše lade. Probamo naći način kako da potrošimo današnji dan,
pošto se Buljubašić očekuje tek pred večer.
Prije nego prihvatimo prijedlog da nam je
najbliže otići samo do borovnjaka, nešto je moralo privući našu pažnju.
Ostalima to nije bilo neobično, očito su to već gledali.
Niz livadu, pokraj nas, protutnjao je pravi
magarac. Što je bio uplašen, očito i natjeran, nije nas čudilo kao činjenica da
je ikako bio. Znali smo za konje, mnogi su ih i ovuda gajili, ali na magarce
nismo naviknuti. Može biti da je i jedini u cijelome kraju, biće i da je
slučajno dospio, ako ga nisu Daidžini doveli i ostavili kao maskotu.
Tako i izgleda, očito i ne služi u neke druge
svrhe. Preko cijelih leđa neko je bijelom farbom ispisao „Karadžić“. To mu je i
ime, tako ga i zovu.
Podsjeti me, odmah, na vrijeme izbora. Tada je,
negdje u Kopilovima, viđano krme na kojem je pisalo „SDA“. O tome se puno
pričalo, to je očito i dalo ideju onom ko je ovo uradio. Jedino se ja, u jednom
ne slažem, da li se trebalo vrijeđati jedna ovako korisna životinja!
Karadžić se raskakao niz potok, a nama se pogledi
zaustavljaju na onima koji su krivi što je on ovako brzo projurio.
Jednog od četvorice smo lahko prepoznali. Redžo
Barlov je iz našeg sela, ali ga je rat zadesio u Jabuci, kod punca. Da ni to
nije bilo slučajno pokazalo se nedavno, uz njegovu su pomoć lakše ubijeđene one
prve dvije žene koje su četnici slali na razmjenu.
Naravno, poslije pozdravljanja, i smirivanja i
njegovog iznenađenja, to je bila i prva tema o kojoj smo pričali. Kako je od
Remze i Fatime već čuo skoro sve što je zadesilo naše selo, o tome nismo
puno govorili. Teško je i njemu
prihvatiti da je sve moralo baš tako, ali...
Ispričao nam je, potom, osnovni zadatak
Karadžića. Tu je da uživa, da ga se pokazuje samo kad naiđe puno ljudi, da vide
kako je naš bolji, ljepši i pametniji od onog durmitorskog.
Zatim smo prešli na situaciju ovdje:
-
Zašto vās nema
na postrojavanju? – navodimo ga da priča o svom viđenju Grepka.
-
Jebeš
postrojavanje. Imaju ovdje dva diverzantska voda, svaki bataljon svoj, mi smo
odvojeni i imamo posebna zaduženja.
-
A, što je malo
vojske ovdje?
-
Kako malo!?
Rekoste da ste tek preksinoć stigli, sigurno se vi niste još prošetali cijelim
logorom. Svud okolo su bajte, plus mi, pa oni što su na položajima, onda gdje
su Kljuna, gdje je Kremenac, pa Vujnovljani, Trnovljaci... Tamo su i
artiljerci.
-
Što su, onda,
nas svraćali?
-
Nisu vam ništa
rekli?
-
Jok, sem da čekamo
tog Buljubašića. Niko ništa ne zna, ili neće da priča. Mi smo kontali da se
nešto krupno sprema, ili četnici hoće da udare, ili kao mi nešto kanimo!?
-
Biće, biće... Treba da bude. Nismo vam ni mi skroz upućeni, ali ima desetak dana kako
stalno izviđamo tamo prema Goraždu. I mi čekamo da nam se kaže gdje ćemo tačno
udariti. Uglavnom, dosta su četnici nama jade zadavali, vrijeme je da i mi
njima zaprašimo, da im pokažemo da i mi znamo ratovati. To je to, neku je
večer ovdje bio Bešović, to su se oni nešto i dogovarali. Znam da je Major
prič'o o više ljudi, sad... Prič'o sam i ja s njim, hoću i ja tamo. Eto, i ja sam
radi ovog osto. Gdje su ostali naši, kako su svi?
-
Što je izašlo,
sve je dobro. Baš su s nama bili Ada, Jazo i Šemso, oni su produžili za
Trebovljanima.
-
Jebo Jaza...
kakav Jazo – šeretskim osmjehom je otkrivao da baš i ne misli kako govori –
kakav je on borac i govna!? Vala, kad ga vidim, ja ću mu reći da je jado, da je
pobjeg'o da rođaka ne vidi...
Tim tonom smo potrošili i preostalih desetak
minuta, koliko je još mogao izdvojiti za nas. Opet nam je ponovio svoja
razmišljanja, mogućnost da ćemo odavde i skupa. U svakom slučaju, trebalo bi
biti prilike da se još koji put vidimo, ako se mi zadržimo i pošto Buljubašić
dođe. Njega, sigurno, nećemo čekati.
Komentarisali smo to, niko nije bio skroz spreman
povjerovati. Ako je ovdje u diverzantima, ako se već uklopio, teško je naći šta
bi ga to toliko vuklo Trebovoj. Još je to daleko od Trošnja, iako se nikad ne
zna.
magarci su bili rijetkost u našem kraju
