Dilber Ajka iz
mutvaka,
mlad' Mujaga iz
čardaka;
Otud ide mlad' Mujaga,
govori mu dilber Ajka:
„Svrn' ovamo, mlad' Mujaga,
teške su mi gošće
došle:
Dvije age iz Rožaja,
tri pašića iz Tutina,
čet'ri bega iz Sjenice,
pet-šest mula iz
Varoši,
soko Suljo iz Pazara.“
Njoj govori mlad' Mujaga:
„Lažeš, lažeš, dilber
Ajko,
to su tebi svati
došli!“
Njoj mi svrati mlad' Mujaga,
dvori njega diber
Ajka,
na ruke joj krnli
kana,
na glavu joj mrka
boja.
Razljuti se mlad' Mujaga,
desnom rukom sablju
vadi,
l'jevom rukom kosu
grabi,
te posiječe dilber
Ajku.
Na
putu prema borovnjaku sreli smo još jednu diverzantsku grupicu. U njoj sam
prepoznao Nedžada Delića Ćenu. Jednoga čuh da osloviše s Profa, no ne mogoh se
prisjetiti o kome bi se moglo raditi. Nisam dugo o tome razmišljao, gledajući
za Ćenom glavom mi prođe nešto drugo.
Na
Trebovoj, Vučevu, vrlo vjerovatno ni među Jelečanima i Borčanima, nigdje tu
nisam ni očekivao vidjeti Fočaka. Onog pravog, iz grada. Svejedno, nije mi se
dalo ni vjerovati kako su baš svi, koji su to uspjeli, izbjegli prema Goraždu.
Ćeno je dokaz da sam bio u pravu. Usput mi to potvrdi Adem, on se već
raspitivao o tome. Ima ih ovdje, ali koliko prstiju na dvije ruke.
***
Ispoštovali
smo međusobni dogovor, danas se nismo bavili u borovnicama.
Mada
je opet Nasuf ostao, uz stvari a i za slučaj da Buljubašić ranije se vrati,
osjećali smo kako je bolje ako svi budemo tu. Nekako smo se malo brinuli i
zazirali od tog susreta. Nismo se plašili, nismo se osjećali krivim, pa ipak
nam je bilo neprijatno u mjeri što smo se izdvojili od ostalih. Ne znamo kako
Buljubašić može gledati na to, kao ni na činjenicu da smo ovdje već dva dana a
da ništa nismo uradili. Je li to bila procjena njegovog zamjenika...
Na večeri smo samo čuli da je
stigao. Biće i da smo ga vidjeli u stroju, ali se ni po čemu nije razlikovao od
ostalih iz Komande.
Još
više smo se zabrinuli. Osjećaj - da nas se ignoriše.
To
je i razlog da smo se odmah povukli na svoje mjesto, kao i moja riješenost da
ne tražim zajednički konak. Ko je izdržao dvije noći u ladi, može još jednu.
-
Jeste li vi, oni sa Sutjeske? – u diskusiji o
tome, prekinuo nas je momak koji je očito nas i tražio.
-
Jesmo, a što? – podigao sam se, želeći čim prije
da dobijem potvrdu svojih sumnji – ko nas traži?
-
Treba jedan, ko je glavni, odmah, do komandanta.
Dok
smo se približavali bijelom šatoru moja nervoza je stalno rasla. Sve ono što
sam već imao u mislima, a što sam nekako uspijevao odbiti, sad mi je izgledalo
puno ozbiljnije. Kako mu se obratiti, čin o kojem govore je sigurno iz JNA, ko
zna da li se njemu to više sviđa ili samo „gospodine“. Kako predstaviti sebe,
ne ide da kažem samo „jedan sa Sutjeske“. Kako najjednostavnije objasniti zašto
smo poslušali Majorovo, a ne naređenje neposrednog pretpostavljenog, ili
priznati da ga nismo ni imali, da smo krenuli „onako“...
