III - 18 / Nije me lagao

Ja prošetah, Hano,

ja prošetah, dušo,

ja prošetah, ime moje,
Rahićkim sokakom.

Sve Rahićke, Hano,

šetaju sokakom.                                                        15. avgust 1992.

Samo moja, ime moje,

bere šeftelije.

Ja zaiskah, Hano,

jednu šefteliju.

Ona meni, ime moje,

dvije iz njedara!

Od sutra ujutro mi nećemo ići ni na postrojavanja. I to je poruka od Buljubašića. Zato smo uvijek prvi na doručku i na večeri, po dva puta repetiramo.

Održao je obećanje, odvojio je pola sata za susret s nama. Ponovio ono što je i meni, još dodao to u vezi postrojavanja, jednostavno ističući „kako nije potrebno“. Odbio je i našu ponudu da nam se da bar nešto da radimo, možda jedno stražarsko mjesto. Isto objašnjenje, ima dovoljno vojske.

Zanimalo ga je ono što nam se na Igmanu dogodilo, začudilo da je to postao razlog da se nismo svi pojavili, da smo se lahko pokolebali, a s obzirom da ga je Bešović uvjeravao u suprotno. Otkrio je, trebali smo mu za realizaciju plana koji je u pripremi, a koji će sada doživjeti izvjesne promjene. Naravno, bez naše krivice. Od nas, jedino, traži strpljenje, i da se čuvamo, kako bi nas vratio zdrave i čitave, kad vrijeme za to dođe. Dočuo je kako smo se samoorganizovali i izvršili izviđanje, shvaćeno i kao namjera da se bolje upoznamo s okolinom. Naredio je, za sljedeći put, da nam logistika obezbijedi dopunske obroke - lanč pakete. Ako bi nam još što ustrebalo, možemo mu se javiti, a sami se moramo pobrinuti da nam ne bude dosadno.

Već počeh sumnjati kako će to izgledati. Po onoj krilatici, koja se odnosila na sve koji to sebi mogu priuštiti, „Posao ćemo tražiti, a Boga moliti da ga ne nađemo“.

Ako u tome ne budemo vidjeli rješenje problema našeg zajedničkog smještaja! Zato nismo ni imali obraza da ga za to pitamo. Zapravo, razgovor smo i završili bez naših pitanja!

Ostatak dana smo htjeli dati sebi na volju. Razmili smo se po logoru, traživši još koga poznatog. Zapravo, Durići i Pekasi su na to bili i prinuđeni, ležaji koje su ove tri noći oni koristili, nazad dobijaju prave vlasnike.

A, mene su privukli momci koji su išli igrati fudbala. Među njima sam poznao dva školska druga, Dževada Tabučića i Ragiba Muslima.

Bila je to prava sretna okolnost. Rekli su mi za bajtu koja je slobodna od jutros, u kojoj svi možemo ostati naredna tri dana, taman dok njima ne bude ponovo ići, kada ćemo komotno moći preseliti u njihovu. Nadamo se kako nam gostoprimstvo, duže neće trebati.

Za pridružiti im se nisam imao opreme, a nije mi se nikako htjelo biti jedini u čizmama. Držao sam do njihovog obećanja, dogovorio mjesto gdje ćemo se poslije večere naći.

                                                                ***

Poslije večere su nas oni odveli i smjestili, a dugo u noći sam ja s njima dvojicom prebirao mnoga sjećanja. Odavno se s nekim nisam lakše ispričao, bez teških pitanja, bez prizivanja suza, samo o onome što duši lakša.

Nekoliko puta mi je dolazilo u glavu da Dževadu pomenem svoj jedini odlazak u okupiranu Foču, i razgovor s našim zajedničkim prijateljem, bivšim razrednikom, u to doba prvim čovjekom civilne vlasti u gradu.
                Suzdržao sam se, ostavio to za sljedeće druženje, da sad ne kvarim ovakvu večer. Ali sam po onome malo što smo o ratu pričali saznao da me Radojica nije lagao, odnosno kako ima istine u tome da su naši u Kozijoj Luci najmanje čekali, tačnije da su četnike i preduhitrili. Mada, i da mi to nisu rekli, gledajući ih ovakve, mlade, prkosne, ne bih sumnjao!

Naš razgovor, koji smo vodili ispred, prenio se i u samu bajtu. Mogao sam čuti Adema i ostale kako se neprestano smiju. Nerijetko smo se trudili i da čujemo one druge, pa smo se znali i zajedno nasmijati, istoj priči.

Mene je ovo sve podsjetilo na jmoj san pred polazak s Bjelašnice, kada sam sanjao Trošanj onakav kakav još nosim u pamćenju. Jeste jedno nedostajalo, to su Dževad i Ragib pomenuli, alkohol je ovdje zabranjen. Formalno je i na Trebovoj, ali vele kako je Buljubašić po tom pitanju ozbiljniji, strožiji. Ne poriču kako pojedinci ipak uspijevaju se povremeno dokopati rakije, ali se o tome ne priča. Kroz smijeh rekoše kako se ovdje bećarci pjevaju na suho, a ako se pije izbjegavaju se svi oblici sumnji.

Da li pod dojmom njihove priče, ili više onog moga sna, alkohol mi nije nedostajao. Nismo željeli bećarcem nepotrebno skretati pažnju, ali je Adem odlično pjevao i sevdalinke.

Razumijem još nešto, ovdje smo četvrti dan a prvi put ovako skupa. Pa još lišeni kakvih ozbiljnih briga, šta smo mogli drugo nego uživati u laganom muhabetu i još laganijoj pjesmi.

Bilježeći u dnevnik, dodadoh jednu rečenicu na kraju. Četrdeset i nešto je ratnih noći, ovo je prva koju osjećah ovako, kao da rat nije.

                                                     Marevo, Kozija luka