Dilber Ajka iz
mutvaka,
mlad' Mujaga iz
čardaka;
Otud ide mlad' Mujaga,
govori mu dilber Ajka:
„Svrn' ovamo, mlad' Mujaga,
teške su mi gošće
došle:
Dvije age iz Rožaja,
tri pašića iz Tutina,
čet'ri bega iz Sjenice,
pet-šest mula iz
Varoši,
soko Suljo iz Pazara.“
Njoj govori mlad' Mujaga:
„Lažeš, lažeš, dilber
Ajko,
to su tebi svati
došli!“
Njoj mi svrati mlad' Mujaga,
dvori njega diber
Ajka,
na ruke joj krnli
kana,
na glavu joj mrka
boja.
Razljuti se mlad' Mujaga,
desnom rukom sablju
vadi,
l'jevom rukom kosu
grabi,
te posiječe dilber
Ajku.
Na putu prema borovnjaku još jednom smo sreli
Karadžića. Sreli smo i još jednu diverzantsku grupicu. U njoj sam prepoznao
Nedžada Delića Ćenu. Jednoga čuh da osloviše s Profa, no ne mogoh se prisjetiti
o kome bi se moglo raditi. Nisam dugo o tome razmišljao, gledajući za Ćenom
glavom mi prođe nešto drugo.
Na Trebovoj, Vučevu, vrlo vjerovatno ni među
Jelečanima i Borčanima, nigdje tu nisam ni očekivao vidjeti Fočaka. Onog
pravog, iz grada. Svejedno, nije mi se dalo ni vjerovati kako su baš svi, koji
su to uspjeli, izbjegli prema Goraždu. Ćeno je dokaz da sam bio u pravu. Usput
mi to potvrdi Adem, on se već raspitivao o tome. Ima ih ovdje, ali ko prstiju
na dvije ruke.
***
Ispoštovali smo međusobni dogovor, danas se nismo
bavili u borovnicama.
Mada je opet jedan ostao, uz stvari a i za slučaj da
Buljubašić ranije se vrati, osjećali smo kako je bolje ako svi budemo tu.
Nekako smo se malo brinuli i zazirali od tog susreta. Nismo se plašili, nismo
se osjećali krivim, pa ipak nam je bilo neprijatno u mjeri što smo se izdvojili
od ostalih. Ne znamo kako Buljubašić može gledati na to, kao ni na činjenicu da
smo ovdje već dva dana a da ništa nismo uradili. Je li to bila procjena
njegovog zamjenika...
Na večeri smo samo
čuli da je stigao. Biće i da smo ga vidjeli u stroju, ali se ni po čemu nije
razlikovao od ostalih iz Komande.
Još više smo se zabrinuli. Osjećaj - da nas se
ignoriše.
To je i razlog da smo se odmah povukli na svoje
mjesto, kao i moja riješenost da ne tražim zajednički konak. Ko je izdržao
dvije noći u ladi, može još jednu.
-
Jeste li vi, oni
sa Sutjeske? – u diskusiji o tome, prekinuo nas je momak koji je očito nas i
tražio.
-
Jesmo, a što? –
podigao sam se, želeći čim prije da dobijem potvrdu svojih sumnji – ko nas
traži?
-
Treba jedan,
odmah, do komandanta.
Dok smo se približavali bijelom šatoru moja
nervoza je stalno rasla. Sve ono što sam već imao u mislima, a što sam nekako
uspijevao odbiti, sad mi je izgledalo puno ozbiljnije. Kako mu se obratiti, čin
o kojem govore je sigurno iz JNA, ko zna da li se njemu to više sviđa ili samo
„gospodine“. Kako predstaviti sebe, ne ide da kažem samo „jedan sa Sutjeske“.
Kako najjednostavnije objasniti zašto smo poslušali Majorovo, a ne naređenje
neposrednog pretpostavljenog, ili priznati da ga nismo ni imali, da smo krenuli
„onako“...
Pred šatorom, prvo olakšanje. Vidim samo trojicu,
jednog znam od preksinoć. Buljubašić mora biti jedan od preostale dvojice, a ni
jedan ne djeluju previše strogo.
-
Komandante –
pomaže mi momak koji me doveo – našao sam ih!
-
Izvolite,
gospodine Komandante – nisam čekao da se okrene.
-
Jeste li se
odmorili? – nije me pitanje iznenadilo, koliko tih i prijateljski ton kojim je
upućen.
-
Nismo ni bili
umorni – bio sam uvjeren da sam se uspio snaći.
-
Enes me upoznao
sa situacijom – kako je nastavio istim tonom to je otjerao i posljednje kapi
moje nervoze – ne znam šta bih vam ja sad rekao... Nadam se da ste se
smjestili, za hranu znam da je riješeno. Ja želim da vaš boravak ovdje bude što
prijatniji. Šta možemo, ovo nije ono što smo očekivali, što je meni major
Bešović bio obećao. Vas deset nam ne može mnogo pomoći. Šta ću, gledaću da vas
uključim u redovne aktivnosti. Zapravo, zavisi od razvoja situacije. Ti si
komandir grupe?
-
Nisam. Komandir
je produžio za Zelengoru!
-
Tȉ mene ne
zanimaju – sad mu se pojavio i blagi osmijeh – oni su Bešovićev problem. Ništa,
samo hoću da znam s kim ću biti u kontaktu, ako šta ispadne.
-
Onda, ja sam.
-
U redu, onda smo
se dogovorili. Gledaću ja da se, svakako, možda već ujutro, vidim sa svima. Sad
im samo prenesi moje selame, i nemojte se sikirati. Ništa ovdje nećete raditi
što ne biste i kod svog Majora! Jesmo li se dogovorili?
-
Neće biti
problema! Jesam li ja, sad, slobodan?
-
Kako smo se
dogovorili.
Kada sam se okretao da pođem čuo sam još nešto,
što nije meni upućeno ali se jeste nas ticalo.
-
Prenesi ovima u
kuhinji – govorio je, najvjerovatnije onom trećem – da ovi budu prvi i na
doručku i na večeri, da ne remetimo naše redoslijede.
Žurio sam ostalima prenijeti kako konačno možemo
sasvim odahnuti. Još ne znamo koliko će naš boravak dugo trajati, ali smo sada
bar sigurni da o tome ne trebamo razmišljati.
Vjerujem kako ću ove noći i odspavati, bez obzira
na neudobnost lade. A, vrijeme je i da Zaima i Aliju ponovo počastim cigaretama.
pogled na Zelengoru