Pred
šatorom, prvo olakšanje. Vidim samo trojicu, jednog znam od preksinoć.
Buljubašić mora biti jedan od preostale dvojice, a ni jedan ne djeluju previše
strogo.
-
Komandante – pomaže mi momak koji me doveo –
našao sam ih!
-
Izvolite, gospodine Komandante – nisam čekao da
se okrene.
-
Jeste li se odmorili? – nije me pitanje
iznenadilo, koliko tih i prijateljski ton kojim je upućen.
-
Nismo ni bili umorni – bio sam uvjeren da sam se
uspio snaći.
-
Enes me upoznao sa situacijom – kako je nastavio
istim tonom to je otjerao i posljednje kapi moje nervoze – ne znam šta bih vam
ja sad rekao... Nadam se da ste se smjestili, za hranu znam da je riješeno. Ja
želim da vaš boravak ovdje bude što prijatniji. Šta možemo, ovo nije ono što
smo očekivali, što je meni major Bešović bio obećao. Vas deset nam ne može
mnogo pomoći. Šta ću, gledaću da vas uključim u redovne aktivnosti. Zapravo,
zavisi od razvoja situacije. Ti si komandir grupe?
-
Nisam. Komandir je produžio za Zelengoru!
-
Tȉ mene ne zanimaju – sad mu se pojavio i blagi
osmijeh – oni su Bešovićev problem. Ništa, samo hoću da znam s kim ću biti u
kontaktu, ako šta ispadne.
-
Onda, ja sam.
-
U redu, onda smo se dogovorili. Gledaću ja da se,
svakako, možda već ujutro, vidim sa svima. Sad im samo prenesi moje selame, i
nemojte se sikirati. Ništa ovdje nećete raditi što ne biste i kod svog Majora!
Jesmo li se dogovorili?
-
Neće biti problema! Jesam li ja, sad, slobodan?
-
Kako smo se dogovorili.
Kada
sam se okretao da pođem čuo sam još nešto, što nije meni upućeno ali se jeste
nas ticalo.
-
Prenesi ovima u kuhinji – govorio je,
najvjerovatnije onom trećem – da ovi budu prvi i na doručku i na večeri, da ne
remetimo naše redoslijede.
Žurio
sam ostalima prenijeti kako konačno možemo sasvim odahnuti. Još ne znamo koliko
će naš boravak dugo trajati, ali smo sada bar sigurni da oko toga ne trebamo
brinuti, zapravo uopšte i razmišljati.
Ja
ću razmišljati o nečemu drugom, o tome da postajem sve uvjereniji kako mi ovaj
rat moramo dobiti. Uprkos nekim ličnim pehovima, i kolektivnim neprijatnostima,
mi ubrzano stasavamo u jaku, i organizovanu armiju. Što ne bismo da nam nije
ovakvih komandanata. Allah je predodredio našu pobjedu, poslavši Bešovića nama,
tog njegovog imenjaka Imamovića u Goražde, a Ferida Buljubašića ovdje. Nekad je
i jedan susret dovoljan da se steknu ispravni dojmovi, kada se sudovi donose na
osnovu postupaka. Naš dolazak je rekao sve o nama, pukovnik Buljubašić je
uvažavajući to predstavio sebe.
Prenio
sam naš kratki razgovor od riječi do riječi, sad uživajući još jače. Zacaklile
su oči ostalih, zvučalo im jeste nestvarno, neočekivano, iako nije direktno
rečeno snaži osjećaj da će nama ovdje biti dosta bolje nego su oni drugi
strahovali, a ako i budemo nekako angažovani neće nam biti mrsko.
Sretan
zbog upoznavanja Buljubašića, dodatno zbog toga što čuh od njega, vjerujem kako
ću ove noći malo i odspavati, bez obzira na neudobnost lade. A, vrijeme je i da
Zaima i Aliju ponovo počastim cigaretama.
