Ja prošetah, Hano,
ja prošetah, dušo,
ja prošetah, ime moje,
Rahićkim sokakom.
Sve Rahićke, Hano,
šetaju sokakom. 15. avgust 1992.
Samo moja, ime moje,
bere šeftelije.
Ja zaiskah, Hano,
jednu šefteliju.
Ona meni, ime moje,
dvije iz njedara!
Od
sutra ujutro mi nećemo ići ni na postrojavanja. I to je poruka od Buljubašića.
Zato ćemo uvijek biti prvi na doručku i na večeri, u poziciji da po dva puta repetiramo.
Održao
je Buljubašić i drugo obećanje, odvojio je pola sata za susret s nama. Ponovio
ono što je i meni, još dodao to u vezi postrojavanja, jednostavno ističući
„kako nije potrebno“.
Odbio
je i našu ponudu da nam se da bar nešto da radimo, možda jedno stražarsko
mjesto. Isto objašnjenje, ima dovoljno vojske.
Zanimalo
ga je ono što nam se na Igmanu dogodilo, začudilo da je to postao razlog da se
nismo svi pojavili, da smo se lako pokolebali, a s obzirom da ga je Bešović
uvjeravao u suprotno.
Otkrio
je, trebali smo mu za realizaciju plana koji je u pripremi, a koji će sada
doživjeti izvjesne promjene. Naravno, bez naše krivice.
Od
nas, jedino, traži strpljenje, i da se čuvamo, kako bi nas vratio zdrave i
čitave, kad vrijeme za to dođe. Dočuo je kako smo se samoorganizovali i
izvršili izviđanje, shvaćeno i kao namjera da se bolje upoznamo s okolinom.
Naredio
je, za sljedeći put, da nam logistika obezbijedi dopunske obroke - lanč pakete.
Ako bi nam još šta ustrebalo, možemo mu se javiti, a sami se moramo pobrinuti
da nam ne bude dosadno.
Već
počeh sumnjati kako će to izgledati. Po onoj krilatici, koja se odnosila na sve
koji to sebi mogu priuštiti, „Posao ćemo tražiti, a Boga moliti da ga ne
nađemo“.
Ako
u tome ne budemo vidjeli rješenje problema našeg zajedničkog smještaja! Zato
nismo ni imali obraza da ga za to pitamo. Zapravo, razgovor smo i završili bez
naših pitanja!
***
Ostatak
dana smo htjeli dati sebi na volju. Razmilili smo se po logoru, traživši još
koga poznatog. Zapravo, Durići i Pekasi su na to bili i prinuđeni, ležaji koje
su ove tri noći oni koristili, nazad dobijaju prave vlasnike.
A,
moju pažnju su privukli momci koji su išli igrati fudbala. Među njima sam
poznao dva školska druga, Dževada Tabučića i Ragiba Muslima.
Bila
je to prava sretna okolnost. Rekli su mi za bajtu koja je slobodna od jutros, u
kojoj svi možemo ostati naredna tri dana, taman dok njima ne bude ponovo ići,
kada ćemo komotno moći preseliti u njihovu. Nadamo se kako nam gostoprimstvo,
duže neće trebati.
Za
pridružiti im se nisam imao opreme, a nije mi se nikako htjelo biti jedini u
čizmama. Držao sam do njihovog obećanja, dogovorio mjesto gdje ćemo se poslije
večere naći.
***
Poslije
večere su nas oni odveli i smjestili, a dugo u noći sam ja s njima dvojicom prebirao
mnoga sjećanja. Odavno se s nekim nisam lakše ispričao, bez teških pitanja, bez
prizivanja suza, samo o onome što duši lakša.
Nekoliko
puta mi je dolazilo u glavu da Dževadu pomenem svoj jedini odlazak u okupiranu Foču,
i razgovor s našim zajedničkim prijateljem, bivšim razrednikom, u to doba prvim
čovjekom civilne vlasti u gradu.
Suzdržao
sam se, ostavio to za sljedeće druženje, da sad ne kvarim ovakvu večer. Ali sam
po onome malo što smo o ratu pričali saznao da me Radojica nije lagao, odnosno kako
ima istine u tome da su naši u Kozijoj Luci najmanje čekali, tačnije da su četnike
i preduhitrili. Mada, i da mi to nisu rekli, gledajući ih ovakve, mlade,
prkosne, ne bih sumnjao!
Naš razgovor,
koji smo vodili ispred, prenio se i u samu bajtu. Mogao sam čuti Adema i ostale
kako se neprestano smiju. Nerijetko smo se trudilii da čujemo one druge, pa smo
se znali i zajedno nasmijati, istoj priči.
Mene
je ovo sve podsjetilo na moj san pred polazak s Bjelašnice, kada sam sanjao Trošanj
onakav kakav još nosim u pamćenju. Jeste jedno nedostajalo, to su Dževad i
Ragib pomenuli, alkohol je ovdje zabranjen. Formalno je i naTrebovoj, ali vele kako
je Buljubašić po tom pitanju ozbiljniji, strožiji. Ne poriču kako pojedinci ipak
uspijevaju se povremeno dokopati rakije, ali se o tome ne priča. Kroz smijeh rekoše
kako se ovdje bećarci pjevaju nasuho, a ako se pije izbjegavaju se svi oblici sumnji.
Da li
pod dojmom njihove priče, ili više onog moga sna, alkohol mi nije ni nedostajao.
Nismo željeli bećarcem nepotrebno skretati pažnju, ali je Adem odlično pjevao i
sevdalinke.
Razumijem
još nešto, ovdje smo četvrti dan a prvi put ovako skupa. Pa još lišeni kakvih ozbiljnih
briga, šta smo mogli drugo nego uživati u laganom muhabetu i još laganijoj pjesmi.
Bilježeći
u dnevnik, dodadoh jednu rečenicu na kraju. Četrdeset i nešto je ratnih noći,
ovo je prva koju osjećah ovako, kao da rat nije.
